Jenny Walton pratim već nekoliko godina, ali nakon što se iz New Yorka preselila u Milano njezin mi je profil postao posebno zanimljiv. Vintage Prada i Miu Miu, milanske sciure, svilene marame, starinski nakit i buvljaci počeli su se izmjenjivati sa starim parketima, talijanskim namještajem, detaljima s gradskih fasada i njezinim modnim ilustracijama. Sve je povezivao isti interes za odjeću, predmete i estetiku prošlih desetljeća. Kroz njezin pogled Milano mi djeluje kao grad u kojem stari dućani, interijeri i način odijevanja još uvijek imaju svoje mjesto. To je ujedno i Milano koji najviše volim.
Iza tog vrlo prepoznatljive estetike stoji klasična modna naobrazba i karijera koja je prošla kroz nekoliko različitih faza. Walton je završila modni dizajn na Parsonsu, radila kao dizajnerica, zatim se posvetila modnoj ilustraciji, godinama bila modna direktorica The Sartorialista, a paralelno postala jedno od prepoznatljivijih lica street style fotografije tijekom tjedana mode. Danas radi kao ilustratorica, dizajnerica i autorica, za Vogue piše kolumnu posvećenu vintage modi, vodi newsletter Jenny Sais Quoi i ove je godine objavila istoimenu knjigu o vintageu, osobnom stilu i svemu što je tijekom godina oblikovalo njezin ukus.
Jenny Walton
Walton je odrasla u New Jerseyju, u obitelji u kojoj su ručni rad i interes za stare predmete imali važno mjesto. Majka ju je naučila šivati i veziti, vodila ju je u second hand trgovine i na rasprodaje kućanstava te joj rano prenijela interes za estetiku prošlih desetljeća. Taj će utjecaj poslije postati važan dio njezina osobnog stila.
Nakon srednje škole preselila se u New York i upisala modni dizajn na Parsonsu, koji je završila 2012. godine. Karijeru je započela u dizajnu, ali se ubrzo sve više okretala ilustraciji. Tijekom dugih vožnji podzemnom željeznicom do posla crtala je modne skice i objavljivala ih na Instagramu, koji joj je u ranim godinama poslužio gotovo kao javni portfolio. Prvi angažmani stigli su preko društvenih mreža: crtala je portrete gostiju na događanjima, radila za američki InStyle, a 2014. godine napustila stalni posao kako bi se ozbiljnije posvetila ilustraciji. S vremenom je surađivala s Pradom, Miu Miu, Bottegom Venetom i Guccijem, dok ju je Vogue već 2015. godine izdvojio među modnim ilustratorima koje vrijedi pratiti.
Paralelno se povezala s The Sartorialistom, projektom Scotta Schumana, gdje je radila kao modna direktorica. Njih dvoje bili su i privatni par, a 2021. zajedno su se preselili iz New Yorka u Milano. Veza je završila godinu dana poslije, no Walton je ostala u Italiji.
U tom se razdoblju sve češće počela pojavljivati i ispred objektiva street style fotografa. Njezina garderoba spajala je vintage komade, dizajnere iz različitih razdoblja, second hand nalaze i vlastite prepravke, pa je ilustratorica koju su ljudi prvo upoznali preko crteža postupno postala i prepoznatljivo lice tjedana mode.
Vintage Prada, Milano i Porta Vittoria
Najvažnije ime u garderobi Jenny Walton već je dugo Miuccia Prada. Kolekcionira stare kolekcije Prade i Miu Miu, većinu komada kupuje rabljeno i često zna točnu sezonu iz koje potječu. Prada joj je bliska i zbog pristupa modi koji spaja ozbiljnost, ekscentričnost i humor. Kada su je jednom pitali kako bi opisala vlastiti stil, odgovorila je da bi mogao izgledati kao dijete Miuccije Prade i Larryja Davida. Taj spoj dobro funkcionira kao opis njezine garderobe: suknje do koljena, kardigani, velike naušnice i uredne frizure često kombinira s muškim cipelama, neočekivanim dodacima i vintage komadima iz različitih desetljeća.
