Autogrill je dio mojih osobnih uspomena na putovanja Italijom, ali i nešto što se teško može odvojiti od šire slike talijanskog dizajna, stila i kulture putovanja. Tijekom odlazaka u Italiju u djetinjstvu bio je redovita postaja na putu prema obiteljskim prijateljima: mjesto na kojem su odrasli zastajali na kavi, dok sam ja obilazila police sa slatkišima i birala sendvič za nastavak vožnje. Danas, kada Italijom putujem iz drugih razloga, ta je navika ostala nepromijenjena.
Autogrill je tijekom desetljeća postao jedna od prepoznatljivih talijanskih institucija, jednako vezana uz razvoj autocesta kao i uz promjene u načinu na koji su Talijani počeli putovati, jesti i provoditi slobodno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Njegova priča počinje s Marijom Pavesijem, proizvođačem Pavesini keksa, koji je krajem četrdesetih godina uz autocestu Torino–Milano otvorio prvo mjesto za predah putnika. Važno je pritom razlikovati Pavesijeva prva odmorišta, na kojima se na velikim natpisima isticalo upravo ime Pavesi, od današnjeg Autogrilla kao zajedničkog brenda. Naziv Autogrill u širem je smislu vezan uz cijelu tu povijest, dok je jedinstvena kompanija pod tim imenom nastala 1977. godine spajanjem autocestovnih djelatnosti Pavesija, Motte i Alemagne.
Autogrill kao dio putovanja kroz Italiju
Pavesijeva odmorišta od samog su početka imala jasnu praktičnu funkciju: putnicima su trebala ponuditi predah, obrok i osnovnu opskrbu tijekom dugih vožnji. No koncept se razvijao ambicioznije od klasične stanice uz cestu. U prostorima koje je otvorio Mario Pavesi susreli su se ugostiteljstvo, trgovina i promocija novih prehrambenih proizvoda, a sve je bilo prilagođeno novoj stvarnosti poslijeratne Italije, u kojoj automobil postaje važan dio svakodnevice. Ondje se moglo brzo pojesti, popiti kavu i kupiti nešto za nastavak puta, ali i na trenutak izaći iz ritma dugog dana provedenog u vožnji.
Posebnost Autogrilla je u tome što je u talijansku kulturu putovanja unio ideju da i kratko zaustavljanje može imati kvalitetu, prepoznatljivost i osjećaj mjesta.
Mario Pavesi
Priča počinje 1947. godine, kada je Mario Pavesi, industrijalac iz Novare i osnivač tvornice poznate po Pavesini keksima, otvorio mali punkt uz autocestu Torino–Milano, nedaleko od svoje tvornice. Ideja je u početku bila jednostavna: putnicima ponuditi mjesto za kratko zaustavljanje i istovremeno predstaviti proizvode koji su tada tek ulazili u talijansku svakodnevicu. Pavesi je pritom rano prepoznao da razvoj autocesta otvara prostor za sasvim novu vrstu poslovanja.
“Automobil je postupno postajao dostupan većem broju ljudi, putovanja su se produživala, a vozačima i putnicima trebalo je mjesto na kojem će se tijekom puta moći odmoriti, pojesti nešto i opskrbiti se za nastavak vožnje.“
Nakon putovanja u Sjedinjene Američke Države tijekom pedesetih godina Pavesi je svoju početnu ideju počeo razvijati u ozbiljnijem smjeru. Inspiriran američkim modelima usluge uz velike prometnice, želio je stvoriti prostore koji će putnicima ponuditi više od brzog obroka. U suradnji s arhitektom Angelom Bianchettijem počinje razvijati objekte koji objedinjuju restoran, bar i trgovinu, ali i donose potpuno novu vizualnu sliku talijanskim autocestama. Bianchettijeva arhitektura, prepoznatljiva po staklenim pročeljima, metalnim konstrukcijama i velikim, jasno vidljivim natpisima, bila je prilagođena brzini i perspektivi vozača koji objekt mora uočiti izdaleka i u nekoliko sekundi odlučiti hoće li stati.
Pavesijev se koncept razvijao paralelno s Italijom pedesetih i šezdesetih godina, zemljom koja je prolazila kroz snažan gospodarski rast, gradila novu prometnu infrastrukturu i stvarala drukčije navike putovanja. Autocesta je tada postala važna poveznica između industrijskog sjevera, velikih gradova, obale i juga zemlje, a putovanje automobilom sve češći dio obiteljskog života.
“Pavesijevi Autogrilli tako su se uklopili u širi trenutak talijanske modernizacije: predstavljali su novu uslugu za novu generaciju putnika, ali i prostor u kojem su se na vrlo konkretan način susreli industrija, hrana, dizajn i svakodnevica.“
Arhitektura koja je obilježila talijanske autoceste
Važan dio priče o Pavesijevim Autogrillima čini i arhitektura, osobito objekti koje je za tvrtku projektirao Angelo Bianchetti. U trenutku kada se talijanska mreža autocesta ubrzano širila, ti su prostori trebali odgovoriti na vrlo konkretne potrebe vozača, ali i postati prepoznatljive točke u krajoliku kojim se prolazi velikom brzinom. Bianchetti je zato razvijao objekte s velikim staklenim pročeljima, laganim metalnim konstrukcijama, jasno istaknutim nazivima i karakterističnim crvenim nadstrešnicama, čime su Pavesijevi restorani dobili vizualni identitet koji se lako prepoznavao s udaljenosti.
