Brojne modne dizajnere najčešće vežemo uz kroj, siluetu ili epohu u kojoj su stvarali odjevne predmete. No pak rijetki su oni kojima uspije ono gotovo nemoguće – da se njihovo ime veže uz neku boju. Takva povezanost danas djeluje gotovo anakrono, poput stare čarolije iz vremena kad je moda nastajala sporije i imala jasnije autoritete. Valentino Garavani bio je jedan od tih izuzetaka. Crvena, intenzivna i nepogrešiva, postala je njegov potpis – boja balskih haljina i drugih elegantnih silueta koje su nosile njegov potpis. U malom, zatvorenom krugu couture boja – Hermèsove narančaste, Schiaparellijeve shocking ružičaste ili Lacroixove fuksije – upravo će crvena zauvijek ostati “valentinovska”.
Odlazak Valentina Garavanija u 93. godini ne samo da označava kraj jedne iznimno duge i dosljedne karijere, već i simbolično zatvaranje cijelog poglavlja modne povijesti. Nekoliko mjeseci nakon odlaska Giorgia Armanija, moda se oprašta od još jednog dizajnera koji je stvarao u vremenu kad su ljepota, mjera i trajanje bili temeljne vrijednosti profesije. Odlaze posljednji “kraljevi mode”, autori koji su gradili identitete i estetike koje su nadživjele trenutak.
Valentino Garavani
Valentino je sam volio nuditi vlastita objašnjenja svoje opsesije crvenom. “Ja sam Bik, možda je u tome odgovor”, znao je reći, ali i dodati kako je crvena boja života, krvi, strasti i ljubavi – univerzalni lijek protiv tuge i sivila. Tijekom cijelog života kroz svoj je rad vodio upornu borbu protiv dosade i bezličnosti. Gotovo pola stoljeća ostao je na čelu modne kuće koja nosi njegovo ime, što je u industriji iscrpljenoj tempom i stalnim promjenama rijetkost sama po sebi. Time je potvrdio status jednog od posljednjih velikih couturiera 20. stoljeća.
Rođen 11. svibnja 1932. godine u Vogheri, malom lombardijskom gradu između Genove i Milana, Valentino je vrlo rano pokazao izraženu osjetljivost prema liniji, volumenu i boji. Ime je dobio po Rudolphu Valentinu, zvijezdi nijemog filma i simbolu elegancije, no odrastao je daleko od svijeta visoke mode – uz oca električara i majku domaćicu. Ipak, već kao dječak pokazivao je snažan karakter: inzistirao je na pažljivo krojenoj odjeći, tražio prepravke, želio savršeno prilagođene kratke hlače.
Nakon Drugog svjetskog rata, sa samo 17 godina, otišao je u Milano na studij modnog crtanja i francuskog jezika, a potom u Pariz, u školu Chambre Syndicale de la Couture. Bilo je to 1950. godine, u trenutku kad se Pariz ponovno nametnuo kao središte modne i kulturne energije. Ženska silueta u to se vrjeme tek oporavila zahvaljujući Diorovu New Looku koji je nekoliko godina ranije promijenio tijek modne povijesti.
Počeci Valentina Garavanija, međutim, nisu bili jednostavni. Njegove prijave odbili su dizajneri Jacques Fath i Cristóbal Balenciaga te je prvu pravu priliku dobio u ateljeu Jeana Dessèsa, dok je slobodno vrijeme provodio na terasama pariških kafića i u klubovima s obje strane Seine. U tom je razdoblju proživljavao i svoju prvu ljubavnu vezu, s Géraldom Nantyjem, karizmatičnom figurom pariškog noćnog života i budućim vlasnikom kultnih lokala. U konačnici, Nanty mu je 1960. godine pomogao u otvaranju vlastite modne kuće.
Nakon njihova razlaza, sedam godina kasnije, Valentino Garavani je napustio Francusku i preselio se u Rim. Smjestio se u Via Condotti, u samom srcu grada, i ondje upoznao Giancarla Giammettija – partnera u životu i radu. Vrlo brzo, Giammetti je napustio studij arhitekture kako bi se u potpunosti posvetio zajedničkom projektu koji će obilježiti povijest talijanske mode.
La dolce vita
Ime Valentino ubrzo je postalo sinonim za dolce vitu: Rim šezdesetih, Capri, Azurna obala, luksuzni Riva brodovi i beskrajna putovanja. Dizajner je živio život svojih klijentica, uronjen u jet-set koji nikada nije napustio. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme – u gradu u kojem su šezdesete bile slađe nego igdje drugdje. Cinecittà, središte talijanske filmske industrije, otvorila mu je prostor za suradnje i vidljivost. Valentino se posvetio isticanju ženskog tijela, osobito onog slavnih i bogatih žena, ponekad kroz raskoš, a ponekad kroz krajnju jednostavnost, poput crne haljine koju je Monica Vitti nosila u filmu “La Notte” 1961. godine. Tijekom 1963. godine Valentino se pojavio na stranicama magazina Vogue, gdje će ostati trajno prisutan.
