Majstori Zagreba: Posljednji zagrebački kišobranar

U uvodnom tekstu serijala Majstori Zagreba konstatirala sam da zanati na kojima počiva održivost nisu prvi izbor nove generacije, da obrtnici moraju raditi sporo u svijetu koji cijeni brzinu i da je jednostavnije kupiti novo nego popraviti staro. Sve to stoji – no to ne znači da je takav obrt u cijelosti izumro. U Zagrebu još uvijek ima obrtnika koji prkose vremenu, već desetljećima, u prolazima i na adresama pokraj kojih svakodnevno prolazimo, često ih ni ne primjećujući.

Thomislav Cerovečki, prvi “Majstor Zagreba” kojeg ćemo predstaviti, jedan je od takvih. Jedini je kišobranar u Zagrebu – i jedan od rijetkih u regiji – koji kišobrane i dalje u cijelosti izrađuje ručno, u maloj radionici iza dućana u kultnom obrtničkom prolazu u Ilici 49. Iza njega stoji obiteljska tradicija koja je započela 1912. godine i koja se, kroz četiri generacije, uporno prenosila dalje unatoč preseljenjima, ratovima i tržištu koje kišobrane već odavno tretira kao predmet za jednokratnu upotrebu. „Kišobran kupite na Črnomercu, a do Trga ga već možete baciti.” Thomislav Cerovečki to je nekoliko puta ponovio tijekom našeg razgovora, no ne s gorčinom, nego kao činjenicu s kojom se svaki dan suočava i kojoj, godinama, odgovara na jedini način koji mu ima smisla: tako da radi suprotno.

Kišobrani Cerovečki

Tog dana nije bilo kišovito, niti je itko od prolaznika u Ilici nosio kišobran. Ušla sam u dućan pun njih, poredanih, obješenih, složenih u izloge i police od poda do stropa, i odmah je postalo jasno da kišobran, barem ovdje, ima veze s nečim dugoročnijim. U dućanu, između izloga koji se mijenja svaka dva tjedna i male stražnje prostorije u kojoj Thomislav svakodnevno slaže i dovršava kišobrane, odvija se posao koji u gradu više ne radi nitko drugi.

Obrt Kišobrani Cerovečki danas čini četvero ljudi: Thomislav, njegova majka, supruga i gospođa koja šije kosture kišobrana. Thomislava (ime koje nosi s H jer je rođen u Austriji i u rodilištu su ga slučajno tako upisali, što mu je, kako kaže, simpatično jer je jedini u Hrvatskoj s tim imenom) posjetila sam na radnom tjednom prijepodnevu, dok je utorak tek počinjao i kad je imao vremena sjediti i pričati bez žurbe.

Mijo Cepanec i kišobranarstvo

Obiteljska priča obrta počela je daleko od Zagreba. Tijekom 1912. godine, Mijo Cepanec otvorio je kišobranarski obrt u Varaždinu i tom zanatu naučio svog nećaka Gabrijela Cerovečkog. Gabrijel je zanat prihvatio ozbiljno i 1936. godine preselio se u Zagreb, gdje je preuzeo ulogu poslovođe u radionici kišobrana u Ilici 19 – a iste te godine izradio je kišobrane za izložbu u Londonu na kojoj je osvojio prvu nagradu, Zlatnu plaketu i Grand Prix.

Rat je donio turbulencije, ali ne i zatvaranje: 1943. godine Cepanec je nećaku Gabrijelu predao cijelu filijalu i on je nastavio kao samostalni obrtnik. Gabrijelov sin Krešimir uz oca je usvajao zanat dok zajedno nisu 1967. godine morali napustiti dotadašnju adresu i, nakon lutanja, pronašli smještaj upravo ovdje u Ilici, gdje je Gabrijel radio do umirovljenja, nakon čega Krešimir preuzima kormilo. Thomislav Cerovečki u to je vrijeme, od djetinjstva boravio u radionici i dućanu, a nekoliko desetljeća kasnije, 2012. godine i formalno je preuzeo obrt.

Kad pitate Thomislava kako danas izgleda biti posljednji kišobranar u gradu, odgovor je konkretan i bez sentimentalnosti. Još 90-ih u Zagrebu je djelovalo sedam kišobranara i svi su dobro poslovali – zatvarali su jedan po jedan, uglavnom odlaskom u mirovinu, bez nasljednika. Kišobrani Cerovečki jedini su preživjeli, i to nije bila slučajnost.

