Usred egipatske pustinje, u oazi Siwa nedaleko od granice s Libijom, nalazi se Adrère Amellal, hotel koji već gotovo tri desetljeća redefinira pojam luksuza. Umjesto električne energije, televizora i Wi-Fi-ja, goste ovdje dočekuju svjetlost svijeća, zidovi od soli i gline te potpuna tišina. Hotel je izgrađen u podnožju bijele stijene po kojoj je dobio ime, a zamišljen je kao mjesto koje slavi lokalnu arhitekturu, tradiciju i sporiji način života. Upravo zbog tog jedinstvenog iskustva Adrère Amellal postao je tražena destinacija među putnicima koji žele nešto više od klasičnog odmora – i zbog čega se savršeno uklopio u novo izdanje naše After5 teme, “Gdje želimo da nas mailovi ne pronađu”.
Na granici između Egipta i Libije nalazi se oaza Siwa. Iako turizam ondje raste, i dalje je zapravo netaknuta destinacija. Već 30 godina hotel Adrère Amellal, izgrađen od gline i soli, dočekuje posjetitelje u podnožju skulpturalne planine. Potrebno je 10 sati vožnje autobusom iz Kaira – ili sedam sati privatnim automobilom – kako bi se prešlo 560 kilometara pustinje. Satima nema ničega, samo golema i prazna pustinja, a zatim stižete u mali grad udaljen 40 km od Libije. Ovdje počinje neka druga zemlja, piše Le Monde, daleko od Nila i resorta na Crvenom moru, daleko od kaotične prijestolnice i prenapučene delte.
Prema podacima vlade, Egipat je 2025. godine posjetilo 19 milijuna turista. Koliko ih stigne sve do Siwe? Vrlo malo.
“Iako oaza privlači sve više posjetitelja, još smo uvijek jako udaljeni od ostatka zemlje”, govori Sergio Volpi za Le Monde, Talijan zaljubljen u egiptologiju, koji već nekoliko godina živi u Siwi sa svojom francuskom partnericom Pascale Bellamy, spisateljicom čiji su romani smješteni u drevni Egipat.
Volpi je de facto lokalni povjesničar – vodi knjižnicu otvorenu svima u samom središtu grada i neiscrpan je izvor kada govori o “jedinstvenoj prošlosti Siwe”. Istaknuo je da je oaza postala dio države tek 1820. godine, mnogo kasnije od ostalih egipatskih provincija i oaza (Al-Fayoum, Dakhla i drugih).
“Posjetitelji Siwe nisu poput drugih. Oni traže nešto drugo, atmosferu, priču”, dodaje Volpi. Topli izvori, slana jezera u kojima možete plutati, gajevi palmi, tvrđava – oaza je svijet za sebe. U antičko doba hodočasnici su dolazili kako bi se savjetovali s Amonovim proročištem. Navodno je i sam Aleksandar Veliki došao postaviti mu pitanje, u razmjeni koja je i dalje obavijena velom tajne i koja je potaknula brojne legende. Kroz povijest su trgovci i štovatelji nastavili prelaziti ovaj berberski teritorij, najistočniji dio kulturnog prostora tog naroda koji se proteže duž cijele sjevernoafričke obale.
Hotel Adrère Amellal: Eco-lodge u egipatskoj pustinji
Za to što se Siwa danas nalazi na turističkoj karti, zaslužan je Mounir Neamatalla, svima poznat kao “doktor Mounir”, piše novinar Le Mondea. Krajem 1990-ih ovaj poduzetnik iz Kaira, stručnjak za održivi razvoj i mikrofinanciranje, upustio se u projekt jednako ambiciozan koliko i riskantan: Adrère Amellal, luksuzni hotel čije ime znači “bijela stijena”, prema planini u čijem se podnožju nalazi. Na otoku u slanom jezeru Siwe, upravo ispod te stijene, izgradio je bungalove od kershefa, blokova soli i zemlje koji se koriste u gradnji tradicionalnih kuća.
