Već godinama primjećujem da su ljudi čiji rad pratim s posebnom pažnjom gotovo uvijek odjeveni isto. Ne slično, ne u istom raspoloženju, nego doslovno isto. Pritom, ne radi se o tome da nemaju izbora ili interesa za odijevanje, već upravo suprotno: zato što su izbor svjesno sveli na minimum. Takav odnos prema odijevanju ide protiv uvriježenog očekivanja da se izgled mora stalno mijenjati, osvježavati i prilagođavati. U tim slučajevima odjeća prestaje biti tema sama po sebi i postaje unaprijed definirana kategorija. Ponavljanje istih komada pritom ne djeluje kao manjak interesa za modu, već kao jasan izbor da se osobni fokus ne rasipa na svakodnevne vizualne odluke. Što je to ustvari, osobna uniforma?
Osobna uniforma
Ideja osobne uniforme nije nova. Primjerice, Steve Jobs doveo ju je gotovo do perfekcije, do te mjere da je njegova crna (ili tamnoplava) dolčevita postala jednako prepoznatljiva kao i Appleov logo. Barack Obama otvoreno je govorio o tome kako ne želi trošiti mentalnu energiju na svakodnevne odluke o odijevanju, dok je Mark Zuckerberg svedenom kombinacijom sive majice i hoodice stvorio suvremeni, tehnološki ekvivalent radne uniforme. No koliko god ti primjeri bili intrigantni, oni ipak dolaze iz svijeta tehnologije i politike, prostora u kojima funkcionalnost gotovo uvijek ima prednost pred estetikom.
U tom kontekstu vrijedi spomenuti i Fran Lebowitz – američku spisateljicu, esejisticu i javnu govornicu, poznatu po britkom humoru, kulturnim komentarima i dugogodišnjoj prisutnosti na njujorškoj intelektualnoj sceni. Iako nema veze s modnom industrijom, njezin je osobni stil uvijek predmet rasprave zbog toga što ga desetljećima gotovo uopće ne mijenja (a pritom uvijek izgleda fantastično). Lebowitz ćete uvijek vidjeti u muškim odijelima, bijeloj košulji, Levi’s 501 trapericama i nezaobilaznim kaubojskim čizmama. Za mene je upravo ona jedan od najboljih primjera kako osobna uniforma može biti znak samopouzdanja.
Ono što me u ovom tekstu ipak najviše zanima su ljudi koji se profesionalno bave modom. Dizajneri koji svakodnevno rade s odjećom, razmišljaju o krojevima, materijalima i proporcijama te vrlo dobro razumiju kako se vizualni identitet gradi i komunicira. Upravo zato njihov osobni odnos prema odijevanju djeluje posebno zanimljivo. Kada netko tko ima pristup svemu, tko može nositi bilo što i tko je svjestan moći odjeće, svjesno bira vrlo uzak i ponavljajući osobni izbor, to više nije pitanje ukusa, već stava. Odlučila sam stoga izdvojiti nekoliko dizajnera (a ima ih mnogo) čiji pročišćeni, nenametljivi i jednostavni odjevni odabiri mogu biti primjer mnogima.
Giorgio Armani
Jednog od najvećih dizajnera svih vremena koji nas je napustio protekle jeseni, Giorgija Armanija, gotovo je nemoguće zamisliti bez njegove prepoznatljive osobne uniforme. Desetljećima smo ga viđali u sličnim kombinacijama: tamnoplavim ili sivim sakoima meke konstrukcije te, ustvari, svemu onome što ima tu jednu duboko plavu nijansu koju je obožavao. Njegov izgled nikada nije pratio trendove, ali je uvijek djelovao suvremeno i odmjereno. Upravo ta dosljednost učinila ga je jednim od prvih dizajnera kod kojih se osobni stil pretvorio u trajnu, gotovo nepromjenjivu cjelinu.
“Moja potpuno mornarskoplava uniforma je moj način da kažem: Ja stvaram odjeću i milijun drugih stvari, tako da nemam vremena previše razmišljati o svom izgledu. Ali svejedno obraćam pažnju na to jer sam i dalje modni dizajner i čovjek s preciznom estetikom.“
Armanijeva osobna uniforma ne može se odvojiti od njegova dizajnerskog rada. On je redefinirao mušku eleganciju uklanjanjem krutosti i formalnih pravila koja su desetljećima dominirala muškom odjećom. Mekani krojevi, slobodnija konstrukcija i naglasak na udobnosti postali su temelj njegova dizajnerskog jezika, ali i privatne garderobe. Odjeća je, po Armaniju, trebala pratiti tijelo i način života, a ne ga ograničavati.
Jonathan Anderson
Britnaski dizajner već godinama njeguje gotovo nepromjenjiv osobni stil. Najčešće ga viđamo u tamnom puloveru ili jednostavnoj majici, klasičnim plavim trapericama i sveprisutnim Salomon tenisicama – kombinaciji koja djeluje praktično, nenametljivo i dosljedno. Riječ je o garderobi lišenoj bilo kakvog pokušaja isticanja, koja funkcionira kao stabilna svakodnevna osnova, a ne kao vizualna poruka.
Upravo ta suzdržanost u osobnom stilu zanimljiva je u kontekstu njegova profesionalnog rada. Andersona danas doživljavamo kao jednog od najvažnijih suvremenih kreativaca u modi, dizajnera koji je u kući Loewe izgradio prepoznatljiv svijet avangardne i fantastične mode s jakim konceptualnim i umjetničkim uporištem, a taj se pristup nastavlja i u njegovu radu u Dioru. Gledajući njegove kolekcije, teško je povezati tu razinu imaginacije i vizualne smjelosti s njegovim privatnim izgledom, koji na prvi pogled djeluje gotovo anonimno.
I možda upravo zato što u svom radu ide daleko, privatno se zadržava u okvirima jednostavnog i funkcionalnog. Izbor tehničkih tenisica, ponavljajućih silueta i neutralnih komada sugerira vrlo jasan odnos prema odjeći – onaj u kojem osobni izgled ne mora reflektirati kreativni maksimum, već omogućiti prostor za njega.
Matthieu Blazy
Matthieu Blazy privatno se odijeva vrlo jednostavno i dosljedno. Najčešće nosi bijelu majicu, iznošene traperice i pulover ili lagani sako. Kombinacije se rijetko mijenjaju i ne djeluju kao dio osmišljene slike, već kao navika. Upravo ta nenametljivost čini njegov osobni stil zanimljivim – on ne pokušava izgledati kao dizajner, niti se kroz odjeću pozicionirati.
Takav pristup jasno se prenio i na njegov rad. Dolaskom u Chanel, Blazy je ponudio vrlo preciznu reinterpretaciju luksuza, u kojoj su izrada, materijal i osjećaj nošenja imali prednost pred neočekivanim. U kolekcijama se pojavljuju skraćeni sakoi, čiste siluete, jednostavne cipele i odjeća koja djeluje nosivo i poznato, ali je izvedena s velikom pažnjom prema detalju.
Pierpaolo Piccioli
Pierpaolo Piccioli gotovo uvijek nosi crno. Crna majica ili pulover, crne hlače ravnog kroja, ponekad dugi kaput ili sako bez naglašenih linija – njegova garderoba rijetko odstupa od tog osnovnog okvira. Siluete su jednostavne, ali precizne, a materijali kvalitetni i ugodni za nošenje.
Unutar tog monokromatskog okvira, Piccioli gotovo uvijek uvodi jedan prepoznatljiv kontrast: crveni nakit. Crvene ogrlice, prstenje ili detalji koji se pojavljuju na crnoj podlozi djeluju namjerno i osobno, kao diskretan potpis. Taj izbor nije dekorativan u klasičnom smislu, već gotovo simboličan: mali, ali snažan vizualni pomak koji razbija strogu jednostavnost crne boje. Njegov izgled često je zaokružen klasičnim RayBan Wayfarer naočalama, još jednim stalnim elementom koji se rijetko mijenja.
Zanimljivo je da upravo takav, gotovo uniformirani izgled, dolazi od dizajnera čiji su radovi poznati po boji, volumenu i emociji. Njegov stil nije neutralan, nego vrlo jasno definiran – crna kao baza, crvena kao naglasak, nekoliko ponavljajućih komada i gotovo nikakva varijacija. Upravo ta preciznost čini njegov osobni stil jednako prepoznatljivim kao i njegove kolekcije.
Phoebe Philo
Phoebe Philo jedna je (uz Armanija) od rijetkih dizajnerica kod kojih se osobni stil i dizajnerski rad gotovo ne mogu razdvojiti. Godinama je nosila gotovo identične kombinacije: široke tamne hlače, bijelu ili sivu majicu, jednostavne kapute, ravne cipele ili tenisice. Taj izgled nije bio pažljivo konstruiran, već je jednostavno bio dosljedan.
Upravo je ta dosljednost snažno utjecala na cijelu jednu generaciju žena. Philo je kroz vlastiti izgled pokazivala da stil ne mora biti dekorativan kako bi bio snažan. Njezina odjeća, kao i način na koji ju je sama nosila, bila je usmjerena na svakodnevni život: kretanje, rad, tijelo i stvarne potrebe.
Za razliku od dizajnera čiji se privatni stil namjerno odvaja od njihova rada, kod Phoebe Philo ta je granica bila vrlo tanka. Upravo zato njezin primjer ima posebnu težinu u kontekstu pročišćene garderobe. Philo ne pokazuje samo kako izgleda osobna uniforma, već i zašto ona ima smisla kao alat koji oslobađa prostor za jasnoću i dugoročnost.
Namjerna jednostavnost
Ono što ovu temu čini zanimljivom nije sama ideja pojednostavljivanja, već način na koji se do nje dolazi. Kod svih navedenih primjera riječ je o ljudima koji su kroz godine rada i iskustva vrlo jasno definirali što im u odijevanju ima smisla, a što je višak.
U tom kontekstu, osobna uniforma ne djeluje kao ograničenje, nego kao olakšanje. U nekoliko provjerenih komada koji se ponavljaju, ali s vremenom postaju osobni i prepoznatljivi, odijevanje prestaje biti svakodnevna dilema. Upravo u toj jasnoći postoji određena ljepota – u osjećaju da ne morate stalno tražiti nešto novo kako biste izgledali ili se osjećali dobro. Ponekad je dovoljno pronaći ono što vam odgovara i ostati pri tome.
FOTOGRAFIJE: Kendam, Instagram
