Jaja, odnosno pisanice, simbol su Uskrsa i neizostavan dio blagdanskog stola, a njihovo ukrašavanje svake je godine prilika za druženje s obitelji, ali i za kreativnost. Jer iako je najjednostavniji način ukrašavanja jaja onaj kupovnim bojama, danas ih možete bojati i ukrašavati na uistinu bezbroj načina. Dovoljno je otvoriti društvene mreže i u nekoliko trenutaka naići ćete na cijeli niz genijalnih ideja.
Posebno mjesto u toj priči svake sezone ima bojanje jaja prirodnim bojama. Iako na prvi pogled djeluje jednostavno – i unatoč tome što su nam prve asocijacije na prirodno bojanje jaja kora luka, kurkuma i cikla – iza najefektnijih rezultata često stoji puno više od toga. Nama su za oko zapela uskrsna jaja Vedrane Peček koja se bavi prirodnim bojilima pa nam je u razgovoru otkrila kako zapravo funkcionira svijet prirodnih boja, što sve možemo iskoristiti iz vlastite kuhinje i prirode te kako izgleda proces bojenja, od ideje do gotovog jaja. Podijelila je i konkretne savjete za početnike, na što pripaziti i zašto se ponekad najljepši efekti događaju upravo onda kada stvari ne idu po planu.
Vedrana Peček
Boje su oduvijek bile prisutne u životu Vedrane Peček. Po struci magistrica tekstilnog i modnog dizajna, Vedrana kaže da su je oduvijek zanimali umjetnost i dizajn te da je već u srednjoj školi, na satovima vizualnih komunikacija, naučila koja je njihova moć. No ona prava priča o bojama kojima se danas bavi počela je tijekom studiranja, kada je otkrila potpuno novu stranu boja, onu već pomalo zaboravljenu, a to su prirodna bojila i bojadisanje.
Na to da su boje za nju odličan prostor za eksperiment i istraživanje uvelike je utjecao njen životni prostor – kao osoba koja je odrasla na selu, uz rad na vrtu i u šumi, sve se nekako povezalo u jednoj točki. Također, veliki utjecaj pri odabiru ovog tipa rada i istraživanja su imale i njene kronične bolesti koje, kako kaže, tiho diktiraju svaku sekundu dana i ritam svega što radi.
“Trenuci prihvaćanja tih stvari su veliki pokretač svega čime se bavim”, dodaje.
Sebe naziva “color alchemist”, a taj termin sažeto opisuje sve što radi. To uključuje bojadisanje tekstila za komercijalne i umjetničke svrhe, zatim izradu tinti na biljnoj bazi koje koristi za slikanje, a kao svojevrsni nusproizvod bojadisanja nastaju i pigmenti za slikanje. Većinu izvora za boje Vedrana sakuplja u prirodi ili uzgaja u vrtu pa se uvijek trudi izvući maksimum jer su, kako kaže, vrijeme i energija uloženi u to neprocjenjivi. No iza cijelog tog procesa ne stoji samo znanje i tehnika, već i vrlo osoban odnos prema radu s bojama. Upravo taj aspekt Vedrana posebno ističe kada govori o tome što joj boje znače izvan samog stvaranja.
“Osim fizičkog tereta, kronične bolesti su i veliki psihički teret pa mi treba puno vremena da se oporavim od energije drugih ljudi. Rad s bojama mi daje prostor u kojem se mogu isključiti. Veliki dio mog rada uključuje sakupljanje bilja u prirodi, primjerice tijekom zime skupljam kore sa srušenih stabala ili hrastove šišarke, tako da uvijek imam razlog izaći van i boraviti u prirodi. Kroz moj rad lagano se provlači i tema eskapizma, jer nam ponekad svima treba bijeg iz stvarnosti.”
Njezini radovi pritom imaju gotovo tekstilnu kvalitetu, tonovi su duboki, slojeviti i međusobno se prirodno nadovezuju. Iako na prvi pogled djeluju kao rezultat precizne kontrole, Vedrana objašnjava da iza svega stoji zanimljiva kombinacija znanja i prepuštanja procesu.
“Tajna je u tome da su sva prirodna bojila više-manje istog kemijskog sastava, samo u drugim omjerima, što znači da svaki mogući ton paše uz drugi. To im daje tu jestivu kvalitetu, a zapravo i jesu jestiva. S razlogom se, primjerice, kora luka stavlja u temeljac kako bi juha bila lijepe boje. Druga važna stvar je ostaviti prostor za greške, one su neizbježne. Neke boje potpuno promijene ton kad im dodate ocat ili limunske kiseline, dolazi do pH reakcije, a ponekad jedna kap kiseline može “uništiti” ton koji sam htjela postići.”
Važno je znati osnove, ali najljepše se radi onda kada slobodno uđemo u proces i kada se prepustimo bojama.
Bojanje jaja prirodnim bojama
Ako se dosad niste okušali u bojanju jaja prirodnim bojama, Vedrana naglašava da proces nije naporan niti težak – prilično je jednostavan, ali ostavlja puno prostora za igru i varijacije.