Prozori u četrdesetak soba nisu izrađeni od stakla, već od panela od palmina drva. Neke sobe nemaju ni krov. Svake večeri obroci se poslužuju na drugoj lokaciji, na terasi ili u prostoriji nalik špilji, a sve je osvijetljeno svijećama. U Adrère Amellalu nema električne energije: nema lampi, televizije, klimatizacije ni Wi-Fi-ja. Ako želite napuniti mobitel, morate otići do male kuće namijenjene osoblju, jedine zgrade povezane s nekoliko solarnih panela.
“To se nikada neće promijeniti. Dolazak ovamo znači suočiti se s prolaskom vremena i padanjem noći”, kroz smješak za Le Monde govori Neamatalla.
Tijekom večere osoblje na tlu slaže put od svijeća koji vodi do spavaće sobe, također osvijetljene svijećama. Čitanje vrlo brzo postaje nemoguće, a turisti 21. stoljeća tonu u san u gotovo praiskonskoj tišini i mraku. To je vizija koja ide potpuno suprotno od standardiziranog luksuza velikih hotelskih lanaca. Takvo iskustvo ima svoju cijenu (840 eura po noćenju za dvije osobe), no oni koji ondje odsjednu govore o mjestu koje djeluje kao poseban svijet. Navodno je 2006. godine i budući britanski kralj Charles III. otišao odande zadivljen.
“Polako, ali sigurno, Adrère Amellal postao je destinacija za sebe, sinonim za drukčiju vrstu turizma.“
Na stolu se poslužuju lokalni proizvodi, a u sobama se nalaze berberske rukotvorine, osobito tekstil s vezovima karakterističnima upravo za Siwu. “Ovdje postoji iznimna baština, ona saharskih oaza, čiju ulogu u ljudskoj povijesti prečesto zaboravljamo”, govori Neamatalla. Adrère Amellal podsjetnik je na to, baš kao i Albabenshal i Kenooz, dva mala hotela koja je također otvorio u oazi, a koja su znatno pristupačnija, s cijenama od oko 50 eura po noćenju. Iako ti objekti imaju električnu energiju, duh mjesta ostaje isti, s velikim naglaskom na rukotvorine. Samo nekoliko desetaka metara dalje uzdiže se tvrđava Shali, kameni labirint obnovljen zahvaljujući njegovim naporima i značajnim sredstvima Europske unije. “A tu je i India Mahdavi! Ona je toliko pomogla Siwi!”, dodaje Neamatalla.
Hrana u Adrère Amellalu dolazi s imanja, a uzgajana je s puno pažnje i bez pesticida. Svaki obrok poslužuje se u drugačijem ambijentu kako bi gosti u potpunosti doživjeli pogled i atmosferu mjesta. Tradicionalna jela pripremaju se u posudama glaziranim medom, a začinsko bilje i povrće ručno se beru iz lokalnog organskog vrta. Ručak se najčešće servira pod palmama uz bazen, dok se pri zalasku sunca poslužuju različiti likeri uz ukusna predjela i izvrsne lokalne masline.
Mahdavi, francuska arhitektica i dizajnerica, prisjetila se za Le Monde emocije koju je osjetila tijekom svog prvog posjeta hotelu 1998. godine. Rođena od oca Iranca i majke Egipćanke, Mahdavi je pratila Neamatallu u pustinju kako bi otkrila mjesto koje je upravo otvorio. Opisala je svoje oduševljenje:
“Stigli smo predvečer. Nije bilo ničega osim svjetlosti svijeća, zvijezda i plavetnila noći.”
Oaza je, rekla je, “jedno od rijetkih mjesta na kojima imate osjećaj da pripadate planetu, kao da ste u središtu nečega većeg.”
