Već nekoliko mjeseci imam ideju da počnem ručno, u bilježnicu, zapisivati više od to-do liste u rokovnik. Čini se da nisam jedina jer se analogne aktivnosti vraćaju u fokus kao odgovor na tempo u kojem produktivnost znači optimizirati svaku minutu, a granica između posla i privatnog života gotovo da više ne postoji. Pisanje pisama, slušanje glazbe na vinilu, slaganje foto-albuma i kaligrafija postaju način da se barem nakratko pobjegne od ekrana i digitalnog svijeta. Takve taktilne analogne aktivnosti, od dopisivanja do zajednica koje njeguju kaligrafiju i pečaćenje voskom, doživljavaju novi procvat. Nisu samo nostalgičan hobi, nego postaju svjestan izbor onih koji žele usporiti, biti prisutniji u trenutku i ponovno uspostaviti dublje veze s drugima.
„Imam osjećaj da su moji prijatelji s kojima se dopisujem – moji pravi prijatelji. Ne doživljavam ih drugačije nego kada bih s nekim razgovarala u kafiću ili kod kuće. Usredotočiti se na jednu osobu, pažljivo čitati što piše i dijeliti vlastite misli gotovo je terapijsko iskustvo“, kaže Melissa Bobbitt za Fortune, inače strastvena ljubiteljica pisanja pisama iz Kalifornije, koja se dopisuje s desetak ljudi, a u jednom je trenutku imala i do 40 prijatelja za dopisivanje. Tinta, papir i drugi alati koji su nekoć bili jedini način komunikacije, danas ponovno povezuju ljude diljem svijeta. Nekoliko njih za Fortune je objasnilo zašto su se vratili sporijim oblicima izražavanja.
Analogne aktivnosti kao odmak od ekrana
U društvu obilježenom stalnom dostupnošću, analogne aktivnosti poput pisanja pisama ili scrapbookinga zahtijevaju strpljenje i usredotočenost. Sam čin uzimanja olovke, slaganja papira i zatvaranja kuverte voskom stvara prostor za razmišljanje, tišinu i smirenost. Stephania Kontopanos, 21-godišnja studentica iz Chicaga, priznaje da joj je sve teže odvojiti se od mobitela i računala, osobito zato što se njezin društveni i akademski život gotovo u potpunosti odvijaju online. Kaže da se nerijetko zatekne kako sjedi s prijateljima za stolom i shvati da svi gledaju u svoje ekrane, zbog čega u tim trenucima svjesno odlučuje odložiti mobitel.
Od digitalnog svijeta se odmara slanjem razglednica obitelji i prijateljima, izradom scrapbooka i vođenjem tzv. junk journala – bilježnica u koje lijepi ulaznice, račune i sitnice koje bilježe uspomene. Odlazak na poštu postao joj je mali ritual koji dijeli s majkom, a pritom često razgovara i s djelatnicima pošte, ljudima koje inače nikada ne bi upoznala.
I Pinterest Predicts za 2026. najavljuje povratak pisama i rukom pisanih poruka, u trendu koji naziva Pen Pals. U vremenu u kojem je komunikacija svedena na brze poruke i reakcije, Gen Z i milenijalci ponovno otkrivaju čar sporog dopisivanja. Rukom pisana pisma, ukrašene omotnice, posebni papiri i kolekcionarske marke postaju nova forma osobnog izražavanja, ali i svojevrsni odgovor na digitalni zamor. Slanje pisama tako postaje mali ritual koji vraća osjećaj povezanosti, intime i pažnje prema detalju. Ukratko, kako kažu, inbox je out – poštanski sandučić ponovno je in.
Nostalgija koja povezuje ljude
Za Kiki Klassen iz Ontarija pisanje pisama ima i emotivnu dimenziju. Pomaže joj da se osjeća povezanije s pokojnom majkom, koja je radila u Kanadskoj pošti. U listopadu 2024. pokrenula je Lucky Duck Mail Club, pretplatnički servis koji jednom mjesečno šalje umjetnički print, citat i osobnu poruku. Danas ima više od tisuću članova u čak 36 zemalja. Klassen kaže:
“Kad sjednem pisati, prisiljena sam stati i pažljivo birati riječi. Lakše je otvoriti se na papiru. Ljudi mi pišu natrag i dijele vrlo osobne priče. Mislim da papir stvara siguran prostor – napišeš nešto, pošalješ i pustiš.”
Bobbitt kaže da je osjećaj kada u sandučiću pronađe pismo, a ne račun ili reklamu, poseban. Vjeruje da, kada bismo češće slali pisma, bili bismo ljubazniji jedni prema drugima i ne bismo s nelagodom otvarali poštanski sandučić. S dopisivanjem je započela još kao dijete, a kasnije je upoznala brojne ljude putem platforme Postcrossing, koja povezuje ljude iz cijelog svijeta razmjenom razglednica. Neka su se dopisivanja s vremenom pretvorila u dugogodišnja prijateljstva. Sličnu potrebu za povezivanjem osjetio je i DJ Robert Owoyele iz Dallasa, koji je pokrenuo CAYA – mjesečna okupljanja posvećena analognim aktivnostima. Na tim se susretima pišu pisma, boja, sluša vinil i druži bez ekrana, uz naglasak na stvarnu prisutnost i razgovor.
Živimo u digitalnom svijetu koji stvara lažni osjećaj povezanosti. Prava povezanost događa se uživo – kada nešto možemo dodirnuti ili vidjeti, prirodno se osjećamo povezanije.
Kako započeti?
Iako se pisanje pisama i slični hobiji čine jednostavnima, mnogima je najteže pronaći vrijeme. Kontopanos kaže da je shvatila koliko je vremena trošila na mobitel tek kada je svjesno odlučila usporiti:
“Što sam starija, to više shvaćam koliko sam vremena gubila na ekran. Kad sam si dala prostora, otkrila sam aktivnosti koje su mi dovoljno važne da im se stvarno posvetim.”
Ako se pitate kako uopće započeti s ovakvim analognim navikama, dobra je vijest da za to nisu potrebni nikakvi klubovi ni posebne zajednice. Dovoljno je krenuti od najjednostavnijeg: predložiti prijatelju ili prijateljici povremeno dopisivanje, baš kao nekad, rukom pisanim pismima ili razglednicama. Drugi korak može biti scrapbooking ili vođenje tzv. junk journala, bilježnice u koju se spremaju sitnice iz svakodnevice poput računa, ulaznica, papirića s porukama ili fotografija, bez pravila i bez pritiska da sve mora izgledati savršeno. Za one sklonije estetici, kaligrafija je prirodan nastavak, hobi koji smiruje, traži fokus i uči strpljenju, a pritom ne zahtijeva ništa više od olovke, papira i malo vremena.
U nastavku donosimo još neke analogne aktivnosti koje možete isprobati u “bijegu” od ekrana:
- pisanje dnevnika rukom
- slušanje vinila
- slaganje fotoalbuma
- pisanje bilješki ili citata rukom
- vođenje dnevnika zahvalnosti
- crtanje ili skiciranje
- slanje razglednica s putovanja
- bojanke
- kolažiranje iz starih časopisa
- vođenje bilješki uz knjige
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos
