Bučan Boris Bućan – što priliči legendi?

30.05.2023. | AUTOR: After5

Život iza 5 | Kultura
#Boris Bućan

Prenosimo tekst Dejana Kršića, izvorno objavljen na dizajn.hr, 26. svibnja 2023.

“What becomes a legend most
besides being a legendary star”
— Lou Reed, New Sensations, 1984
.

Svojom nesumnjivom veličinom Boris Bućan zaslužuje, zahtijeva pristup, mišljenje i govor koji izlazi iz standardnih okvira malograđanske pristojnosti. Uostalom, mislim da je sama činjenica kako je Boris zahtijevao da se vijest o njegovoj smrti objavi naknadno, tek kad je već bio kremiran i pokopan, između ostalog i jasna poruka o tome što je mislio o hrvatskom društvu, politici i kulturi danas. U ovom vremenu, kad umre velikan instantno, instagramatično, slijedi već standardni repertoar medijskih reakcija.

Mediji objavljuju na brzinu sklepane inmemoriame, društvene mreže vrve od silnih R.I.P.ova, najednom se javljaju svi ti silni koji su dragog nam pokojnika, naravno, u stvari najbolje poznavali, ma jedini stvarno poznavali, i s njim se intenzivno družili. Mada je u kafiću najčešće sjedio sam i promatrao običan svijet oko sebe. Političari govore o velikom gubitku. Svemu tome svjedočimo otkako je 24.5. objavljena vijest da je 18.5.2023. u 77. godini života umro Boris Bućan.

Boris Bućan
Plakat za operu “Krabuljni ples”, HNK Split, 1983.

Znalo se da je posljednjih godina bio loše sa zdravljem, ali ne tako i toliko da bi se baš spremali ispratiti ga na Mirogoj. Netko je, valjda između stupora žalovanja i imperativa brzine lovljenja klikova, u objavi za tisak napisao i rečenicu “na domaćoj likovnoj sceni pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća”.

Ispada da je čitavih desetak godina bio nevidljiv. Radio u nekakvom undergroundu, a ne za vodeće kulturne pogone Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije, kao što su Galerija SC i Zagrebačko dramsko kazalište. I apsolutno svi mainstream mediji, portali, nekritički prenose tu rečenicu koja će se, jamčim, od danas redovito kao apsolutna istina reproducirati u brojnim tekstovima i studentskim seminarima.

U guštari velegrada, plakat za predstavu, Dramsko kazalište Gavella, 1973.
U guštari velegrada, plakat za predstavu, Dramsko kazalište Gavella, 1973.

No porazno za dizajn, kao struku, profesiju, disciplinu, u trenutku smrti jednog od nesumnjivo naših najvećih autorskih imena, i rijetko međunarodno afirmiranih domaćih grafičkih dizajnera, naslovi portala uredno složno vrište: Umro je slikar! Najveći! Čak ne “umjetnik”. Slikar! Baš slikar. Jer biti slikar je važno. Akademija cijeni samo slikare. Jer država zna svoj dug prema slikarima. A dizajnere ne vidi ni u raspisima javne nabave.

A i što i smisleno reći, napisati, nakon smrti velikana? Posebno velikana o kojem nakon smrti svi jednoglasno govore kao o najvećem, ali iskreno, da li su ga tako i za života tretirali? Danas na svim portalima piše “najveći hrvatski”, ali barem dva desetljeća hrvatske državnosti Boris Bućan je tavorio u sredini koja ga nije cijenila, u kojoj je njegov opus godinama bio poluzaboravljen. Marginaliziran.

Dali bi mu nešto, vlažni atelje, izložbicu, pa još jednu, tek da ga se riješe. Da ih ne gnjavi toliko. Tako ni velike serije malih monografija njegovog recentnog slikarskog opusa i velike knjige Slike prije slika, malih, low res digitalnih foto-bilješki, ne bi bilo da nije ljubavi i osobnog angažmana malog privatnog tiskara i izdavača Dragi Savičevića, vlasnika firme Skaner Studio.

Detalj plakat za Karate klub Tempo, dizajn Boris Bućan, foto Željko Žika Stojanović, 1974.

U novoj hrvatskoj institucionalnoj kulturi Bućan-dizajner jedva da je postojao. Štoviše, apsolutno sve zbog čega ga se danas — nesumnjivo s pravom, kako bi neizbježni politički komentator rekao: o tome nema zbora — smatra velikim, nastalo je u potpuno drugačijem društvenom, političkom i kulturnom kontekstu jugoslavenskog samoupravnog socijalizma za koji nas već više od 30 godina uvjeravaju kako je bio samo i jedino čisti mrak, toliko mračan da čak ni bijelog jogurta zato nije bilo.

