Upoznajte Dušicu, trenericu koja je izgradila moćnu zajednicu jer ruši zastarjele mitove o prehrani i treningu

Dušica Svilar

Istovremeno s novim studijem počela je i trenirati, a vlasnici teretane brzo su primijetili da dobro povezuje stvari i odlučili je zaposliti. Uslijedili su prvi klijenti, a posla je s vremenom bilo sve više. U jednom trenutku stigao je i lockdown, nakon kojeg se rodila ideja o otvaranju vlastite, privatne teretane. Danas tu odluku opisuje kao jednu od onih situacija “sudbina me gurnula, nisam ja to birala”. Iako je oduvijek voljela raditi privatne treninge, ideja o vlastitoj teretani dugo je bila samo ideja, uvjerena da nema resurse za tako veliki korak. Prekretnica se dogodila za vrijeme pandemije, kada je kroz rad s nekoliko klijenata shvatila koliko privatni prostor stvara intimniju atmosferu i koliko mogućnosti otvara.

Dušica je tada upoznala i svog sadašnjeg partnera Filipa, koji je svoje klijente privremeno premjestio u garažu u kojoj je i ona trenirala. Kada se situacija nakon pandemije vratila u normalu, zajedno su shvatili da se nitko od klijenata ne želi vratiti u komercijalnu teretanu.

“Unajmila sam prvi prostor u blizini i tamo sam radila sljedeće tri godine, što je bila prva iskra pravog biznisa. Broj klijenata rastao je brže nego što je prostor mogao podnijeti pa je, uz veliku pomoć obitelji, uslijedila kupnja našeg vlastitog, većeg i moderno uređenog prostora. Kad gledam unatrag, čini mi se da su okolnosti prilično odlučivale umjesto mene.”

Dušičin radni dan ponekad izgleda kao da nikad ne staje. Do poroda je radila dvokratno, ujutro i popodne, a u pauzama je držala online treninge i stvarala sadržaj za društvene mreže. Olakšavajuća okolnost, prisjeća se, bila je to što mnoge poslovne obveze nije doživljavala kao rad, nego kao užitak. Ipak, radno vrijeme zapravo nije postojalo pa je radila cijeli dan – svaki dan. Nakon poroda vratila se online suradnjama već nakon dva tjedna, dok je sve klijente uživo i vođenje teretane preuzeo njezin partner Filip.

“Danas, uz bebu od 6 mjeseci i vlastiti biznis, radno vrijeme nije ništa drugačije – traje od trenutka kad otvorim oči do trenutka kad ih zatvorim navečer. Lovim minute za rad dok beba spava jer posla i dalje ima puno, a zajednica je veća nego ikad i važno mi je biti prisutna na svim frontama.”

Trening kao oblik osobne higijene

Dušica se nakon poroda vrlo brzo vratila poslu. Prisjeća se kako su početci bili vrlo izazovni – ne toliko fizički, kaže, jer je beba većinom spavala, nego mentalno. Imala je odgovornost i zadatak na dnevnoj bazi poticati i provjeravati više od dvadeset ljudi, a istovremeno je bila ona koja je najviše trebala takav poticaj. Opisuje da se osjećala stjerano u kut, ali bi se svaki put utješila mišlju da sve što radi – radi za sebe, da postoji viši cilj, da će je žrtva odvesti na ljepše mjesto i da brigom o drugima, u nekom smislu, brine i o sebi.

U cijelom procesu drži se svojih zacrtanih rutina. Jedna od njih je i vježbanje, pa je s vlastitim treninzima nastavila vrlo brzo nakon poroda. Trening doživljava kao oblik osobne higijene, nešto što se ne preskače, bez obzira na okolnosti. Nekad trenira deset minuta dnevno, nekad sat i pol, ali ključ joj je u tome da ostane dosljedna.

“Nekad odem sama u teretanu, nekad povedem bebana sa sobom, pa se tamo zafrkavamo skupa. Sve ovisi o tome kakav je dan i kakva je bila noć. Prilagodljiva sam, kao i beban, pa se sve putem dogovaramo.”

