Do Oprtlja se ne dolazi usput, barem ne onako kako se u Istri “usput” skrene do nekog mjesta. Smješten na brdovitom sjeveru poluotoka, dovoljno je blizu svemu što u Istri već poznajemo, a istovremeno dovoljno izdvojen da dolazak do njega stvara osjećaj silaska s poznate rute. Put prema njemu otvara se polako, zavoj po zavoj, sve dok se pred vama ne pojave drvoredi čempresa, visokih i pravilnih, kao da već znate da vas na njihovu kraju čeka nešto posebno.

Oprtalj ili Portole jedan je od onih istarskih gradića na brežuljku koji imaju sve što putnik želi pronaći u unutrašnjosti Istre: kamene ulice, lođe, crkve i kapele, pogled koji se gubi u zelenilu i osjećaj da je svaka kuća puna priča. Sličnih karakteristika kao Motovun i Grožnjan, njegova je ljepota samozatajnija i možda baš zato posebna. U njegovu se kamenome centru nalazi pet izložbenih prostora antikvarijata, zbog kojih smo se i uputili ondje kako bismo upoznali istarskog kolekcionara i antikvara Manuela Sirotića.

Za Manuela Sirotića u Istri mnogi znaju, iako se o njemu javno ne zna mnogo. Antikvar, kolekcionar i čovjek koji već desetljećima pronalazi, obnavlja i čuva stoljećima stare predmete, Manuel je sudjelovao u opremanju brojnih istarskih prostora uređenih u rustikalnom stilu. Ako ste ikada boravili u takvoj kući ili hotelu i zastali pred starom komodom, ormarom, stolom, kamenim koritom ili nekim drugim uporabnim predmetom koji prostoru daje toplinu koju novi namještaj rijetko može nositi, vrlo je moguće da je taj komad prošao kroz njegove ruke.

Kad sam mu se javila s upitom za razgovor, nadala sam se da će pristati, no nisam u to bila sasvim uvjerena. O njemu postoji tek pokoji kraći tekst razasut internetom i mnogo usmenih priča koje se u Istri prenose brzinom dobre preporuke. Nekoliko tjedana kasnije, dok smo sjedili u njegovu dvorištu u Ipši, malom mjestu nedaleko od Oprtlja, rekao mi je: „U posljednjih dvadeset godina zvalo me barem stotinu i pedeset novinara, a vi ste jedini s kojima sam pristao razgovarati.“ Zato u ovom tekstu Manuel ostaje izvan kadra, prisutan kroz ono što radi, kroz mjesta koja je stvorio i predmete u kojima je znao prepoznati vrijednost.

Ipši, moka i urbana sredina

U Ipšu smo stigli jedne srijede, na kraju naše istarske turneje, uvjereni da nas čeka još jedan ugodni poslovni zadatak. Ispalo je više od toga: bio je to dan čistog užitka, s tek ponekim trenutkom u kojem smo se sjetili da smo ondje i zbog posla. Manuel nas je dočekao u kući koju je sa suprugom Barbarom izgradio gotovo potpuno sam, preuredivši staru štalu koju je odabrao u obiteljskoj podjeli imovine.

Kuća odmah otkriva da nije nastajala prema životu ljudi koji u njoj žive. Kamen, drvo, predmeti, kuhinja i vrt djeluju osobno, kao da se ništa ondje nije našlo slučajno. U Ipši, mjestu koje broji dvadesetak stanovnika, Manuel kaže da su „bogu iza nogu, a zapravo urbani“, jer kombi dolazi po djecu za školu, ribar dođe pred vrata, a sve što vam treba nekako uvijek dođe do kućnog praga…

Oprtalj kao grad antikviteta

Prije nego što priča o Manuelu krene prema sajmovima, ostavinama, Italiji, Francuskoj, Parmi, rimskim glavama i amforama, treba se vratiti u Oprtalj. Oprtalj se prvi put spominje 1102. godine kao boravište feudalnih gospodara i zanatlija, iako su njegovi slojevi stariji: od prethistorijskog kasteljera i rimske vojne postaje do srednjovjekovnih feudalaca, akvilejskog patrijarha i Venecije, koja je u njegovoj arhitekturi ostavila najjači pečat.

