Već tradicionalno, svibanj je jedan od najhektičnijih mjeseci u medijima. Kampanje, eventi, konferencije, autorske priče koje želimo prenijeti… Raspored je pun, a koliko god uživali u toj dinamici, tempo često ostavlja vrlo malo prostora za one sporije trenutke u danu. Osvijestila sam koliko mi je važno pronaći male rituale koji će mi razbistriti glavu i odmaknuti me od neprestanih notifikacija i ekrana. Među njima se čitanje ponovno pokazalo kao jedan od oblika “bijega” koji uistinu funkcionira. U mom je slučaju taj bijeg u svibnju obilježen s dva naslova: jednim moldavskim romanom i memoarima koje sam (opet) primila u ruke.
Kažem “opet” jer kad sam prvi put krenula čitati “Just Kids”, memoare Patti Smith o njezinu životu s fotografom Robertom Mapplethorpeom od kasnih šezdesetih godina do njegove smrti, kao da jednostavno nisam bila u fazi za takvu knjigu. Glava mi je bila negdje drugdje, a kako Pattino stvaralaštvo volim godinama, imala sam osjećaj da toj knjizi dugujem više koncentracije, mira i vremena nego što sam joj tada mogla dati. Kratko putovanje u Dubrovnik zato sam iskoristila da joj se vratim pa sam je vadila iz torbe u svakom slobodnom trenutku, što dovoljno govori o tome koliko me brzo ponovno uvukla u svoj svijet. Ostalo mi je još stotinjak stranica, a moj je primjerak pun podcrtanih misli kojima se želim vratiti i rečenica koje me potiču na razmišljanje.
Zahvaljujući čitateljskom klubu kojem pripadam, u ruke mi je dospjela i knjiga za kojom sama možda nikada ne bih posegnula, “Ljeto kad je mama imala zelene oči” Tatiane Țîbuleac. Pronašla sam je na Vintedu koji se, usput rečeno, pokazao kao odlična riznica knjiga po pristupačnijim cijenama. Pročitala sam je početkom svibnja i još uvijek joj se vraćam mislima. Već su prve rečenice prilično šokantne i odmah otvaraju odnos između sina i majke koji djeluje gotovo nepodnošljivo, zbog čega vas jako brzo počne zanimati kako su ti ljudi došli do te točke. Kako je knjiga odmicala, tako se mijenjao i način na koji sam promatrala njihove razgovore i svakodnevne situacije pa se cijela priča polako slagala u nešto mnogo emotivnije i složenije nego što se na početku činilo.
Svibanjske preporuke za čitanje
Za još različitih žanrova, naslova i čitateljskih preporuka tu su i moje sugovornice koje su podijelile knjige koje su obilježile njihov svibanj, ali i one kojima se često vraćaju. Kako se približava sezona godišnjih odmora, ovi će naslovi doći kao dobra inspiracija što staviti na ljetni popis za čitanje.
Mirna Dizdarević Rogić, freelance copywriterica i novinarka
Iako “40 pravila ljubavi” Elif Shafak tehnički nije knjiga koju sam pročitala prvi put u proteklom mjesecu, ona je moja konstanta. Knjiga kojoj se vraćam barem jednom godišnje već gotovo deset godina. Prvi put sam je uzela u ruke jer su mi je gotovo svi preporučivali. No, ono što me zadržalo jest činjenica da mi se svaki put kada joj se vratim otkrije nešto novo, kao da se knjiga mijenja sa mnom.
Za mene je ovo iskonska knjiga o ljubavi, ne samo onoj romantičnoj, nego i o ljubavi prema sebi, prema drugima i prema životu u svim njegovim kontrastima. Ona obuhvaća tugu, bol, patnju, ali i radost, mir i onu rijetku, duboku sreću koja dolazi iz prihvaćanja. U isto vrijeme kroz četrdeset duhovnih uvida podsjeća da prava transformacija počinje iznutra, kroz otpuštanje ega i otvaranje srca.
Uvijek me iznova oduševljava način na koji Shafak piše. Njezin stil je istovremeno poetičan i iznimno prizeman. Ona svakodnevne, univerzalne situacije opisuje na način u kojem se svatko može pronaći, ali im istovremeno daje jednu duhovnu dimenziju. Knjiga je izrazito emotivna, ali nikada ne prelazi u patetiku. “40 pravila ljubavi” za mene ima neku vrstu dugovječnosti. To je jedina knjiga kojoj se istinski želim vraćati zbog osjećaja koji mi probudi svaki put kada je pročitam. Zanimljivo je da je često čitam oko svog rođendana, kao da mi služi kao osobni podsjetnik ili mali ritual.
Preporučila bih je svima koji vole emotivne, životne knjige. Onima koji traže nešto više od same radnje. Idealna je za čitatelje koji žele osjetiti knjigu, a ne samo je pročitati.