Zanimalo me i je li imala osjećaj da su je okolnosti, posebno činjenica da je privatna poduzetnica, na neki način gurale prema bržem povratku poslu nego što bi možda željela. Dušica odgovara potvrdno, govoreći kako je s jedne strane osjećala određenu nepravdu jer nije imala mogućnost jednostavno “nestati” na godinu dana i posvetiti se samo majčinstvu. No s druge strane, u tome je vidjela i blagoslov, jer nije dopustila da nestane sve što je godinama gradila. U privatnom poduzetništvu, kaže, svaka pauza znači gubitak klijenata, prihoda i sigurnosti. I, iako je razdoblje bilo izrazito naporno, istovremeno ju je natjeralo da ostane prisutna, u igri i živa u poslovnom aspektu.

Ogromna podrška na društvenim mrežama

U cijelom je razdoblju veliku podršku dobivala i od svoje zajednice na društvenim mrežama. A Dušičina je zajednica, mogu to reći jer aktivno pratim njezin sadržaj od samih početaka, zbilja jedinstvena:

“Ponosna sam što mogu reći da imam nevjerojatno prekrasnu zajednicu. Ne znam kako se to dogodilo, ali svaka dosadašnja komunikacija s bilo kojim od pratitelja bila je izrazito ugodna i ispunjena poštovanjem. Na prste jedne ruke mogu nabrojati neke ‘hejterske’ komentare i poruke u svih ovih, malo više od 10 godina što objavljujem sadržaj. Mislim da je to uspjeh sam po sebi jer se često zgražavam kad vidim kakve komentare dobivaju neke od kolegica.”

Sadržaj koji objavljuje netipičan je: ne snima kratka i zabavna videa, nego piše informativne, edukativne objave koje dodatno razrađuje kroz storyje. Ljudi to vole i reagiraju na takav pristup, što joj pruža osjećaj dvosmjerne komunikacije – tko je prati, prati je s razlogom, zna što želi naučiti i time se njezina publika već prirodno filtrira. Ne osjeća se primoranom robovati algoritmu, nego može biti dosljedna sebi i onome što želi prenijeti. Publika je cijeni zbog znanja i jer dijeli informacije utemeljene na znanosti. Upravo zato prati je i velik osjećaj odgovornosti, što ju je usmjerilo prema još ozbiljnijem pristupu učenju i želji da se dodatno etablira kao pouzdan i relevantan izvor informacija.

Zajednica je prepoznala njezin pristup vježbanju jer joj trening ne predstavlja samo “alat za veću guzu ili veći biceps”. To su, kaže, samo moguće posljedice, ali ne i cilj. Za nju je trening higijena tijela, igra i slavlje snage. Fleksibilna je i svaki trening prilagođava osobi koja stoji ispred nje jer ne vjeruje da se ljudi trebaju uklapati u savršeni plan, nego da se plan treba prilagoditi pojedincu.

Dušica je specifična i po tome što se otvoreno bori protiv zastarjelih savjeta i krivih uvjerenja o fitnessu. Kao jedan od “najtvrdokornijih” mitova izdvaja onaj da je “krivi” pokret uzrok boli u leđima. Na momente se, kaže, obeshrabri kad vidi koliko ljudi i dalje u to vjeruje i koliko će taj mit biti teško iskorijeniti jer iza boli ne stoji samo tijelo, nego čitav kompleks uvjerenja i emocija. Rad na njima traje cijeli život, i to samo ako je osoba uopće spremna na taj proces.

Drugi mit, vječno prisutan, vezan je uz prehranu. Dušica govori:

“Mit se odnosi na uvjerenje da određena hrana deblja ili da je neka hrana po sebi zdrava ili nezdrava. Hrana ne deblja. Deblja višak hrane, čak i one najzdravije. Kao što i najzdravija namirnica može postati problem ako je unesemo previše, tako i najnezdravija može imati mjesto u prehrani ako je unos kontroliran.”

