Danas počinje 79. izdanje Cannes Film Festivala, koji svake godine na dvanaest dana pretvori Azurnu obalu u najvažniju adresu svjetske kinematografije, mjesto na kojem se u istoj rečenici ponovno nađu crveni tepih, autorski film, industrijski sastanci, haljine o kojima će se govoriti danima, političke poruke koje ponekad odjeknu glasnije od samih projekcija i ona specifična festivalska napetost koja se ne može do kraja režirati.
Od 12. do 23. svibnja Cannes će ponovno živjeti u svom dobro poznatom ritmu: premijere u službenoj konkurenciji, filmovi izvan nje, program Un Certain Regard, posebne projekcije, beskrajni razgovori po hotelskim lobijima, čekanja ispred dvorana i usponi po stepenicama Palais des Festivals. Sve to zajedno čini specifičnu cannesku atmosferu u kojoj određeni filmovi označavaju početak nove filmske sezone, karijere, polemike… Kao i svake godine, pitanje je isto: koji će naslov nakon premijere promijeniti raspored favorita i tko će iz festivalske gužve izaći s Palmom, ili barem onom vrstom statusa koji Cannes zna proizvesti bolje od bilo kojeg drugog festivala.
79. Cannes Film Festival
Ovogodišnje izdanje otvara film “The Electric Kiss” francuskog redatelja Pierrea Salvadorija, prikazan izvan konkurencije, dok se za Zlatnu palmu natječu 22 filma, među kojima su nova ostvarenja Pedra Almodóvara, Asghara Farhadija, Jamesa Graya, Ryusukea Hamaguchija, Hirokazua Kore-ede, Cristiana Mungiua, Pawela Pawlikowskog, Ire Sachsa, Rodriga Sorogoyena i Andreja Zvjaginceva, što već na papiru djeluje kao program koji se oslanja na velika autorska imena.
Žirijem ove godine predsjeda južnokorejski redatelj Park Chan-wook, a uz njega o Zlatnoj palmi odlučuju Demi Moore, Ruth Negga, Laura Wandel, Chloé Zhao, Diego Céspedes, Isaach De Bankolé, Paul Laverty i Stellan Skarsgård, što cijelom izdanju daje zanimljivu ravnotežu između glumačkih, scenarističkih i redateljskih senzibiliteta.
Još nekoliko naslova o kojima će se govoriti
Iako ovogodišnji Cannes možda nema onu izrazito hollywoodsku postavu kakvu je imao lani, nekoliko će filmova sigurno privući veliku pažnju. Među njima je “Paper Tiger” Jamesa Graya, kriminalistička drama u kojoj glume Adam Driver, Scarlett Johansson i Miles Teller, što je već dovoljno da postane jedan od naslova o kojima će se najviše govoriti na crvenom tepihu, ali i nakon prve projekcije. Spominje se i “Fjord” Cristiana Mungiua, u kojem Renate Reinsve i Sebastian Stan glume par u priči koja, sudeći po redateljevu dosadašnjem radu, vjerojatno neće ostati samo intimna drama, nego će otvoriti i šira pitanja krivnje, odnosa i društva.
Treći naslov koji se posebno izdvaja je “All of a Sudden” Ryusukea Hamaguchija, redatelja koji je nakon uspjeha filma “Drive My Car” postao jedno od najpažljivije praćenih imena svjetskog autorskog filma. Njegov povratak u Cannes zanimljiv je upravo zato što festival ove godine možda nema najjaču zvjezdanu fasadu, ali zato ima niz autora koji znaju stvarati slojevitije filmove koji često nastave živjeti dugo nakon festivalske premijere. U tom smislu, uz Almodóvara, upravo bi Gray, Mungiu i Hamaguchi mogli biti među redateljima koji će odrediti ton ovogodišnjeg izdanja.
Pedro Almodóvar se vraća u konkurenciju
Cannes svake godine voli otkriti neko novo ime, neočekivani naslov koji preko noći postane favorit ili film o kojem se nakon prve projekcije počne govoriti kao o malom festivalskom čudu. Ali postoje i autori čiji je dolazak na Croisette već sam po sebi događaj, neovisno o tome što će kritika reći nakon odjavne špice. Pedro Almodóvar jedan je od njih te se sa 76 godina i 24 dugometražna filma iza sebe, vraća u glavnu konkurenciju s filmom “Amarga Navidad”, odnosno “Bitter Christmas”, i ponovno ulazi u utrku za Zlatnu palmu, nagradu koja mu, koliko god to čudno zvučalo, još uvijek nedostaje.
Cannes ga je kroz godine nagrađivao – za “All About My Mother” dobio je nagradu za režiju, za “Volver” nagradu za scenarij – ali glavna festivalska nagrada dosad mu je svaki put izmaknula. I baš zato njegov sedmi pokušaj ima dodatnu težinu, onu koju mogu imati samo autori koji su odavno prerasli pitanje dokazivanja, ali još uvijek imaju što izgubiti.
“Bitter Christmas” kao film o stvaranju, snovima i nemoći
“Bitter Christmas”, dakle, pripada kasnijem opusu Almodóvara, redatelju koji više ne mora šokirati da bi dokazao da je slobodan, ali još uvijek ne pristaje snimati sigurne filmove. Ovoga puta zanima ga sam proces stvaranja, sve ono što se događa prije nego što priča postane film, ali i trenutak u kojem umjetnik shvati da ne može do kraja kontrolirati materijal koji uzima iz vlastitog života. Film isprepliće dvije priče koje dijeli više od dvadeset godina: jednu smještenu u 2004. godinu, u kojoj je u središtu redateljica Elsa, koju glumi Bárbara Lennie, i drugu iz 2025. godine, u kojoj pratimo redatelja Raúla, u interpretaciji Leonarda Sbaraglie.