U razdoblju od 1900. do 1902. godine gradila se pruga Trst – Poreč, Parenzana, pa je Oprtalj dobio i željezničku postaju. Naselje danas broji stotinjak stanovnika, a u njegovu se središtu nalazi pet Manuelovih izložbenih prostora. Važno je reći upravo tako: izložbenih prostora. „Ne zovu se dućani“, reći će mi nekoliko puta toga dana. „To je kao galerija.“

Manuel Oprtalj vidi kao gradić koji bi se mogao profilirati upravo kroz antikvitete, ali ne kao projekt kojim bi se preko noći pretvorio u kulisu, nego kao mjesto u kojem se stari predmeti i stari kamen međusobno razumiju. „Oprtalj je nebrušen dijamant“, govori mi dok objašnjava ideju da se ondje jednog dana otvori petnaest izložbenih prostora, svi istog dana, kao snažna gesta koja bi mogla zaokrenuti priču o mjestu i dati mu novu energiju. Za to bi, kaže, trebalo nekoliko jakih ljudi i puno upornosti, a ne samo kratkotrajnog entuzijazma.

Dok govori o Oprtlju, zazvoni mu telefon. Javlja se s „Pronto!“, odmah prelazi na talijanski i dogovara nešto oko voćki sa Sicilije, a razgovor završava pitanjem koje ćemo tijekom dana čuti još nekoliko puta: „Quanti soldi?“ Spusti slušalicu i nastavi razgovor točno ondje gdje je stao. Svaki poziv koji je uslijedio tog dana donosi novi komad njegova svijeta: Italiju, Francusku, Apuliju, Monte Carlo, posrednike, fotografije, predmete, mogućnost kupnje novootkrivenih antikviteta…

Najljepši posao na svijetu

Dok smo sjedili u njihovu dnevnom boravku, okruženi predmetima za koje nisam znala jesu li ondje deset godina ili nekoliko stoljeća, odlučila sam postaviti pitanje koje antikvari vjerojatno ne vole čuti: gdje pronalazi najbolje stvari? Znala sam da ulazim u prostor u kojem ozbiljni ljudi rijetko daju konkretne odgovore, ali Manuel se na to ne uvrijedi, nego kaže: „Najčešće idem u Italiju i Francusku.“ Ima ljude koji ondje traže, svaki dan dobiva fotografije i ako je nešto zanimljivo, uzet će. Ako nije, ide dalje. Tijekom godine napravi 120 tisuća kilometara, a vjerojatno i više. Kada ga pitam koliko je kod kuće, samo kaže: „Pitajte moju ženu, nikad nisam doma. Ali to nije potreba, to je ljubav. Ja ne mogu biti doma.“

Dvaput godišnje odlazi u Parmu, na jedan od najvećih sajmova antikviteta na svijetu. Ondje se, kaže kroz šalu, može doći s pet milijuna eura i potrošiti ih za nekoliko minuta, a da vam se i dalje čini da niste kupili gotovo ništa. Ponekad se vrati bez ijednog kupljenog komada, a ponekad natovari dva kombija; najvažniji dio igre nije kupiti ono što svi vide, nego pronaći ono što drugi nisu prepoznali. Priča nam o rimskoj glavi koju su veliki europski trgovci prodavali kao baroknu, a on je u njoj vidio nešto drugo. Takvi trenuci ne ponavljaju se često, ali su razlog zbog kojeg se čovjek ponovno vraća na sajmove, u skladišta, kuće i ostavine.