Otkako je počela više govoriti o treningu u trudnoći, primijetila je i treći rašireni mit: da trudnice ne bi smjele vježbati, a kamoli dizati nešto teško. To, kaže, jednostavno nije istina, jer najnovije studije pokazuju da je, uz dobru prilagodbu, trening u trudnoći siguran i od velike koristi. No ta su saznanja još uvijek relativno nova pa je i put prema promjeni razmišljanja tek na početku.

Laički pristup prema klijentima

Kao osoba koja Dušicu gotovo prati dosljedno i s velikim interesom, rekla bih da joj posao razbijanja mitova ide odlično, korak po korak. U tome pomaže i činjenica da sve objašnjava vrlo laički, jednostavnim i svakodnevnim jezikom. Postigla je izvrsnu ravnotežu između stručnog znanja i pojednostavljenog pristupa, a pritom nije izgubila na kvaliteti. No to je put koji je gradila dugo. Prisjeća se kako je u svojim počecima unutar zajednice bila poznata po tome što puno zna, ali ju je rijetko tko zapravo uspio razumjeti. Danas se, kaže mi, ponekad pita je li tada uistinu nešto znala.

“Prenijeti informaciju na jednostavan i razumljiv način je umijeće i pokazatelj pravog znanja. Jednostavnost prenošenja znanja je simbolika mog rasta, posebno u kontekstu rada i komunikacije s ljudima. Da bih nekome nešto objasnila, morala sam naučiti razumjeti ne samo što govorim, nego i kome govorim. Tek kad sam to naučila, počela sam vidjeti razliku. Pritom nisam banalizirala znanost nego sam pokazala kako se pojmovi poput progresivnog opterećenja, adaptacije ili kalorijskog unosa zapravo iskazuju u životu osobe koja radi 10 sati dnevno, ne spava dovoljno i pokušava pronaći pola sata za trening. Mislim da je ta vrsta komunikacije stvorila povjerenje i osjećaj da smo i pratitelji/klijenti i ja na istoj strani.”

Putem je uvidjela i koje je navike kod ljudi najteže promijeniti – prehrambene ili one vezane za trening. Pokazalo se da su prehrambene veći izazov jer nisu stvar samo volje, nego i emocija, navika i identiteta. Hrana je za većinu ljudi puno više od goriva – ona je utjeha, nagrada, ritual i način umirivanja emocija. S druge strane, kod treninga je lakše jer je jednostavan, mehanički: dođem, odradim i idem doma. Kod prehrane su, kaže Dušica, ljudi suočeni s desetak odluka dnevno, svakog dana, a i svaka od njih traži svjesnost i znanje.

“Ljudima je teže kontrolirati se da nešto ne naprave, nego se natjerati da nešto naprave. U tom smislu, teže im je ne pojesti brzu hranu kad su već pregladnjeli, teško im je ne pojesti slatkiše kad trebaju utopiti razne emocije koje nose sa sobom cijeli dan, teško im je ne posegnuti za onom navikom koja donosi trenutačno olakšanje, makar znaju da dugoročno ne pomaže. Promjena navika nema veze s karakterom nego s prepoznavanjem i razumijevanjem vlastitih obrazaca i stvaranjem sustava u kojem imamo uvjete i mogućnosti za bolje odluke.”

Vjerujem da su mnogima na tom putu promjene te prepoznavanja vlastitih obrazaca pomogli i priručnici o prehrani koje je Dušica objavila.Napravila ih je kako bi uštedjela vrijeme u radu s online klijenticama koje su htjele smršavjeti jer im je željela dati sve informacije na jednom mjestu: što, kako, kada i zašto, uz unaprijed dane odgovore na sva najčešća pitanja i dileme. Proces pisanja objavljivala je na Instagramu, sve dok joj jedna osoba nije poslala poruku: “Hoćemo li to moći kupiti i mi koji nismo tvoji klijenti?” Tada su joj se, prisjeća se, upalile lampice.