Knjiga koju sam pročitala u proteklom mjesecu je “Let Them” Mel Robbins. Privukla me iz vrlo osobnog razloga, a to je moja stalna potreba za kontrolom i, iskreno, popriličan overthinking. Htjela sam vidjeti može li jedna knjiga zaista ponuditi konkretan način kako se nositi s tim i naučiti otpustiti. Spoiler alert: može!
Knjiga se temelji na jednostavnoj, ali moćnoj ideji: “pusti ih”. Ona nas uči kako prestati dopuštati da tuđa mišljenja, ponašanja i drama upravljaju našim životom. Umjesto toga, fokus vraća na ono jedino što možemo kontrolirati – sebe.
Svidjela mi se konkretnost knjige. Iako se dotiče tema koje su često prisutne u self-help literaturi, ne ostaje na apstraktnim idejama, nego nudi jasne primjere, tehnike i korake koje je moguće primijeniti u svakodnevnom životu. Upravo ta praktičnost ju izdvaja pa bih rekla da je više knjiga inspiracije nego self-help. Ostavila me s osjećajem olakšanja. Kao da mi je dala dopuštenje da ne moram reagirati na sve i svakoga. Ono najvažnije, pokazala mi je da je moguće naučiti reći “pusti ih” i zaista to živjeti. Naravno, nije da pusti ih metodu mogu stalno primijeniti niti se sjetim, ali često mi padne na pamet.
Preporučila bih je svima koji su skloni overthinkanju, people-pleaserima i svima koji se često pitaju što će drugi misliti. Ovo je knjiga koja daje konkretne alate kako se osloboditi tog mentalnog opterećenja i vratiti fokus na vlastiti mir.
Nada Kaurin Knežević, spisateljica, predavačica i doktorandica
Ovog svibnja sam pročitala slikovnicu “Moja baka zove se kao čokolada” naše poznate ilustratorice Klasje Habjan. Od knjiga koje sam pročitala u prošlom mjesecu, odlučila sam izdvojiti baš nju jer mislim da su slikovnice nedovoljno preporučivano štivo za odrasle. Mada, može li se ovo uopće zvati slikovnicom? Zapravo je riječ o zbirci crteža koju prati priča o Klasjinoj baki i njezinom životu. U samom tekstu, Klasja u jednom trenutku ovu zbirku naziva stripom. I baš to što ju ne mogu u potpunosti definirati me privuklo njoj.
Naslov je fantastičan. Jasno komunicira o čemu se radi, a pritom otvara mnoge svjetove. Odmah sam se zapitala kako bi se moja ili nečija baka zvala da si dozvolim da se zove kao čokolada. Ili lubenica, možda rajčica, a možda pak Kavabon bombon.
Klasjin svijet me oduvijek privlačio, a u ovoj knjizi je pokazala još jednom spektar svog talenta koji nije rezerviran samo za likovnu umjetnost već i za riječi. Knjiga počinje jednim, skoro faktografskim uvodom koji nam daje uvid u činjenice o životu Klasjine bake. Iako, možda je nespretno reći da je faktografski. Već u prvih par redaka emotivno raznese čitatelja:
“Nevjerojatno je da možeš voljeti čovjeka s kojim ne živiš četrdeset godina.”
“Uvijek sam bila sretna, takva mi je sudbina. Zadovoljna onime što imam, prezadovoljna. Ako nisi, to je problem. Jer nema druge. Meni je svako iznenađenje prekrasno. Tu smo, družit ćemo se. Meni sve odgovara gdje idemo.”
Klasja nas potom uvlači u jedan fragmentirani svijet sjećanja koji ona i ispisuje i iscrtava iz snimki svoje bake i vlastitih uspomena na nju. Taj svijet se pred nama raslojava i kroz crteže i kroz tekstualne minijature koji pak otvaraju različite emocije u našem unutarnjem svijetu. Smijala sam se, plakala, imala knedlu u grlu, osjećala olakšanje i sve to u vrlo kratkom vremenu koje je potrebno da se pročita cijela ova knjiga. Međutim, to kratko vrijeme je zapravo jedna obična varka jer sam joj se stalno vraćala.
Autorica knjizi dotiče i teme nostalgije, tuge, međugeneracijskih razlika, ali i uloge žena u obitelji, suvremenog društva. Preporučila bih ju svima, a pogotovo nekome tko dugo nije čitao. Ovakvi koncentrirani vrtlozi puni dubine koji se naizgled lako prolaze su sjajni za povratak pisanoj riječi jer uz malo truda i ulaganja možemo dobiti puno i podsjetiti se koliko čitanje znači za cijelo naše biće. A iako ju nisam imala priliku upoznati, bića kao Klasjina baka, čini se, neizmjerno puno znače za svijet.