Preseljenje u Milano 2021. godine tom je ukusu dalo novi kontekst. Walton su privukle lokalne trgovine, buvljaci, arhitektura i, posebno, milanske sciure – starije žene čiji se stil oslanja na dobre kapute, fino pletivo, nakit, uređenu kosu i odjeću koja se nosi godinama. S vremenom su i njezine fotografije postale sve više vezane uz grad: ulazi u zgrade, stare pločice, kavane, izlozi, terase i ljudi koje bi usput primijetila na ulici.
U Milanu se preselila u vlastiti stan u četvrti Porta Vittoria, koji je uredila na isti način na koji gradi garderobu – kombinirajući predmete različitih razdoblja. U stanu su se našli Calligaris stolci iz 1950-ih, stol Osvalda Borsanija, Gio Pontijeve vaze, talijansko ogledalo iz šezdesetih i stariji komadi kupljeni na aukcijama i buvljacima. Stan je ubrzo postao jednako prepoznatljiv dio njezina sadržaja kao i odjeća.
Dok je još živjela u Milanu, Walton je kupila i kuću u Toskani, gdje je željela više prostora, vrt za pse i mirniji ritam izvan grada. Kuću još uvijek uređuje, a njezino uređenje pratimo na Instagramu i u newsletteru. Kao i u milanskom stanu, i ovdje kombinira stare komade, lokalne nalaze i predmete iz različitih razdoblja.
A ovdje bih za početnu rečenicu dodala da se Jenny sjajno uklopila u Milano bla bla: Milano joj je donio i nekoliko suradnji koje su se sasvim logično naslonile na njezine interese. S obiteljskom draguljarnicom Gioielleria Pennisi 2023. godine napravila je malu kolekciju ukosnica inspiriranu starinskim primjerima s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Ranije je dizajnirala i kolekciju cipela za Pretty Ballerinas, a paralelno je sve više razvijala vlastite autorske projekte.
Jedan od njih je newsletter Jenny Sais Quoi, u kojem piše o modi, vintage kupnji, umjetnosti, interijerima i putovanjima. Za Vogue vodi i kolumnu From the Archives with Jenny Walton, posvećenu vintage modi i komadima koje pronalazi na internetu. Tako se interes koji je prije pokazivala uglavnom kroz ilustraciju i odijevanje proširio na pisanje, fotografiju, interijere i uređivanje vlastitog sadržaja. U travnju ove godine objavila je prvu knjigu, Jenny Sais Quoi: Adventures in Vintage & Personal Style, koja kroz ilustracije, fotografije, kolaže i eseje prati njezin razvoj od studentice modnog dizajna do ilustratorice, kolekcionarke i autorice.
U središtu knjige je tema osobnog ukusa i načina na koji se on gradi kroz godine gledanja, isprobavanja i učenja. Walton stil opisuje kao vještinu koja se razvija s vremenom, što dobro sažima i njezin vlastiti pristup modi: manje je zanima praćenje trendova, a više proces kroz koji čovjek otkriva što mu odgovara i zašto.
Tijekom 2026. Walton se sa zaručnikom preselila u Santa Ynez Valley u Kaliforniji, dok je kuću u Toskani zadržala. Nakon nekoliko godina u Milanu, koji je snažno obilježio njezin rad i način na koji je publika danas doživljava, ponovno je promijenila adresu. Ono što gradi oko sebe pritom ostaje prilično dosljedno: garderoba, interijeri, ilustracije i predmeti koje pronalazi na putovanjima uvijek polaze od istog interesa za dizajn, zanat i prošla desetljeća.
U konačnici, Jenny Walton mi je teško svesti samo na ilustratoricu, kolekcionarku vintage mode ili dobro odjevenu ženu s Instagrama. Vintage Prada koju traži po internetu, Gio Pontijevi predmeti, stare naušnice, milanske sciure i crteži s modnih revija dio su istog ukusa koji je gradila godinama, puno prije preseljenja u Italiju. Milano mu je samo dao posebno dobru kulisu – i razdoblje njezina rada koji ću vjerojatno još dugo najviše povezivati s Jenny Walton.
FOTOGRAFIJE: Instagram (@jennymwalton)