“Moj posao i moja karijera događaju se slučajno – u nove odluke i poslovne poteze ne guram samu sebe, nego me u njih često gurnu drugi ljudi. Na isti način nastao je i gotov plan treninga: nekoliko ljudi me pitalo nudim li već gotov plan i, poučena iskustvom s priručnicima o prehrani, počela sam ga pisati. Pisanje (i snimanje) trajalo je tri do četiri mjeseca i utabalo je put mojem burnoutu, ali vrijedilo je. Jako sam ponosna, ne samo na gotov proizvod nego i na to kako su ljudi reagirali.”

Pritom joj je najvažnije bilo zadržati jednostavnost. Željela je da svatko tko to čita ima osjećaj kao da je na kavi s prijateljicom koja mu objašnjava mršavljenje i trening na najjednostavniji mogući način. Upravo zato, smatra Dušica, ti su materijali naišli na tako dobar odjek – iskreni su, razumljivi i pisani iz stvarnog iskustva rada s ljudima, a ne kao suhoparna teorija.

Trening u trudnoći

Dušica je pristupila još jednom području obilježenom nizom mitova i dezinformacija – treningu u trudnoći:

“Kada sam prvi put podignula 100 kg u deadliftu, učinila sam to u 14. tjednu trudnoće i to je bila moja objava o trudnoći. Zahvalna sam što je trudnoća protekla i više nego uredno i što sam na vlastitom primjeru mogla pokazati kako izgledaju treninzi u trudnoći sve do zadnjeg dana. Ipak, nisam htjela da se moje iskustvo, iako pozitivno, počne shvaćati kao univerzalna istina. Upravo zato sam tada najviše pisala o znanstvenim dokazima o sigurnosti treninga u trudnoći. Htjela sam pokazati da nije stvar u tome što sam ja mogla, nego što je prema znanosti sigurno za većinu.”

Zahvalna je, kaže, što je svoje iskustvo mogla upotrijebiti kao podršku tim dokazima, a ne obratno – da iskustvom pokušava potvrditi istinu. Tada je shvatila koliku odgovornost ima kao osoba s vidljivim utjecajem u javnosti, pa joj je važnije nego ikad bilo da svoje tvrdnje podupire ne samo iskustvom, nego i znanstvenim činjenicama. Feedback je, prisjeća se, bio izvrstan. Ljudi su je u velikoj većini podržavali, što joj je puno značilo:

“Sigurna sam da je bilo i onih koji su se zgražavali, što je, iskreno, razumljivo. To je prirodna reakcija na prizor trudne žene okružene utezima. Ne osuđujem to jer ljudi jednostavno ne znaju drugačije dok ne čuju ili ne vide nešto novo. Promijenila sam mišljenje mnogim ženama, stvarno sam napravila razliku koja se i vidi i osjeti. To je ogroman utjecaj mene kao (slučajne) influencerice.”

Trudnice joj se često javljaju, a ono što je gotovo uvijek prisutno jest strah da će se nešto loše dogoditi ako se kreću, pogotovo ako dižu utege. Dušica kaže da taj strah potpuno razumije, jer ga je i sama osjetila tijekom trudnoće. To nije samo osobni strah jedne žene, nego zbroj glasova koji su se godinama prenosili: iz obitelji, iz društva, kroz generacije koje su oblikovale kulturološko uvjerenje da je trudnica krhka i da se treba čuvati, a ne kretati.

“Držim se ideje da je moja uloga iznijeti objektivne i najtočnije moguće informacije, a da trudnica sama donese informiranu odluku o tome što želi napraviti po pitanju treninga, i tu odluku ću uvijek poštovati. Znanost nam danas vrlo jasno govori da trening ne uzrokuje pobačaj. Ta je informacija meni osobno bila veliko olakšanje u trenucima skepse, a isto iskustvo vidim i kod žena s kojima radim. Znanje je najbolji saveznik”, poručila je Dušica.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Instagram