Nedjelja ujutro. Dobro poznata scena, scenarij, vrijeme i mjesto. Plac, kava, susret s dragim i voljenim ljudima. Red smijeha, zezancije, red divnih mirisa voća i povrća, razgovor s kumicama, susret, poziv na kavu. A kava na placu vikendom ujutro je nešto izuzetno životopisno, životno i meni toliko potrebno da sam od toga napravila mali osobni ritual. I onda – bum – ne sjećam se kad sam se zadnji put tako slatko nasmijala na vlastiti račun – ili, preciznije, na račun kolektivnog nesvjesnog koje nas okružuje. Scena: Uređena sam, kosa sređena, „na mjestu“, reklo bi se. Provela sam, da budem iskrena, priličnu količinu vremena pokušavajući da se svaki pramen uklopi u svoju, kako mi se činilo, savršenu cjelinu. I onda, kao grom iz vedra neba, stiže opaska bliskog člana obitelji na spomenutoj kavi: „Ma, trebala bi se ti ipak pofarbati.“
Silver Fox vs. Foxy Lady su – dvostruki standari
Moje obrve vjerojatno su se katapultirale do linije kose. Pofarbati? Zašto? Je li sijeda kosa odjednom postala sinonim za zapuštenost? Za nečistoću? Za neurednost? Kao da je sav onaj trud oko frizure otišao u dim zajedno s mojim, očito ne dovoljno uvjerljivim pokušajem da izgledam „sređeno“. I dok sam se ja još koprcala s tom naizgled bezazlenom primjedbom, u glavi mi je već svirala interna simfonija pitanja: Hoćemo li se ikada kao društvo pomaknuti s tih malih, naizgled nebitnih, ali zapravo prilično tvrdokornih mjesta zadrtosti i, da, slobodno ću reći – mizoginije?
Pričamo o kosi, o pramenovima, o pigmentu. A pričamo, zapravo, o mnogo dubljim stvarima. Pričamo o dobi, o spolu, o percepciji i o tome tko smije, a tko ne smije prigrliti prirodno starenje. Uzmimo, na primjer, Georgea Clooneyja. Bogomdana pojava, složit ćete se. Njegova srebrna kosa postala je njegov zaštitni znak, pečat markantnosti, da ne kažem – mudrosti. (Jer, budimo iskreni, mudrost se, očito, manifestira i kroz količinu sijedih na muškoj glavi). Sjećate li se panike koja je nastala kad se pojavio u medijima prije koji mjesec s obojenom kosom? Kolektivni, globalni uzdah olakšanja uslijedio je tek kad je objašnjeno da je to „samo za ulogu“. Jer ipak, kako bi Clooney, naš omiljeni „silver fox“, mogao biti išta drugo osim besprijekorno sijed? To je njegova supermoć, njegov „mojo“, njegova garancija da i dalje, unatoč godinama, ostaje u kategoriji „opasno seksi“.
On sijedi bez da trepnemo, ona je – hrabra?
A sada, okrenimo se drugoj strani medalje. Andie MacDowell. Sjetimo se, prije pune četiri godine, njezinog pojavljivanja na crvenom tepihu Cannes Film Festivala 2021. Duga, savršeno stilizirana sijeda kosa. I što se dogodilo? Istovremeno oduševljenje i, još važnije, podvojene reakcije. Čak je proglašeno „hrabrim“ što se pojavila sa sijedom kosom. Hrabrim? Pobogu. Je li „hrabro“ kad dišeš? Kad se budiš ujutro? Kad si, jednostavno, prirodna? Četiri godine kasnije, taj izlazak još uvijek rezonira, a potvrda je i njezino ponovno pojavljivanje na istom tepihu ove godine. Jasno, nije samo Andie. Pomislite na Helen Mirren, koja s ponosom nosi svoju srebrnu grivu. Ili na Salmu Hayek, Katie Holmes i Sarah Jessicu Parker, koje su s ponosom prošetale svoje prve sijede pred očima javnosti. Možda najpoznatija “silver fox” kod nas je Jadranka Kosor. No, ona može biti sijeda, ona je ipak – političarka. Ona ne treba biti – sređena, njegovana, lijepa.
Evo još jednog primjera koji mi ne da mira. Američko TV lice Anderson Cooper. Sijed. Potpuno sijed. Pojavljuje se na televiziji dan za danom, tjedan za tjednom. I nitko ne trepne. Nikome ne pada na pamet da ga pita zašto se ne pofarba. Nitko ne smatra da je „hrabar“ zato što je prirodno sijed. To je jednostavno on. To je njegova kosa. To je njegov izgled.
Ali Andie MacDowell je „hrabra“. Hoćemo li ikada, ikada, za ženu reći da je „silver fox“? Jer, „foxy lady“ već jest. Zašto je taj skok, taj mali semantički skok, tako nevjerojatno težak? Zašto je sijeda kosa na ženi „zapuštenost“, „starost“, „nedostatak brige“, dok je na muškarcu „mudrost“, „iskustvo“, „šarm“?
Kada sam spomenutom bliskom članu obitelji skrenula pozornost na njegovu, zaista impresivnu, „silver fox“ kosu („Pa TI si posve sijed!“), odgovor je bio trenutan i, moram priznati, ogolio je svu apsurdnost situacije: „Ma, to je nešto drugo. Ja sam muško.“
Eto ga. U te tri jednostavne riječi sažeto je sve. Ta ista osoba koju neizmjerno volim i cijenim, nesvjesno je izrekla esenciju problema. To „nešto drugo“ je eho stoljeća uvriježenih stereotipa, tihi, ali prodorni šapat patrijarhata koji nam govori da je ženino starenje manje poželjno, manje estetski prihvatljivo, manje vrijedno pažnje – definitivno i manje „sexy“.
Nije problem u sijedoj kosi. Problem je u percepciji. Problem je u dvostrukim standardima koje, svjesno ili nesvjesno, internaliziramo i kojima se vodimo. Društvo nam, nažalost, još uvijek prodaje priču da je mladost sinonim za ljepotu, a sijede vlasi na ženi automatski je bacaju u kategoriju „zastarjelo“ ili „zanemareno“. Muškarac sa sijedom kosom je „zreo“, „iskusan“, „atraktivan na drugačiji način“. Žena sa sijedom kosom? Pa, ona bi se, očito, trebala „pofarbati“.
Budućnost je srebrna, ali tko će ju nositi?
Hoćemo li ikada doživjeti dan kada će žena sa sijedom kosom biti smatrana jednako privlačnom, jednako moćnom, jednako „foxy“ kao i muškarac sa srebrnom grivom? Hoćemo li se ikada maknuti s tih sitnih, naizgled bezazlenih primjedbi koje se, poput male, ali otrovne igle, zarivaju pod kožu i pothranjuju onu tihu, internaliziranu mizoginiju koja nas okružuje?
Možda je vrijeme da počnemo aktivno preispitivati te društvene norme. Vrijeme je (već dulje!) da shvatimo da ljepota ne poznaje boju kose, dobnu granicu ni spol. Možda je vrijeme da shvatimo da je „hrabro“ biti svoj, biti prirodan i prigrliti svaku vlas koja priča priču o životu, iskustvu i, da, ponešto i o godinama. I da, kad se to dogodi, možda ćemo napokon moći reći da smo kao društvo napravili onaj mali, ali ključni korak naprijed. Do tada, moje sijede vlasi i ja ćemo i dalje ponosno hodati, unatoč nečijem savjetu da se „pofarbam“.
FOTOGRAFIJE: Ticket to Paradise, Universal Pictures