Kako li je svoj toj kulturnoj kremi liberalnog nacionalizma koja danas udara R.I.P. i posta ikonice tužna lica, kad negdje u primozgu ipak znaju da najvažnijeg dijela tog opusa ne bi bilo, ne bi moglo biti, bez institucionalnog okvira kulture u samoupravnom socijalizmu sa svim njegovim ograničenjima i manama? Dok naša samostalna visoko cijeni samo kreativnost muljanja, korupcije i namještanja natječaja.

Novi strip, Galerija suvremene umjetnosti, 1979.

Svi koji ga danas hvale i iz uvriježene društvene hipokrizije koja se naziva kurtoazijom, dobrim manirima, pristojnošću ili korektnošću, na prstima zaobilaze i poslovičnog slona u sobi: lako je bilo voljeti njegove plakate, zafrkantske, neobuzdane, prekomjerne, duboke, šarene, minimalne i konceptualne, često i rubno ili čak prekogranično politički nekorektne… ali kao čovjek je znao biti težak. Jako. Prznica. Oštar na jeziku. Informiran. Kritičan prema svemu što se nije uklapalo u poglede njegovog trenutka. Vjerojatno su rijetki, poput podjednako britkog Mirka Ilića, s njim nekako uspijevali voditi dijalog.

Ostali su bili izloženi bujici njegovog monologa. Osim o davno mrtvim veličinama umjetnosti teško da je prozborio lijepu riječ za nekoga. Rogoborio je protiv komunista a onda i protiv liberala i hdzovaca i kriminalaca. Jugoslavena, Srba i Hrvata. Kustosa, kritičara i umjetnika. U političarima, javnim djelatnicima, novinarima ali i kolegama, umjetnicima, dizajnerima, profesorima i akademicima, prepoznavao je ne samo puko mediokritetstvo, nego, što je najgore, samoskrivljeno mediokritetstvo, manjak ideje, želje, znanja, prave ambicije da se nešto promijeni, uz eventualni višak uvlačenja, moći, novca, akumuliranog bogatstva.

Plakat za balet “Žar ptica”, HNK Split, 1982.

Ali upravo u ovom tužnom času, danima kad se ritualno opraštamo od nesumnjivog velikana, nužno je inzistirati na podsjećanju da nitko nije velik samo zbog nekog svog urođenog talenta, karaktera i uložene energije rada — to su tek nužni preduslovi bez kojih svaka slava ipak brzo ishlapi.

A što su “društveni uvjeti umjetničke veličine”?

Ako je Bućan danas velikan onda to nije samo rezultat njegovog bomdanog talenta i ogromnog uloženog rada, nego i čitave strukture, konstelacija, mreža odnosa i utjecaja koji su mu omogućili da radi i napreduje odrastajući i istražujući u javnosti.

Bućana, ovakvog kakvog znamo, ne bi bilo bez desetljetnog kreativnog ping-ponga s važnim kolegama Arsovskim i Piceljem u dizajnu, ali i krugom umjetnica i umjetnika Nove umjetničke prakse, mahom kolega sa Akademije. Bućan nikad ne bi bio velik, postao velik, ne bi imao priliku da se dokaže kao veliki autor, da iza njega direktno i posredno, institucionalno i privatno, nije stajao čitav jedan kulturni pogon: naručitelji koji su unatoč izazovima pred koje ih je svakodnevno stavljao iznova naručivali njegove radove i nisu ih odbijali tiskati kad bi vidjeli gotovo rješenje, duplo veće i sa šest prolaza boje više od dogovorenog.

Izdavači. Direktori ili intendanti Zagrebačkog dramskog kazališta ili HNK Split koji nisu tražili da prvo vide tri različite verzije plakata a zatim inzistiraju i na svojim izmjenama, dodavanju teksta, promjeni tipografije, veličini sponzorskih logotipa, i bojama koje im “ne pašu” (Pa kakva je to Žar ptica, zeleno, bijelo i crno? Alo majstore, jel može više te crvene!? A ta ptica, to vam je kao žena? Da nije možda gola? Ne, svaka čast ali možemo mi to staviti na ulicu, šta će ljudi reći. Znate, ima tu male djece…)

Plakati za koncertni ciklus “Glazbeni doživljaji”, sezona 1987./88., Radiotelevizija Zagreb

Nije li za njegov plakaterski opus i razvoj bilo ključno postojanje kvalitetnog pogona sitotiska u SCu, a kasnije Studija S Brane Horvata? Tiskara gdje je mogao kad god mu se prohtije banuti i besplatno u šest boja otisnuti svega par komada plakata u punom formatu za neki natječaj?