“grli one od kojih se
u najboljem slučaju
dižu ruke.”
Vlasta Prohaska, stručnjakinja za PR i marketing u Planetopiji
U proteklom mjesecu ponovno sam se vratila knjizi “O vremenu” i vodi islandskog autora Andríja Snæra Magnasona. Na ponovno čitanje ponukalo me prikazivanje dokumentarca snimljenog prema njegovoj knjizi na ovogodišnjem Subversive Festivalu. S guštom sam se ponovno vratila tom naslovu i prisjetila se gostovanja našeg autora Andríja Snæra Magnasona prije par godina u Zagrebu kad sam imala priliku i voditi razgovor s njim i snimiti epizodu Planetopijog podcasta.
“O vremenu i vodi” govori o jednoj od najvažnijih tema današnjice, klimatskim promjenama, ali na drugačiji način od onoga na koji smo navikli. Magnason govori o promjenama u prirodi u svojoj zemlji i vremenu koje ostavljamo budućim generacijama kroz pričanje priče o svojoj obitelji, o ljudima, jeziku, sjećanju, ledenjacima.
On piše vrlo osobno, nježno i ljudski, toliko da ovu knjigu doživljavam gotovo kao ljubavno pismo ledenjacima, moru, Zemlji i svem životu na njoj. A važan dio je i priča njegove obitelji koja je fascinantna pa ćete saznati između ostalog i o povezanosti obitelji s Tolkienom i Oppenheimerom. No rekli ste bez spoilera. 😊
Svidjela mi se poetičnost stila, tečna naracija i poruke koje šalje. U knjizi ima puno lijepih rečenica i ideja koje ostanu s tobom dugo nakon čitanja. A “zasmetati” može samo to da te knjiga povremeno suoči s osjećajem koliko je teško pojmiti razmjere promjena o kojima govori i posljedicama koje će osjetiti naša generacija i brojne nakon nas. Knjiga me ostavila istovremeno dirnutom i zabrinutom. Nakon čitanja ostane ti osjećaj spoznaje koliko su priroda, vrijeme i ljudski odnosi međusobno povezani i koliko je važno o svemu tome razgovarati na način koji nas ne udaljava jedne od drugih.
Preporučila bih je svima koji možda izbjegavaju knjige o klimatskim promjenama jer misle da su suhoparne ili depresivne. Ovo je prije svega knjiga o ljudima, o ljubavi, o povezanosti i o tome kako pričamo priče koje određuju naš odnos prema svijetu. Mislim da posebno može dotaknuti ljude koji vole esejistiku, publicistiku i knjige koje spajaju osobno iskustvo s aktualnošću trenutka.
Tena Razumović Žmara, PR Account Senior u agenciji Abeceda komunikacije
Oduvijek sam imala tu neku magnetsku privlačnost prema mračnijim, rubnim temama, povijesnim nepravdama i onom vječno fascinantnom, a apsurdnom fenomenu: kako je moguće da žene čine polovicu svjetske populacije, a kroz čitavu se povijest njihova autonomija tretira kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti? Zato, kada se u knjižarama u izdanju Znanja pojavio prijevod knjige “Vještice” francusko-švicarske esejistice Mone Chollet, nisam dvoumila ni sekunde. Naslov me doslovno povukao s police; vještica je u popkulturnom i feminističkom kodu evoluirala od zlikovke iz bajki do ultimativne ikone buntovništva, a ja sam željela vidjeti kako Mona Chollet secira taj mit.
U svojoj srži, ova knjiga nije još jedno ponavljanje povijesnih lekcija o lomačama iz renesanse (iako uvodni podaci o intenzitetu progona doista šokiraju). Mona zapravo koristi lik vještice kao zrcalo moderne mizoginije.
Fokusira se na tri tipa žena koje su povijesno bile prve na udaru, a koje društvo i danas tiho stavlja na optuženičku klupu: neovisne žene (poput udovica i neudanih), žene bez djece koje su odlučile kontrolirati vlastitu plodnost i starije žene, one famozne „babe“ koje sustav voli gurnuti u nevidljivost i estetsko gnušanje.
Bez otkrivanja previše radnje, Mona povlači izravnu paralelu između renesansnih progona i suvremenih pritisaka s kojima se susrećemo na poslu, u ginekološkim ordinacijama ili na društvenim mrežama, u svim sferama života.
Ono što me u knjizi potpuno osvojilo je autoričin stil; ona piše pametno, elokventno i s nevjerojatnom lakoćom povezuje akademske teorije s popkulturom. Posebno je moćno poglavlje o medicini, u kojem objašnjava kako je uspon modernog, muškog medicinskog establishmenta namjerno progutao i sotonizirao holističke ženske iscjeliteljice. S druge strane, ako moram cjepidlačiti, mjestimice me zasmetala njezina pretjerana oslonjenost na pomalo reciklirane, starije feminističke izvore i reference iz lifestyle magazina, zbog čega neki argumenti zvuče kao da su prepisani iz starih kolumni, gubeći oštricu koju njezine vlastite misli imaju.