Kada sam ga upitala kako je sve zapravo počelo, Manuel se vraća u Buzet, u stari grad, u vrijeme kada je već sakupljao stvari, ali još nije mogao znati da će mu ta strast odrediti život. Imao je četrnaest ili petnaest godina kada je pronašao stari komodin i počeo ga brusiti papirom, onako kako je tada mislio da se radi. „Došao je jedan čovjek i rekao mi: ma što radiš, sve ćeš upropastiti, to se ne radi tako“, prisjeća se. Bio je to švicarski antikvar, jedan od ozbiljnih europskih poznavatelja antikviteta svoga vremena, koji ga je počeo učiti onome što se ne može naučiti preko noći. „Govorio mi je: ovo ti je dobro, ovo nije, ovo je taj stil, ovo je onaj. Tu počneš učiti.“ Dječak koji je intuitivno volio stare predmete tada je prvi put dobio nekoga tko mu je pokazao kako se intuicija pretvara u znanje, a znanje u zanat. „Kad nešto voliš, naučiš sve“, kaže. „Kao i svaki drugi posao.“

„Može jedna marendica?“

Negdje nakon prvog sata razgovora, fotografkinja je došla u dnevnu sobu i rekla nam da nikada nije vidjela ljepšu kuhinju. Ustali smo i otišli prema unutrašnjosti kuće dok je Manuel ponovno bio na telefonu, a kada je završio razgovor, došao je do nas i pitao: „Može jedna marendica?“

Tako je naš intervju službeno prestao biti intervju i postao dan kod Manuela i Barbare. Barbara je pripremila fritaju sa šparogama, Manuel je rezao špaletu, sušenu svinjsku lopaticu koja se u ovim krajevima jede uz fritaju, i dok je rezao, ponovno je bio na videopozivu s nekim Talijanom. Sjedili smo za stolom, jeli, slušali talijanski, istarski, smijeh i rečenice koje su se prekidale pa nastavljale same od sebe, i polako shvaćali da se najbolje stvari toga dana događaju izvan unaprijed pripremljenih pitanja s kojima sam došla.

Od Ipše prema Livadama i Oprtlju

Nakon marende, razgovora, moke, vina i nekoliko telefonskih poziva, sjela sam s Manuelom u auto. Prvo smo krenuli prema Livadama, mjestu poznatom po tartufima, gdje se nalazi njegov prvi izložbeni prostor (za koji će mi reći da mu je najljepši), a zatim prema Oprtlju, gdje ih je još pet. Iako sam dotad već vidjela njegovu kuću i vrt u Ipši, tek se ulaskom u te prostore dobije pravi dojam čime se on bavi. Pogled se ondje ne uspijeva usmjeriti na jednu točku jer ga svaki predmet povuče prema sebi: reljefi, sveci, kapiteli, komadi namještaja, kameni ulomci, veliki formati koji bi u nekom drugom prostoru dominirali sami, a ovdje su dio mnogo veće cjeline.

Iz Livada smo nastavili prema Oprtlju. Put je bio kratak, ali nakon onoga što smo upravo vidjeli djelovalo je kao prijelaz iz jednog poglavlja u drugo. Manuel otvara jedan prostor, pa drugi, pa treći, i vrlo brzo gubim osjećaj redoslijeda. Ulazimo u jedan za drugim, a svaki put imam isti dojam: kao da se pred nama otvara još jedan sloj nečega što je nemoguće obuhvatiti samo jednim pogledom. Ti prostori nisu ni galerija ni skladište, nego gusto naslagani svjetovi u kojima predmeti jedan drugome pojačavaju prisutnost.

Manuel kroz sve te prostore prolazi drugačije od nas. Mi zastajemo pred stvarima koje nas vizualno privuku, pokušavajući shvatiti jesmo li upravo prošli pored predmeta starog nekoliko stoljeća ili pored nečega što nam se samo učinilo važnim. Manuel usput pokazuje detalje koje sama vjerojatno ne bih primjetila. Hodajući za njim, shvaćam da je njegov posao mnogo intuitivniji i zahtjevniji nego što bi čovjek mogao pomisliti ako ga zamišlja samo kao potragu za lijepim starim stvarima.