Između njih nastaje prostor koji je Almodóvaru posebno blizak: prostor između sjećanja i izmišljanja, između stvarnog iskustva i onoga što od njega nastane kada se prebaci u scenarij. “Bitter Christmas” tako djeluje kao film o ljudima koji stvaraju, ali i o cijeni tog stvaranja, o trenucima kada tuđi životi, vlastite traume, snovi i slučajne slike postanu materijal, a onda se počnu vraćati kao nešto što više nije moguće jednostavno pospremiti. Kao da Almodóvar ponovno kruži oko pitanja koje ga prati cijelu karijeru: gdje završava istina, gdje počinje fikcija i je li ta granica uopće važna ako je priča ponekad jedini način da se preživi ono što bi u stvarnosti bilo previše teško podnijeti.
Od madridske noći do svjetskog autorskog filma
Da bi se razumjelo zašto je Almodóvar i danas toliko važan, nije dovoljno krenuti od novog filma, Cannesa ili svih nagrada koje su se s godinama nakupile oko njegova imena. Treba se vratiti u Madrid s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, u vrijeme movide madrileñe, kulturne eksplozije koja je uslijedila nakon Francove smrti i u kojoj je Španjolska, nakon desetljeća represije, gotovo preko noći počela isprobavati što sve sloboda može značiti. Bio je to trenutak u kojem su se glazba, film, moda, noćni život, queer identiteti i čista potreba za provokacijom pomiješali u nešto što nije bilo samo scena, nego način da se jedna zemlja probudi iz dugog političkog mraka.
Almodóvar je tada bio sve pomalo: underground filmaš, performer, glazbenik, noćni čovjek i netko tko je vrlo jasno živio protiv pravila koja je konzervativna Španjolska još uvijek pokušavala održati na životu. Prve filmove snimao je na Super 8 i prikazivao ih ondje gdje je mogao, po stanovima i barovima, često uz energiju koja je bila bliža tulumu nego klasičnoj filmskoj premijeri.
Prije nego što je postao autor o kojem se pišu studije i retrospektive, bio je mladić koji je nakon noći provedene u klubu mogao otići ravno na posao u telefonsku kompaniju, gdje je proveo dvanaest godina. Kasnije će često govoriti da je upravo ondje naučio mnogo o španjolskoj srednjoj klasi, posebno o ženama, kućanicama, njihovim rutinama, frustracijama, ambicijama i malim dnevnim dramama koje će se, samo u puno raskošnijem obliku, vratiti u njegovim filmovima.
Žene koje su izgradile njegov filmski svijet
Upravo će žene koje je promatrao u svakodnevici, one stvarne, umorne, duhovite, pretjerane, ranjive i često mnogo snažnije nego što same misle, postati središte njegova filmskog svijeta. Iz toga će se kasnije roditi i pojam chica Almodóvar, izraz koji ne označava samo glumicu iz njegovih filmova, nego čitav tip žene: slobodne, moderne, nepredvidive, emocionalno velike, možda ne uvijek lijepe prema klasičnim pravilima, ali uvijek nemoguće za ignorirati. To su žene koje u kadar ne ulaze da bi ga ukrasile, nego da bi ga preuzele.
Rossy de Palma, Carmen Maura, Victoria Abril, Penélope Cruz i mnoge druge nisu kod Almodóvara bile samo muze, nego lica kroz koja je izgradio vlastiti emocionalni jezik. U njihovim se scenama suze, ruž za usne, bolnice, kuhinje, majke, ljubavnice, mrtvi, gazpacho, histerija i nježnost mogu naći jedni pored drugih bez osjećaja da se išta međusobno poništava. Almodóvar je žene uvijek promatrao kao bića puna proturječja, a ne kao simbole, i možda baš zato njegov svijet, koliko god bio stiliziran, nikada ne djeluje potpuno odvojeno od života. U njemu ima previše kaosa, boli i smijeha da bismo ga mogli nazvati samo estetikom, sjajno je to opisao francuski magazin Le Monde.
Cannes počinje s Almodóvarom u konkurenciji
“Bitter Christmas” dolazi od redatelja koji više ne mora nikome dokazivati koliko je važan, ali i dalje djeluje kao autor koji ima potrebu otvoriti nešto osobno, bolno i nerazriješeno. Njegov novi film govori o stvaranju, snovima, majci, nemoći, fikciji i sjećanju, ali u pozadini svega ponovno stoji ono što ga prati od početka karijere: želja da se život, koliko god težak ili neuredan bio, pretvori u priču.
Baš zbog toga ovaj film ima dodatnu težinu. Ne očekuje se od Almodóvara da ponovno bude onaj isti redatelj koji je osamdesetih šokirao i oslobađao Španjolsku, nego da pokaže što njegov filmski svijet znači danas, u mirnijoj, zrelijoj i melankoličnijoj fazi. Ako su rani filmovi bili eksplozija slobode, ovi kasniji sve češće govore o onome što ostaje nakon nje: o uspomenama, gubicima, tijelu koje se umara i ljudima koji se vraćaju kroz snove.
Za Cannes je to dobar početak. Festival i ove godine donosi velika imena, jaku konkurenciju, španjolske autore u prvom planu i onu nepredvidivost zbog koje se o njemu govori puno prije i dugo nakon dodjele nagrada. Neki će filmovi nestati odmah nakon premijere, drugi će podijeliti kritiku, dok će se poneki naslovi preko noći pretvoriti u naslove sezone.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, Bitter Christmas
