Posljednjih nekoliko sezona, promatrajući revije, lookbookove i kolekcije suvremenih brendova modne industrije, teško je ne primijetiti kako se gotovo sve vrti oko iste ideje: kvalitetni materijali, pročišćene siluete, neutralna paleta, naglasak na funkcionalnosti i dugovječnosti. Sve je promišljeno, odmjereno i estetski besprijekorno, no gotovo bez rizika – ističe autor Eugene Rubkin u kolumni za Business of Fashion i takvu pojavu naziva “epidemija lijepe odjeće”.
U kolumni Rabkin taj fenomen naziva “epidemijom lijepe odjeće” – pojmom kojim opisuje dominaciju komada koji su nosivi i nenametljivi, ali rijetko kada izazivaju snažniju reakciju. Riječ je o odjeći koja je pažljivo dizajnirana i čija je izrada besprijekorno izvedena, no koja rijetko prelazi granicu između dobrog ukusa i originalnih odjevnih komada.
The Row
Nostalgija i referenca
Rabkin se pritom vraća na knjigu Retromania autora Simona Reynoldsa, koji je još 2010. godine upozorio na to da je popularna kultura zapela u beskonačnom recikliranju vlastite prošlosti. Dok je gotovo svako desetljeće 20. stoljeća iznjedrilo prepoznatljive i jasno definirane estetske pravce, 2000-e su, prema Reynoldsu, obilježene citatima, reinterpretacijama i nostalgijom.
Slična se dijagnoza može primijeniti i na modu. Krajem prvog desetljeća novog milenija bilo je teško jasno definirati što je zapravo obilježilo stil 2000-ih, a i danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, teško je govoriti o silueti, pokretu ili ideji koja je doista radikalno promijenila način na koji se odijevamo.
“Kada više nema ničega za kopirati osim samih kopija, rezultat je, prema Rabkinu, upravo epidemija lijepe odjeće.“
Epidemija lijepe odjeće
Dovoljno je pogledati koje su kuće i brendovi posljednjih godina doživjeli snažan uzlet: The Row i Lemaire već su etablirani sinonimi za sofisticiranu estetiku, dok brendovi poput Auralee i SSSTein (koji je ove sezone debitirao na službenom pariškom kalendaru) potvrđuju koliko je globalno privlačna ideja nenametljivog luksuza. U muškoj modi paralelno jačaju Our Legacy i Studio Nicholson, brendovi koji su izgradili reputaciju na suptilnim proporcijama i gotovo asketskoj paleti.
Čak i ime japanskog brenda Niceness govori samo za sebe. Riječ je o odjeći koja je neupitno kvalitetna, precizno konstruirana i dugoročno održiva u garderobi, ali koja rijetko kada izaziva konflikt ili otpor. Ona ne provocira i ne riskira, te je upravo u tome njezina snaga – ali i njezino ograničenje.
U tom kontekstu zanimljiv je kontrast između dva pogleda na suvremene kolekcije. Vanessa Friedman iz The New York Timesa nedavno je istaknula kako su najuspješnije kolekcije bile upravo one koje su se fokusirale na “odjeću za nošenje”, sugerirajući da je povratak funkcionalnosti i realnosti znak zrelosti industrije. S druge strane, novinarka Susanna Lau upozorava da takav konzervativni zaokret guši kreativnost te da su nam, više nego ikada, potrebni nemir i vizionarsko razmišljanje.
Jer moda, u svojoj suštini, nikada nije bila samo pitanje upotrebljivosti. Ona je medij kroz koji se komuniciraju ideje, identiteti i emocije. To je jasno artikulirao Alexander McQueen kada je rekao da ne želi da publika nakon njegove revije izađe s osjećajem kao da je upravo završila nedjeljni ručak; želi reakciju – bilo da je riječ o oduševljenju ili nelagodi. Kako je kazao, ako nema emocije, nema ni mode.
“A što nam pruža lijepa odjeća? Udobnost, sigurnost i osjećaj kontrole. No rijetko uzbuđenje.“
Sigurnost kao nova valuta
Ipak, ne čudi da u razdoblju ekonomske neizvjesnosti i geopolitičkih napetosti, potrošači sve češće biraju komade koji nude stabilnost i dugotrajnost, a brendovi odgovaraju kolekcijama koje neće zastarjeti za šest mjeseci. “Tihi luksuz” i odmjerena estetika tako postaju racionalan odgovor na svijet koji je sve samo ne stabilan.
Ipak, ostaje pitanje: je li ova dominacija dobrog ukusa i nenametljivosti znak modne zrelosti ili simptom kreativnog zamora? Jesmo li došli do točke u kojoj je moda iscrpila vlastitu sposobnost radikalne promjene i odlučila se za sigurnu zonu lijepog?
Možda je problem upravo u tome što smo, u želji za dugovječnim i funkcionalnim predmetima, zaboravili da je moda oduvijek bila i prostor rizika. Ipak, bez rizika nema pomaka te u konačnici bez pomaka nema novih silueta, subkultura i novog načina razmišljanja. Bez toga ostaje samo odjeća – lijepa, kvalitetna, nenametljiva – ali bez one napetosti koja modu čini živom, zaključuje Rabkin u svojoj kolumni.
FOTOGRAFIJE: Instagram (@therow, @lemaire, @studionicholson)