Tu su i voditelji galerija poput Želimira Koščevića, kustosi poput Davora Dade Matičevića koji uspijeva isposlovati nečuveno, do tad nezamislivo — da se na venecijanski bijenale 1984. kao predstavnik SFRJ pošalje upravo Bućan s plakatima velikog formata, uglavnom za HNK Split (mada se u predgovoru i Matičević odmah na početku morao ritualno ograđivati da tu plakati nisu izloženi “because of their designership”!).

Krajem 70-ih i početkom 80-ih novopronađena formula kvadratnih tzv. postmodernih ili postmodernističkih plakata (Bućan je naravno uvijek s prezirom odbacivao tu, kao, uostalom, i sve druge odrednice koje bi kritičari lijepili na njegov rad) bave se samom slikom. Sve tekstualne informacije zgurane su na rub. Sami povodi za plakat — ono što je konkretan sadržaj, libreto, scenarij, neke kazališne predstave, koncerta, izložbe, manifestacije — postaju sve manje vidljivi ili barem gledateljima sve manje jasni u plakatnoj slici.

Plakati postaju “slikovni”, djeluju snagom svoje vizualnosti, u koju Bućan unosi svoje igre, obično potpuno akcidentalnih referenci i asocijacija. Taj niz plakata velikog formata predstavlja svojevrsan hod, prekopavanje i ispitivanje, testiranje, čitave povijesti vizualne kulture, od Altamire do Palmolivea. Kako megalomanski. Gargantuanski! Kako egoistično, i sasvim narcisoidno. Ali kad te velike plakatne slike nekom prilikom vidite na gomili, izložene u istom prostoru, u punoj veličini, doista ne možete reći ništa do varijacije na temu izvrsno, fantastično, fenomenalno.

Total Design, Galerija SC 1972.

Meni su osobno još draži raniji plakati, oni iz prve sekvence njegovog rada. Plakati koje uglavnom nazivamo konceptualnim, upravo zbog njihovog minimalizma, reduciranosti. U kojima se bavio igrama sa značenjem, zvučnošću riječi, zaobilaznim asocijacijama, formalnim i medijskim eksperimentima koji natežu i rastežu sam medij plakata kao komunikacijskog pa i propagandnog sredstva do krajnjih granica.

Upravo zbog svoje jedinstvenosti, ne postojanja jasne formule, izuzetno su interesantni i oni plakati iz međuperioda, od 1975. do 1980., razdoblja Bućanovog frenetičnog eksperimentiranja, traganja za novim modelom, novom formulom plakata.

Devedesetih sav taj kontekst nestaje. Društveni, institucionalni, tehnološki, kulturni, komunikacijski. Mada on to nikad nije htio priznati, snaga tih plakatnih radova je u velikoj mjeri ovisila upravo o tehnologiji umnožavanja — sitotisku. Snazi njegovog grafizma, gustoći i lazurnosti nanosa boje, grubosti rastera, matt, metalik i fluorescentnim bojama… Jednom kad je, početkom 90-ih, prešao na glatki ofset, to više nije bilo to. Vilinski prah je otprhnut. Nikakva doza talenta tu nije pomogla. Ali i Bućan je bio lakomislen, ili naprosto nije vodio brigu. Pogrešno je mislio kako je to što radi neovisno o tome kako se reproducira.

Ta slijepa točka, tako neobična za nekog tko se kroz čitav svoj rad bavio i pitanjem medija, promišljanjem o njihovim karakteristikama, bolno će ga pratiti i u kasnijem opusu. Same po sebi, te plakatne slike su i dalje mogle biti izvanredne, ali su pretvarane u CMYK i dorađivane nemuštom tipografijom rudimentarnog Desktop Publishinga. Novi plakati tiskani u četverobojnom ofsetu, na sjajnom kunstdruck papiru — koji cijene samo oni koji o crnoj umjetnosti tiska i ne znaju puno — u finalnoj su realizaciji izgledali jadno, isprano i prije nego su zalijepljeni na zid. I najgore: izgledali su jeftino. Baš kao i država u kojoj su nastajali.

Nastavak teksta pročitajte na dizajn.hr.

Tekst: Dejan Kršić

Fotografije: preuzete s dizajn.hr

POVEZANI ČLANCI
©2024 after5