Boje se mogu međusobno kombinirati, a i ne moraju. Ono što bi vas moglo iznenaditi je vrijeme potrebno da se neke boje prime za ljusku. Primjerice, ljubičastom kupusu treba preko 12 sati namakanja, dok neki preporučuju da se jaja u boji drže čak 48 sati. Za taj proces Vedrana savjetuje da se boja čuva u zatvorenoj staklenki u hladnjaku jer miris može biti neugodan.
Kako onda izgleda bojanje jaja prirodnim bojama? Vedrana nas je provela kroz proces, korak po korak.
Prvi je kuhanje jaja na tvrdo. Primjerice, kod bojanja hibiskusom, istovremeno kuha boju i jaje uz dodatak malo octa. Ocat pomaže da se boja bolje primi, ali ako ga stavimo previše, može nagristi ljusku, što opet daje zanimljiv efekt. Nakon kuhanja, jaje ostavlja u kupelji preko noći, pa je idući dan često dočeka tamnozeleno, gotovo crno jaje.
Ako želite postići mramorni efekt, kore luka možete narezati na sitno, lagano smočiti jaje i uvaljati ga u njih, zatim ga omotati najlonkom i čvrsto vezati da sve ostane na mjestu. Tako pripremljeno jaje stavlja se u boju po izboru, primjerice u crveni kupus ili hibiskus, kako bi se dobio kontrast.
Kad se jaja ohlade i posuše, dovoljno ih je lagano nauljiti da dobiju lijepi sjaj. Tako obojana jaja mogu stajati dosta dugo.
Zanimljivo je i to da Vedrana vrlo jasno razlikuje što ima smisla koristiti za bojanje, a što ne, bez obzira na to koliko se neke namirnice često spominju u DIY vodičima. Tako za bojanje jaja, a kamoli za bojadisanje odjeće, nikad neće preporučiti korištenje namirnica poput cikle, borovnica ili malina. Tu je, kaže, važno razumjeti sastav bojila jer se radi o antocijanima koji su pH i UV nestabilni. Drugim riječima, bolje je pojesti borovnice nego njima obojiti majicu. Tako je za ljubičaste tonove iz ormara izvukla koru kampače stabla i košenil, povijesno važne izvore prirodnih bojila. Košenil se koristi u kozmetici i prehrambenoj industriji, a radi se o kukcima.
U procesu rada s prirodnim bojama često dolazi do iznenađenja, a neka od njih ostave i najjači dojam. Iako joj je teško izdvojiti samo jednu biljku, ipak ističe sjemenke vrbovnika.
“Kontekst ove biljke je taj da je ona do pojave indiga iz Japana bila jedini izvor plavog bojila u Europi – bila je toliko vrijedna da je dobila naziv ‘plavo zlato’. Unatrag pet godina sam imala dvije “generacije” vlastitog sjemena jer se radi o dvogodišnjoj biljci. Od lišća nisam uspjela dobiti onu pravu indigo plavu, ali jesam od sjemenki tako što sam ih stavila direktno na svilenu maramu i kuhala ih na pari dva sata. Cijela priča vezana za tu biljku mi je jako posebna. Možda nije samo do rezultata, nego cijele povijesti koju ona nosi sa sobom.”
U cijelom procesu, kaže, greške nisu nešto što treba izbjegavati – upravo suprotno, često su ključne za nova otkrića. Prisjeća se jednog od svojih prvih “neuspjeha” koji je na kraju rezultirao efektom koji više nikada nije uspjela ponoviti:
“Jedna od prvih grešaka koja mi je dala neponovljiv rezultat bila je kada sam komad platna ostavila u kanti predugo, pa je voda počela isparavati i stvorio se površinski film od kombinacije kupelji i zelene galice. Rezultat su bili tamni rubovi na mjestima gdje je platno virilo van. Nekoliko puta sam pokušala ponovno stvoriti isti efekt, ali bezuspješno.”
Svoje znanje Vedrana danas dijeli i kroz online platformu, gdje okuplja zajednicu ljudi koje zanima svijet prirodnih boja i ručnog rada. Prošle je godine pokrenula Patreon kao mjesto na kojem svatko može zaviriti u njezin proces, učiti i, ako želi, dodatno podržati njezin rad.
“Patreon sam pokrenula kao prostor gdje ljudi mogu dobiti besplatan sadržaj, ali i mjesto gdje se mogu ‘učlaniti’ u Dye Hard Club+ i dobiti pristup svim tutorialima koje sam objavila. Trudim se podijeliti što više konkretnih informacija i savjeta, od toga gdje nabaviti materijale do samog procesa rada. Tutoriali su različiti, od bojadisanja i šivanja, preko izrade tinte od kosti, pa sve do savjeta kako posijati sjeme i uzgojiti flance za vrt. Trudim se uvijek fotografirati sve što radim, baš zato kako bih mogla to znanje prenijeti dalje”, zaključuje Vedrana.
FOTOGRAFIJE: Vedrana Peček