Dobra stvar vrijedi uvijek

Kada je razgovor došao do tržišta antikviteta, Manuel se pretvotio u predavača. Govori brzo, precizno i s puno iskustva čovjeka koji je prošao dovoljno sajmova, kuća, ostavina i pogrešnih procjena da vrlo dobro zna kako se vrijednost ne stvara preko noći, ali jednako tako zna koliko se brzo može urušiti povjerenje u cijelo tržište. Do 2008. godine, kaže, tržište antikviteta bilo je neusporedivo snažnije nego danas, osobito u Italiji, koja je tada bila jedno od najvažnijih svjetskih središta za antikvitete i umjetnine. Kolekcionari su bili aktivni, potražnja velika, a za pojedine komade plaćali su se iznosi koje je danas teško zamisliti. „Imali ste vitrinu koja je koštala sto tisuća eura i ljudi su to plaćali“, govori mi. A onda je došla kriza. Ljudi su počeli prodavati jer im je trebao novac, na tržište je odjednom izašlo puno toga što je godinama stajalo u privatnim kolekcijama, i tada se, kaže Manuel, počelo vidjeti u kojoj je mjeri taj svijet bio precijenjen, predmeti pogrešno atribuirani ili čak krivotvoreni.

„Tolika je bila potražnja da je bilo puno kopija“, objašnjava. Kada se tržište počelo prazniti, cijene su dramatično pale, a komadi koji su prije krize mogli vrijediti trideset ili pedeset tisuća eura, znali su se prodavati za nekoliko tisuća, čak i kada su bili autentični. Prema njegovu osjećaju, tržište se od tada nije u potpunosti oporavilo. Kupci su oprezniji, kolekcionara je manje, a internet je dodatno promijenio način na koji se trguje. Ono što je nekad bilo pitanje kontakta, znanja i pravog trenutka, danas se brzo fotografira, usporedi i pošalje dalje, ali dostupnost informacija, dodaje Manuel, ne znači nužno i razumijevanje vrijednosti.

Zato je danas, kaže, paradoks da se pravi antikvitet, star dvjesto ili tristo godina, često može kupiti po cijeni nižoj od novog komada namještaja. Ljudi i dalje imaju percepciju da su antikviteti nužno skupi, nedostupni i rezervirani za kolekcionare, ali stvarnost je često drukčija. „Vi danas možete kupiti fenomenalan antikvitet za manje nego novi komad u dućanu“, govori mi. Istra je pritom imala specifičnu sreću: ruralne kuće obnavljale su se u stilu koji je tražio stare ormare, stolove, komode, kamene elemente, ćupove i predmete s patinom. Nije uvijek bila riječ o muzejskim komadima, nego o predmetima koji prostoru daju toplinu i osjećaj da kuća nije nastala jučer.

No upravo tu Manuel povlači najvažniju razliku: staro nije isto što i dobro. Najstariji predmeti koje je imao stari su tri ili četiri tisuće godina, ali sama starost ga ne impresionira. Predmet može biti rimski, srednjovjekovni ili star nekoliko stoljeća, a da i dalje nema osobitu kvalitetu. S druge strane, dobar dizajn iz šezdesetih godina može biti vrjedniji, rjeđi i važniji od predmeta koji je stariji deset puta. „Ljudi imaju potpuno krivu percepciju“, kaže. „Misle da ako je nešto od none i ako je staro, da to vrijedi. Dobra stvar vrijedi. Ako je nešto u vrijeme Rima bila loša stvar, to je i danas loša stvar.“ U njegovu svijetu vrijednost se ne mjeri godinama, nego kvalitetom izrade, proporcijom, rijetkošću, stanjem, autentičnošću, estetskom snagom i onim neuhvatljivim osjećajem da predmet, kada ga vidite, ima razlog postojati i danas.