Ipak, moj finalni dojam je izuzetno snažan i oslobađajuć. Knjiga me napunila nekom vrstom pravedničkog bijesa, ali i ponosa. Shvatiš da svaki put kad živiš život pod vlastitim uvjetima, zapravo nastavljaš tradiciju onih koje nisu uspjeli utišati, a to je važno, to je bitno. Jezik, glas, misao, stav, izražavanje je ono što čini čovjeka. Kome bih je preporučila? Svima, ali prvenstveno svakoj ženi koja je ikada osjetila krivnju jer se ne uklapa u zadane društvene kalupe. Preporučila bih ju muškarcima koji žele razumjeti duboke, nevidljive korijene patrijarhata. Ovo je štivo za one koji se ne boje glasno i jasno govoriti, jer što glasnije vičemo, to nas teže mogu spaliti. Pun intended.
Nekim čudnim, a i meni jako dragim putem u ruke mi je došla knjiga “Volja” autorskog dua Mana Pass. Čim sam je vidjela na svom stolu (tamo me je dočekala, što jednako shvaćam znakovitim) znala sam da će ovo čitanje imati smisla. Jer, ja ako nešto imam, i ako me se s jednom riječju treba, mora definirati, opisati, to je upravo volja. Kao jedinka, po prirodi sam borac, osoba koja uvijek pronalazi pogon, motivaciju i volju. Osim isprva naslova, knjizi me privukla ta opreka između mog vlastitog unutarnjeg stanja i teme koja se u našem društvu još uvijek gura pod tepih s prešutnim neodobravanjem. Knjiga mi je donijela još jedan, jako važan uvid u to kako se ta mitska ljudska snaga nosi s često ljudskim najmračnijim protivnikom, depresijom.
Tema mentalnog zdravlja ušetala je u moj stvarni život kroz ljude koje neizmjerno volim i cijenim. Gledajući njihove borbe, često ne razumijevajući ih, a istovremeno s neopisivo potrebom pružiti pomoć, shvatila sam koliko je tu groznu, mračnu i često potpuno nevidljivu bolest teško, pa čak i nemoguće razumjeti s racionalne pozicije. Zato je ovaj roman, treći u nizu ambicioznog serijala od pet knjiga koje prate sudbine srednjoškolskih prijateljica iz Kutine, za mene bio bolno iskustvo, ali nužno otrežnjenje.
Bez otkrivanja ključnih dijelova radnje, priča nas vodi kroz život Dajane, djevojke koja naizgled ima sve. Ona je pokretač, puna energije, njezini prijatelji obožavaju njezin humor i karizmu kojom zrači. No iza te blještave fasade krije se opasna zamka.
Dajana vjeruje da nema pravo na bol jer se drugi oko nje bore s većim i značajnijim problemima. Kada maska padne, suočavamo se s dramatičnom i napetom borbom u kojoj glavni lik, pritisnut osjećajem krivnje i uvjerenjem da je svima na teret, poželi samo jedno, da sve više, već jednom, stane.
Ono što me kod ove knjige posebno dojmilo jest njezina ravnoteža. Autorice su u savršenim omjerima pomiješale tešku, ozbiljnu tematiku i ležeran, mladenački ton, ne dopuštajući da tekst sklizne u patetiku. Pisan četveroručno s nevjerojatnom stilskom fluidnošću (dok sam čitala zamišljala sam njihovo pisanje kao svirku dvaju pijanista za istim instrumentom) roman karakterizira autentičnost jer je duboko utemeljen u stvarnim iskustvima i savjetima stručnjaka. Možda bi čistunci u književnosti zamjerili taj stil pisanja, no mene je upravo to zadržalo u čitanju. Taj jasan, oštar nedostatak pretencioznosti čini stil pisanja ove knjige pravim osvježenjem.
Nakon čitanja (a pročitala sam ju skoro pa u dahu!) ostala sam sjediti u tišini, preplavljena kombinacijom jeze i (neuništivog) optimizma. Knjiga ostavlja dubok trag jer me natjerala da se ogledam oko sebe i pitam se “skriva” li se u mojoj blizini jedna takva Dajana, s najljepšim, najglasnijim i zaraznim smijehom. Knjigu bih preporučila apsolutno svima. I onima koji se bore sami sa sobom i sa svijetom, kako bi shvatili da pomoć postoji, ali možda još više onima koji su dobro, koji su zdravi, kako bi napokon naučili prepoznati tihe, skrivene vapaje onih koji svoju volju moraju (ponovno) pronaći.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Rockmark, Mozaik knjiga, Planetopija, Mala zvona, Ljepota čitanja