„Od svih kišobranara možda smo imali i najzahtjevniju situaciju – nekoliko smo se puta morali seliti i nismo uvijek radili u idealnim uvjetima – no moguće je da nas je upravo to održalo, jer smo bili prisiljeni boriti se i vjerovati u ono što radimo.” Ono što je Cerovečkog razlikovalo od drugih, u međuvremenu ugaslih radnji, jest to da ponudu nije suzio na jedan segment: obrt istovremeno nudi vlastitu ručnu proizvodnju, popravke svih kišobrana i širu paletu kišobrana za svakodnevnu kupnju. „Pokrivamo cijeli segment – od kišobrana od četrnaest eura do onih od 260 eura. Ako kod kuće imate kvalitetan kišobran, a iznenadi vas kiša, nećete ponovno kupovati skupi model – trebat će vam nešto praktično za tu situaciju. I zato i taj dio ponude moramo imati.”

Tri sata za jedan kišobran

Proces izrade jednog kišobrana, objašnjen od prve do zadnje faze, otkriva razinu preciznosti i strpljenja koja se ne pretpostavlja kad uzmete kišobran u ruke. Sve počinje odabirom modela i materijala, a taj odabir nosi i poslovni rizik. „Odabir dezena uvijek nosi određeni rizik jer nikada ne znate što će se doista prodavati. Materijal se naručuje u određenim širinama, a zatim slijedi krojenje – odlučujete se za veličinu od 61, 63 ili 67 centimetara. Jednobojni materijali znatno se lakše kroje, dok se karirani ili oni s nekim drugim dezenom moraju spajati unutar jednog kruga i sve mora biti precizno do milimetra.”

Nakon krojenja slijedi šivanje materijala, zatim izrada kostura od drvenog ili metalnog štapa sa žicama, oblačenje kostura u zaštitne i estetske materijale, pa šivanje platna s osam špica, heftanje, postavljanje trakice, svinga, kontrola kvalitete, drška i na kraju peglanje svakog pojedinog kišobrana da se izgube nabori. „Za izradu jednog kišobrana potrebna su oko tri sata, a tjedno ih izradim oko pedeset. No to nikada nije potpuno fiksno – kada pada kiša, ne stigne se mnogo proizvoditi jer tada imate više prodaje i više mušterija, pa zalihe morate pripremiti unaprijed.” Ljetni period, koji bi za mnoge obrte bio mrtva sezona, Thomislavu je zapravo najintenzivniji u smislu pripreme: izrađuje zalihe za kišne dane jer kad padne kiša, nema vremena za proizvodnju.

Popravci su poseban, emotivniji dio posla. Svaki kišobran koji netko donese na servis prolazi kroz procjenu – isplati li se uopće popravljati – a Thomislav kaže da tu ne može biti kompromisa s kvalitetom. „Ako nešto popravim, iza toga moram i stajati. Nije važno je li kišobran kupljen kod mene – kada ga popravim, moram biti siguran da će ga mušterija nastaviti koristiti i da se isti kvar neće ponoviti već sutra.” Ponekad, međutim, logika popušta pred emocijom. „Postoje kišobrani koje se objektivno ne isplati popravljati, ali su ljudi uz njih emocionalno vezani i tada pokušamo pronaći kompromis, prilagoditi cijenu i napraviti da kišobran opet bude u dobrom stanju.”

Primjeri koje navodi govore sami za sebe: „Imamo ljude koji isti kišobran koriste četrdeset godina i na njemu je već treće platno, dok je kostur i dalje kao nov.” Iz svog iskustva pamti ljude koji su kvalitetan kišobran kupili od prve plaće, danas su u mirovini i dolaze ga popravljati – i znaju točno gdje su ga kupili i koliko su za njega platili. „Ima i onih koji su kišobran dobili još u srednjoj školi – danas su već umirovljenici – a roditelji su im ga tada kupili i on i dalje funkcionira.” Sve to potvrđuje premisu s kojom Thomislav opisuje razliku između onoga što prodaje i onoga što možete kupiti na kiosku:

Šestinski kišobran, muški kupci i anegdote

Šestinski kišobran zasebna je “priča unutar priče” – najprepoznatljiviji proizvod radionice, simbol Zagreba s Liste zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, i jedini kišobran koji je iz ovog prolaza stigao sve do Japana, nakon što su strane televizijske kuće snimile emisije o radionici.

„Postoji više verzija njegova nastanka,” kaže Thomislav, „ali prije svega zbog crvene boje postao je dio narodne nošnje. Važno je reći da to nismo mi izmislili – u ove je krajeve došao s Napoleonovom vojskom, ovdje je bila granica i postojali su različiti dezeni. Svako je selo, prema svojoj narodnoj nošnji, prihvatilo određeni kišobran kao svoj. I u Bledu, primjerice, crvena boja ima simboličnu ulogu, kao i u još nekoliko mjesta.” Pita li se je li to i danas najprodavaniji model, Thomislav odmahne: „Kao pojedinačni model jest, no ukupno ipak prodamo više klasičnih dezena. Ali definitivno je najprepoznatljiviji i njega najduže proizvodimo. I on se s vremenom mijenja – nekoć je to bio seljački kišobran na debljem štapu, robusniji, što bi današnjim ljudima bilo preteško. Morate ga prilagoditi. Nitko s njim više ne ide na pašu.”