Od tog prvog posjeta Mahdavi se nikada nije prestala vraćati. Istaknuta figura kulturnog svijeta, koja radi na nekoliko kontinenata za privatne klijente i institucije, mnoge je prijatelje i suradnike dovela u ovu egipatsku pustinju. S ponosom toj probranoj publici otkriva neobičnost oaze i gotovo nadnaravnu mekoću bijele stijene koja se uzdiže iznad hotela. Svako putovanje prati isti ritual: s Neamatallom obilazi imanje, promatra i predlaže promjene. “Čim nešto predloži, poslušam je”, kaže Neamatalla. Predlagala je, primjerice, iscrtavanje tragova soli po zidovima, stvarajući nježnu kaligrafiju, ili osmišljavanje prozora od soli kako bi prostorom prolazila mekana, topla svjetlost.
Još početkom 2000-ih Mahdavi je zamislila rad sa soli. Iako se oduvijek koristila u gradnji, taj materijal nikada prije nije bio pretvoren u uporabne predmete. Zajedno s lokalnim obrtnikom prvi ga je put prenamijenila iz arhitektonske namjene i osmislila svijećnjak, “najjednostavnijeg mogućeg oblika”. Taj se predmet prodaje u trgovini koju Neamatalla vodi u Siwi, kao i u Kairu, a koja nudi i dekorativne predmete, tekstil te džemove. Na nekoliko turističkih bazara u oazi prodaju se i njegove imitacije.
Novi hotel i još jedan muzej
Danas se Siwa mijenja. Masovni turizam još nije stigao, ali novi hoteli neprestano niču među palmama, a ezoterični retreatovi sve su brojniji. Oaza je sada uključena i u itinerare pojedinih turističkih agencija. Prije desetak godina bilo je teško doputovati ovamo iz Kaira, no autobusne kompanije povećale su broj linija. Ipak, tradicije ostaju: strogi islam i žene koje su često nevidljive u javnom prostoru. Neamatalla ostaje optimističan i promovira “model odgovornog turizma”.
Adrère Amellal se također neprestano mijenja. Posjetitelji lutaju među palmama, bazenima s toplim izvorima i magarcima prije nego što naiđu na zgradu, odnosno muzej posvećen američkoj fotografkinji Lee Miller (1907. – 1977.). Ova žena gotovo filmske sudbine živjela je u Kairu pet godina tijekom 1930-ih te je više puta dolazila u Siwu kako bi fotografirala život u oazi. Jedna od njezinih najpoznatijih fotografija, Portrait of Space, nastala je upravo ovdje: pustinja viđena kroz poderanu mrežu protiv komaraca. Fotografije vise na zidovima od kershefa, dok su neke prostorije otvorene prema nebu kako bi unutra ulazila sunčeva svjetlost.
Nedavno je ovdje otvoren još jedan muzej, posvećen Peteru Beardu (1938. – 2020.). Ikona njujorškog visokog društva, zaljubljenik u Afriku i strastveni putnik, ovaj je Amerikanac Egipat doživljavao kao poveznicu između kontinenta koji je volio i ostatka svijeta. I on je bio očaran Siwom. U studenome je mala skupina uzvanika, među kojima su bili danski kralj Frederik X. i umjetnik Danh Vō, zajedno s obitelji Beard proslavila otvorenje tog prostora izloženog pustinjskom vjetru. “U Adrère Amellalu bit će još iznenađenja”, obećao je Neamatalla.
Drugdje u oazi moćno Ministarstvo turizma i antikviteta planira otvoriti prostor posvećen arheološkim otkrićima. Volpi je za Le Monde strastveno govorio o grobnicama drevnih kraljeva koje nikada nisu pronađene. Prisjetio se iskapanja provedenih prije nekoliko godina: čim su freske bile otkrivene, njihove su boje počele blijedjeti, a pigmenti nestajati u pustinji. Kao da je oaza svima željela poručiti da nikada neće otkriti sve svoje tajne.
FOTOGRAFIJE: Adrère Amellal