Osim crvene, obožavao je crnu i bijelu – jedna od njegovih najuspješnijih kolekcija bila je potpuno bijela – kao i točkice, animal print (bez krzna, kojem se kasnije otvoreno suprotstavio) te reference na talijansko i flamansko slikarstvo.
Moda i estetika
Za Valentina je moda uvijek bila prije svega čista estetika. Bio je poznat kao jedan od najglasnijih protivnika minice, uvjeren da je savršena duljina suknje ona do koljena. Šezdesete su mu, kako je sam govorio, savršeno pristajale, dok je sedamdesete doživljavao kao pretjerano i povijesno nezanimljivo razdoblje, izuzimajući vlastite kolekcije iz prve polovice desetljeća, koje je smatrao povratkom ljepoti i jednostavnosti.
Njegovo nepovratno lansiranje na globalnu scenu dogodilo se zahvaljujući Jackie Kennedy koja je 1968. godine nosila njegovu haljinu na vjenčanju s Aristotelom Onassisom. Bila je to slika koja je obišla svijet. Svjestan ondašnjeg osjetljivog političkog i društvenog konteksta, Valentino je za Onassis kreirao haljinu biserno bijele boje, zatvorenu i suzdržanu, koja je ubrzo postala globalni fenomen. U to vrijeme, njegova se kolekcija u potpunosti rasprodala u Sjedinjenim Američkim Državama, a krojačnice diljem svijeta bile su zatrpane narudžbama kopija.
Njegov međunarodni status u to su vrijeme dodatno učvrstile revije u Firenci i New Yorku. Njegove haute couture kolekcije nikada nisu težile subverziji – bajka, ideal i pogled drugoga bili su važniji od provokacije.
“Cilj je uvijek bio isti: učiniti ženu zamjetnom, zavodljivom, nezaboravnom.“
Početkom osamdesetih, Brooke Shields pojavila se na naslovnici magazina Time u Valentino kreaciji, utjelovljujući estetiku desetljeća. I sam se dizajner tada prilagodio novom vremenu – preplanule puti, besprijekorne frizure, okružen svojim mopsovima, djelovao je poput lika iz televizijske serije. Ambicija, samouvjerenost i osebujan humor definirali su portret čovjeka koji je prodajom svoje modne kuće osigurao financijsku slobodu.
Prva prodaja kuće Valentino dogodila se 1998. godine, u jeku uspona luksuznih konglomerata. Uslijedile su nove promjene vlasništva (danas grupacija Kering), a 2008. godine Valentino se povukao s mjesta kreativnog direktora, izjavivši da želi „napustiti zabavu dok je još u punom jeku”.
Nakon njegova povlačenja, modna kuća Valentino nastavila je svoj put bez osnivača, ali ne i bez njegova utjecaja. Različiti kreativni direktori – od Marije Grazije Chiuri i Pierpaolo Picciolija, do aktualnog kreativnog vodstva Alessandra Michelea – svi su na svoj način pokušali interpretirati nasljeđe kuće čiji su temelji već bili čvrsto postavljeni. Upravo u toj mogućnosti reinterpretacije leži snaga Valentinove ostavštine: estetika dovoljno jasna da se prepozna, ali dovoljno snažna da preživi promjene.
U tekstu objavljenom u Guardianu 2012. godine Valentino je opisan kao car koji je sve vidio i zato lebdi iznad stvarnosti. I sam je priznavao da je cijelog života vjerovao isključivo u ljepotu i savršenstvo, ne skrećući prema drugačijim idealima tijela ili estetike. Dolazio je iz svijeta u kojem su luksuz i elegancija bili gotovo moralna kategorija.
Valentino Garavani modu nikada nije koristio kao sredstvo objašnjavanja svijeta, već kao prostor u kojem se ljepota podrazumijeva. Njegove haljine nisu tražile kontekst, opravdanje ni aktualnost – bile su zamišljene da traju, da ostanu u pamćenju i da se nose s uvjerenjem. U njegovu radu nije bilo ironije ni distance, samo preciznost, mjera i vjera u estetiku kao vrijednost samu po sebi. Ono što nakon njega ostaje nije samo arhiva kolekcija, nego i rijetka ideja mode čiji je cilj apsolutna ljepota. Ideja koju je sam najjednostavnije sažeo u rečenici: “I love beauty. It’s not my fault.”
FOTOGRAFIJE: Valentino