Muška klijentela posebna je tema, i Thomislav je komentira s osjetnim humorom. „Muškarci, kada dođu gledati kišobrane, često znaju pretjerano analizirati detalje koji bi im mogli djelovati previše ženstveno, a s druge strane po gradu ih redovito vidite s ružičastim i zelenim modelima koje već imaju kod kuće.” Razlika između muških i ženskih kišobrana ionako je sve manje formalna: „Danas više nema razlike u veličini. Nekada su ženski modeli bili manji, a muški veći. Danas je to uglavnom izjednačeno i razlikuju se ponajprije po boji i dezenima.”

Obiteljska struktura obrta tema je o kojoj govori ozbiljno i bez uljepšavanja. „Nije jednostavno kada su posao i obitelj toliko isprepleteni. Potrebni su sloga i dobra koordinacija. Većina ljudi odradi svoj posao, dođe kući i time je dan završen, a ovdje posao nosite sa sobom kući, o njemu razgovarate i ponekad vam se čini da ne pričate ni o čemu drugome. To ima svojih prednosti, ali i dosta izazova. Od mnogih sam čuo da je imati vlastiti dućan svojevrsna robija.” Kratko zastane i nastavlja:. „U tome doista ima nešto. No kada zaista volite ono što radite, onda vam to ipak ne pada teško.”

Ima jedna anegdota koju Thomislav ispriča kroz smijeh, kao nešto između srama i zabave. „Otac i ja bili smo na sajmu u Münchenu kada nas je uhvatila kiša, pa smo ušli u prvi dućan i usput kupili neki crni kišobran za desetak eura. Bio je to prvi put da sam sebi kupio kišobran u trgovini. U to sam se vrijeme tek oženio i dogodilo se da ga je supruga izgubila. Bilo mi je zaista žao tog kišobrana jer je bio prvi koji sam sam sebi kupio.” Kišobranar koji nikad ne kupuje kišobrane jer ih uvijek ima oko sebe — i baš taj jedan, kupljen impulzivno na sajmu, završi izgubljen.

A onda postoji i anegdota koja govori o motivaciji bez ikakve dodatne interpretacije. „Najdraže mi je kada u radionici izradim kišobran, složim ga i odnesem majci da ga pogleda, pa je pitam: je li dobar? A ona kaže: savršen je. Zatim ga donesem u dućan, stavim u izlog i već tog jutra prolaznici zastaju i gledaju ga. To me najviše veseli – taj osjećaj zadovoljstva i potvrda da ste napravili dobar posao.”

“Sve”

Na pitanje što ga i dalje svaki dan veseli u ovom poslu, Thomislav se nasmije, zastane kratko i kaže: „Sve.” A zatim da pojašnjenje: „Sam dolazak u dućan, jutarnja kava, odluka da ću oprati izlog, slaganje izloga – sve mora biti lijepo posloženo, a najbolji je znak da ste to dobro napravili kada se ljudi zaustavljaju i gledaju. Uvijek govorim da se izlog mora mijenjati svaka dva tjedna, kako bi se vidjelo da se nešto događa. Nabava, proizvodnja, prodaja, suradnja s ljudima – ovdje dolazi mnogo ljudi, čujete razne priče, ima i ugodnih i manje ugodnih trenutaka, neugodnih mušterija, ali i onih koje vam uljepšaju dan. Mušterije su vam uvijek i najbolji kritičari – oni te kišobrane zaista nose, dok ja, u pravilu, ne, jer kad pada kiša ja sam ovdje, u dućanu.”

Budućnost je jedino pitanje na koje nema spreman odgovor. „Što sam stariji, sve više vidim koliko se vremena brzo mijenjaju. Hoće li me netko naslijediti ili ne – u ovom poslu morate biti sto posto unutra, tu nema kompromisa.” Premisli se. „Mogao sam se baviti i nečim drugim, naravno. Primjerice, kada morate raditi subotom, dok su drugi s poslom završili još u petak. Ali opet – od toga živite, to vas hrani. Kako se vremena mijenjaju, doista ne znam što će biti za pet ili deset godina. Ne znam.” Izlazim iz prolaza natrag na Ilicu dok Thomislav ide složiti novi kišobran u izlog. Sutra će netko stati ispred tog stakla, zagledati se i ući, ili neće. U tom poslu, kaže, nikad ne znaš, no najvažnije je da ga – voliš.

FOTOGRAFIJE: Lucija Drača