Pitam ga što će ostati od našeg vremena za dvije ili tri stotine godina. Odgovor je jednostavan: ono što je dobro danas, bit će dobro i tada. „To vam je kao s oldtimerima“, kaže. „Fićo star pedeset godina vrijedi sedam ili osam tisuća eura, a Mercedes star pedeset godina vrijedi sto tisuća. Razlika je postojala tada, postoji i danas.“ Prema toj logici, namještaj, umjetnine i predmeti koji su danas napravljeni vrhunski, promišljeno i s jasnom autorskom ili zanatskom vrijednošću imat će šansu preživjeti vrijeme, dok će ono što je od početka nastalo kao potrošna stvar najčešće tako i završiti. Vrijeme, u Manuelovu tumačenju, ne spašava loše stvari; ono samo potvrđuje ono što je u njima od početka bilo dobro.

Edukacija u ovom poslu, kaže, ne dolazi samo iz knjiga, kataloga ili interneta. Može se čitati, gledati i uspoređivati koliko god želite, ali predmet se mora primiti u ruke. Mora se osjetiti težina, debljina brave, način na koji su umetnuti čavli, spoj drva, trag alata, patina, proporcija i razlika između nečega što je staro, nečega što je dobro restaurirano i nečega što se samo pokušava predstaviti kao staro. „Sve mora proći kroz ruke“, ponavlja. „Ti možeš čitati i educirati se koliko god želiš, ali kad primiš stvar u ruke, onda vidiš razliku.“ Zato su pogreške, koliko god skupe bile, dio obrazovanja.

U jednom trenutku reći će i da bi za sebe mogao kazati da nešto zna, ali da je taj posao toliko širok da što si dulje u njemu, to jasnije vidiš koliko toga još ne znaš. Staklo, porculan, drvo, slike, okviri, srebro, zlato, nakit, kamen, namještaj, stilovi, regije i stoljeća — svaki od tih svjetova mogao bi biti zaseban život. Manuel zna ono što mu je prošlo kroz ruke, i možda je to najtočnija definicija njegova znanja: ono je nastalo iz kilometara, sajmova, kuća, skladišta, promašaja, kupnji, restauracija i rijetkih trenutaka u kojima je među tisućama predmeta prepoznao jedan koji drugi nisu vidjeli.

Čovjek koji radi samo ono što mu se sviđa

Manuel mi je nekoliko puta tijekom dana kazao da ne radi u klasičnom smislu. Nema radno vrijeme, ne radi sa svima i do njega se dolazi preporukom. „Nije sve na prodaju“, rekao je usputno, a u toj sam rečenici prepoznala puno toga o njegovu odnosu prema predmetima. Neki su tu da budu tu, neki će otići kada za to dođe trenutak, a neki nikada. Ne veže se, kaže, nužno za najvrjednije stvari, nego za one koje imaju proporciju, atmosferu ili ljepotu kakvu možda više neće pronaći. Restaurira sam kada je kod kuće, a trenutak kada vidi gotov komad, obnovljen i vraćen u stanje u kojem ponovno ima snagu, za njega je jedan od najljepših dijelova posla.

U jednom trenutku, kaže da bi u Londonu vjerojatno bio multimilijarder. Pitam ga je li ikada htio otići. Odgovor dolazi odmah: „Ne, ne zanima me. Tu je dom. Nije sve u novcima.“ Ta rečenica zvuči posebno jer dolazi od čovjeka koji stalno putuje (sutradan je išao u Apuliju, a dan kasnije u Monte Carlo), koji je vidio sajmove, kuće, gradove, kolekcije, novac i tržišta puno veća od našeg, ali se uvijek vraća u Istru u kojoj njegov život ima mjeru koja mu odgovara.

Manuel Sirotić svoju je strast pretvorio u posao, a zatim taj posao toliko približio životu da ih je gotovo nemoguće odvojiti. Kada se zaputite u Oprtalj, zavirite u pet otvorenih vrata u tom kamenom gradiću. Možda ćete ondje vidjeti predmete koji su preživjeli države, stilove i tržišta, a možda i sresti čovjeka koji ih zna pronaći, prepoznati, obnoviti i smjestiti ondje gdje ponovno imaju smisla.

FOTOGRAFIJE: Martina Movrić