Kada bi se prednosti tjelesne aktivnosti pretvorile u tabletu, svi bi je uzimali. Tim riječima novinar Jamie Ducharme započinje članak na Time Magazineu “Your Brain Doesn’t Want You To Exercise”. Istraživanja pokazuju da kretanje poboljšava gotovo svaki aspekt zdravlja: potiče san, jača tijelo i mentalno blagostanje, smanjujući istovremeno rizik od kroničnih bolesti i prerane smrti. Štoviše, studije pokazuju da vježbanje ima pozitivan učinak čak i kada traje vrlo kratko, bez potrebe za korištenjem opreme ili odlaska u teretanu.
Zašto je ljude teško potaknuti na vježbanje?
Unatoč tome, većina ljudi ne vježba dovoljno. Prema podacima objavljenima 2023., manje od trećine odraslih u SAD-u prakticira preporučenu količinu tjelesne aktivnosti u slobodno vrijeme: barem 20 minuta umjereno intenzivnog aerobnog kretanja (poput brze šetnje) svaki dan, uz nekoliko seansi jačanja mišića (kao što je trening s utezima) svaki tjedan. Iako ćemo si laskati da kotiramo bolje od Amerikanaca u tom segmentu, postavlja se pitanje zašto je tako teško potaknuti ljude da čine nešto tako korisno i njima lako dostupno?
Fizička ograničenja i zdravstveni problemi svakako su faktor za mnoge ljude, s obzirom na to da više od polovine odraslih u SAD-u ima neku vrstu kroničnog stanja. Dio krivice snosi i moderan život s dugim, sjedilačkim radnim danima i infrastrukturom koja često čini da je jednostavnije sjesti u automobil nego hodati ili voziti bicikl. I istraživanja već dugo pokazuju, piše The Time, da ljudi koji ne zarađuju puno novca manje vježbaju od bogatijih ljudi. No, studije sugeriraju da postoji još jedna prepreka koja utječe na sve nas: naši mozgovi ne žele da vježbamo.
Veći dio ljudske povijesti, ljudi su morali biti fizički aktivni kako bi obavljali funkcije nužne za preživljavanje, poput traženja ili uzgoja hrane. Evoluirali su da podnose visok stupanj aktivnosti, ali isto tako da budu skloni odmaranju kad god je to moguće, kako bi sačuvali energiju za trenutke kada je kretanje ili nužno ili ugodno, objašnjava za The Time Daniel Lieberman, biolog koji se bavi evolucijom čovjeka i autor knjige “Exercised: Why Something We Never Evolved to Do is Healthy and Rewarding”. Drugim riječima, lovci-sakupljači nisu trčali okolo kako bi potrošili dodatne kalorije. Iz evolucijske perspektive, kaže Lieberman, “bilo bi glupo trošiti energiju na nešto što im neće donijeti nikakvu korist”.
Vježbanje i sjedilački način života
Kao društvo, više se ne krećemo puno tijekom svakodnevice, ali evolucijski instinkt za štednjom energije i dalje je prisutan, pojasnio je Lieberman:
““Ta nesklonost, ta oklijevajuća želja i glas koji kaže ‘Ne želim vježbati’ potpuno su normalni i prirodni.”“
Matthieu Boisgontier, docent na sveučilištu u Ottawi koji se bavi istraživanjem tjelesne aktivnosti, demonstrirao je taj fenomen u istraživanju iz 2018. Dok su bili povezani s monitorima koji kontroliraju aktivnost mozga, ljudima je dana kontrola nad digitalnim avatarom. Rečeno im je da pomiču avatar dalje od slika sjedilačkog ponašanja koje su iskakale na njihovim računalnim ekranima, prema slikama tjelesne aktivnosti. Boisgontier i njegovi kolege otkrili su da izbjegavanje sjedilačkog načina ponašanja zahtijeva više moždane snage, što sugerira da imamo automatsku tendenciju odabira opuštanja umjesto kretanja.
Taj se zaključak stalno pojavljuje u istraživanjima. Studije pokazuju, na primjer, da ljudi konstantno biraju korištenje pokretnih stepenica umjesto običnih. Boisgontier kaže kako ta prirodna sklonost nije inherentno loša, koliko je loš utjecaj modernog života koji nam pruža toliko prilika da se prepustimo svojoj preferenciji za odmor, da smo dosegnuli vrhunac koji više nije dobar za naše zdravlje.
Mnogi ljudi gaje negativne osjećaje prema vježbanju koji sežu još iz djetinjstva, pojašnjava za The Time Jackie Hargreaves, viša predavačica na psihologiji sporta i vježbanja na Sveučilištu Leeds Beckett u Velikoj Britaniji. Neugodna iskustva sa satova tjelesnog odgoja ili sa sportskim timom u mladosti mogu natjerati osobu da izbjegava vježbanje i u odrasloj dobi.
Ponekad je to i pitanje samopouzdanja. Istraživanja sugeriraju da su ljudi, koji se smatraju kompetentnim vježbačima, skloniji održavanju redovite rutine, dok oni, koji imaju suprotno mišljenje, mogu imati problema s pronalaženjem dosljednosti po pitanju motivacije, objasnila je Stefanie Williams, bihevioralna znanstvenica koja surađuje s britanskom organizacijom zaduženom za prenošenje zdravstvenih istraživanja u praksu.
Kako potaknuti mozak na vježbanje?
Osjećaj samopouzdanja koji imamo glede vlastitih sposobnosti ključan je za pronalaženje motivacije za vježbanje, pojasnio je Sam Zizzi, psiholog na sveučilištu u Zapadnoj Virginiji. Njegova je preporuka početi s malim koracima – u početku možda samo hodati nekoliko minuta dnevno – i graditi napredak tijekom vremena. Williams dodaje kako promatranje vršnjaka koji rade ono što bismo i sami željeli raditi, posebno kada su iste dobi, spola ili zdravstvenog statusa, također može pomoći u shvaćanju da to možemo postići.
Lieberman dodaje da iako je kontraintuitivan, jedan način izgradnje samopouzdanja je upravo prepoznavanje načina na koje nam mozak postavlja zamke za neuspjeh:
“Kada ljudi imaju problema s vježbanjem, kaže im se da su lijeni ili da s njima nešto nije u redu. Dok, zapravo, ljudi koji vježbaju isključivo radi kondicije, rade protiv svojih prirodnih instinkata.“
Umjesto da se krivimo i osjećamo posramljeno, može nam pomoći razumijevanje kako ljudski mozak funkcionira. Također, pomaže i preoblikovanje ideje o tome što se smatra vježbanjem. Nije nužno provoditi sate i sate vježbajući u teretani pa su brojna istraživanja pokazala kako je čak i nekoliko minuta dnevno plesanja u kuhinji ili uređivanja vrta korisno i za um i za tijelo, piše The Time. Hargreaves kaže kako nije stvar u tome da se moramo baviti napornim natjecateljskim sportom, već je bitno kretati se i pronaći načine u kojima nam kretanje donosi užitak.
Zizzi ima još jedan savjet, preporučivši da je dobro kada vježbanje ima “dvostruku svrhu”: recimo, vožnja bicikla u društvu prijatelja služi i kao tjelovježba i kao druženje, a poslovni razgovor na mobitelu uvijek možemo pretvoriti u kratku šetnju. Povezivanje vježbanja s nečim što već želimo ili trebamo raditi, pojašnjava Zizzi, može olakšati ignoriranje onog dijela mozga koji nam govori da je najbolje sjediti na kauču.
FOTOGRAFIJE: Pexels