Takva arhitektura odgovarala je optimizmu poslijeratne Italije, zemlji koja je kroz nove prometnice, industriju i dizajn gradila sliku modernijeg života. Najambiciozniji dio te arhitektonske priče bili su objekti izvedeni kao mostovi iznad autoceste. Prvi Pavesijev restoran takvog tipa otvoren je 1959. godine u Fiorenzuoli d’Ardi, na dionici između Milana i Bologne, a njegova je organizacija istovremeno riješila praktično pitanje pristupa i stvorila posve nov prizor na talijanskim cestama. Restoran postavljen iznad prometnih traka bio je dostupan putnicima iz oba smjera, dok se iz njegove unutrašnjosti otvarao pogled na autocestu i okolni krajolik.
Bianchetti je pritom dobro poznavao specifične uvjete projektiranja uz autocestu. Objekt se ondje promatra iz automobila, u prolazu i iz velike udaljenosti, pa je njegova forma morala biti čitljiva, jasna i dovoljno snažna da putniku odmah signalizira funkciju prostora. Iskustvo koje je stekao projektirajući izložbene paviljone i reklamnu arhitekturu prije Drugog svjetskog rata prenio je na Pavesijeve Autogrille, gdje su se konstrukcija, natpis, rasvjeta i interijer promatrali kao jedinstvena cjelina. Zbog toga su pojedini Pavesijevi objekti ostali zapamćeni kao važni primjeri talijanskog poslijeratnog dizajna, ali i kao dio krajolika koji je generacijama putnika obilježio vožnju prema moru, velikim gradovima i obiteljskim odredištima.
Tri kompanije koje su oblikovale kulturu putovanja
Pavesi je prvi prepoznao potencijal autocesta, ali tijekom pedesetih i šezdesetih godina na talijanskim su se cestama razvijale i dvije druge velike prehrambene kompanije, Motta i Alemagna. Sve tri u novom su načinu putovanja vidjele priliku za širenje poslovanja, ali i za predstavljanje proizvoda publici koja je sve češće putovala automobilom. Njihovo se natjecanje zato nije vodilo isključivo ponudom hrane, nego i kvalitetom usluge, uređenjem prostora, arhitekturom i načinom na koji će putnicima ponuditi iskustvo predaha tijekom vožnje. Autocesta je pritom postala novo mjesto susreta trgovine, ugostiteljstva i oglašavanja, a odmorišta uz cestu važan dio talijanske potrošačke kulture koja se tek oblikovala.
Motta je u toj priči zauzimao nešto drukčiju poziciju. Tvrtka je bila poznata po profinjenijoj gastronomskoj ponudi i većoj pažnji posvećenoj interijerima i usluzi, pa su njezina odmorišta privlačila i putnike koji su ondje željeli provesti više vremena. Njihova popularnost dobro govori o promjenama koje su se tada događale u Italiji: autocesta više nije bila promatrana samo kao prometna poveznica između gradova, nego i kao prostor u kojem nastaju nove navike putovanja, objedovanja i provođenja slobodnog vremena. Upravo su kroz Pavesi, Mottu i Alemagnu industrijski proizvedena hrana, suvremeni dizajn i marketing postali vidljiv dio svakodnevice izvan velikih gradova.
Tijekom 1977. godine tri su se kompanije spojile pod jedinstvenim imenom Autogrill, čime je nastala tvrtka koja je objedinila najvažnije talijanske točke za predah na autocestama. Spajanjem je zadržana povezanost s hranom, putovanjem i dizajnom koja je obilježila ranija desetljeća, dok se poslovanje postupno proširilo i na aerodrome, željezničke kolodvore i druge prostore kroz koje prolaze putnici. Ipak, autocesta je ostala temelj cijele priče: upravo je ondje Autogrill izrastao u prepoznatljiv dio talijanskog krajolika i iskustva putovanja.
Espresso, panino, cornetto i romantiziranje nekih drugih vremena
Iako je Autogrill tijekom desetljeća mijenjao izgled, ponudu i način poslovanja, njegova je glavna vrijednost uvijek bila u iskustvu kratkog predaha usred puta. Upravo se u njegovim interijerima najbolje vidjela ideja na kojoj je cijeli koncept izgrađen: putniku ponuditi mjesto na kojem će se brzo poslužiti, ali će pritom dobiti prepoznatljiv talijanski obrok i kavu. Sendviči poput Camoglija, Rustichelle ili Apolla s vremenom su postali dio njegova identiteta, jednako kao i užurbani šankovi na kojima se espresso pije stojeći.
No posljednjih godina, putujući Italijom, imam dojam da je Autogrill izgubio dio šarma koji sam uz njega uvijek vezala. Posebno se to osjeti u restoranima, koji su nekoć djelovali kao mjesto na kojem se uz cestu mogla pojesti sasvim dobra pasta, dok danas često ostavljaju dojam generičnog prostora velike franšize, s ponudom koja je podređena brzini i velikom broju putnika. Promijenili su se i interijeri, a s njima dijelom i atmosfera zbog koje je Autogrill nekoć bio posebno mjesto na putu.
Ipak, u Autogrillu ću i dalje stati. Uvijek ću se progurati do šanka koji je gotovo redovito pun, naručiti mirisni espresso, uzeti cornetto ili panino i na nekoliko minuta promatrati ljude koji, kao i ja, nastavljaju prema svojim odredištima. Bez obzira na promjene koje je prošao, Autogrill će mi ostati jedna od najdražih dobrodošlica u Italiju.
FOTOGRAFIJE: Archivio Storico Barilla
