U petak, 18. rujna, galerija Trotoar otvara “Divlji gen”, novu samostalnu izložbu umjetnice Ivane Fischer. Kroz kolaže, objekte i novi animirani film Fischer istražuje kako nastaje ono što nazivamo vlastitim „ja“ – između uloga koje preuzimamo, obrazaca koje nasljeđujemo i prostora preostalog osobnom izboru. Kustosica izložbe je Martina Rodrigues, a predgovor izložbi napisala je Višnja Pentić.
Djetinjstvo, odrastanje i žensko iskustvo u “Divljem genu” ne pojavljuju se kao prostor nostalgije, već kao polazište za pitanje koliko smo slobodni u oblikovanju vlastitog identiteta. Posebno mjesto zauzimaju društveno zadane predodžbe feminiteta i uloge koje se tijekom života usvajaju, mijenjaju ili napuštaju.
“Djevojke negdje duboko u sebi znaju da su njihove njegovane duge plave kose i besprijekorno sašivene haljine vrsta oklopa, pa čak i zatvora koji ih štiti od vlastitih emocija, nagona i žudnji. Taj štit nametnulo im je društvo kako bi lakše kontroliralo njihov divlji gen, onaj dio ženskog ja koji teži slobodi i užitku izvan svih pripadanja.“
— iz predgovora Višnje Pentić
Fischer se služi starinskim lutkama, pronađenim predmetima i fragmentima poznatih vizualnih svjetova, rastavljajući ih i ponovno povezujući u nove odnose koji istodobno djeluju blisko i strano. Ono što nam je zadano – tijelo, nasljeđe, društvene uloge i materijali koje zatječemo – u njezinu radu postaje polazište, a ne ograničenje onoga što možemo postati.
Filmski medij pritom ima posebno mjesto u Fischerinoj praksi. Njezin film “Soba” predstavljen je 2012. u programu New Directors/New Films u MoMA-i i Film Society of Lincoln Center u New Yorku te je osvojio Grand Prix Festivala hrvatskog animiranog filma. U „Divljem genu“ publika će u Trotoaru premijerno vidjeti njezin novi animirani film „After Belonging“, u kojemu središnju ulogu ima starinska lutka prolazi kroz različite životne uloge, zatvarajući puni krug života.
Izložba ostaje otvorena do 7. studenog 2026., a u sklopu popratnog programa Trotoar Talks održat će se razgovor s umjetnicom Ivanom Fischer i filmskom redateljicom Čejen Černić Čanak.
Tekst Višnje Pentić:
“Djetinjstvo je strašno mjesto. Samo promatrano iz velike daljine, bila ona prostorna ili vremenska, može nam to razdoblje izgledati kao poprište bezbrižne idile. Jer svako je odrastanje obilježeno mijenama koje je nemoguće kontrolirati, kao i datostima koje se ne mogu promijeniti snagom volje, neizvjesnošću koja ostavlja bez daha, nekad i bez nade. U filmu australskog redatelja Petera Weira “Piknik na Hanging Rocku” (Picnic at Hanging Rock, 1975.), nastalom prema romanu Joan Lindsay, skupina djevojaka na školskom izletu tumara šumom pod drevnom vulkanskom stijenom u prekrasnim bijelim haljinama. Njihova je bajkovita, ali kontrolirana ljepota suprotstavljena nedokučivom i neukrotivom krajoliku u kojem su se našle i čija ih nespoznatljiva snaga privlači toliko da su spremne žrtvovati vlastitu sigurnost. Djevojke negdje duboko u sebi znaju da su njihove njegovane duge plave kose i besprijekorno sašivene haljine vrsta oklopa, pa čak i zatvora koji ih štiti od vlastitih emocija, nagona i žudnji. Taj štit nametnulo im je društvo kako bi lakše kontroliralo njihov divlji gen, onaj dio ženskog ja koji teži slobodi i užitku izvan svih pripadanja. U svome novom animiranom filmu “After Belonging” Ivana Fischer upravo preko haljina koje mijenja protagonistica filma, starinska plastična dječja lutka, utjelovljuje razne uloge kroz koje tijekom života obično prolazi ženski subjekt. Od imperativa da se bude nevin i čisti koji se nadvija nad ženska djetinjstva do identiteta snahe i žene koja služi obitelji, protagonistica filma će na kraju završiti u dronjcima napuštajući svoje zemaljsko tijelo, a da nije otkrila moć biranja vlastite haljine. Njezin unutarnji svijet ostaje pulsirajuća tajna s pomoću koje komunicira s onim što nadilazi društvene kodove – sa svijetom biljaka i životinja u kojem pronalazi svoje sigurno mjesto. U svojim radovima, bili oni realizirani kao film, trodimenzionalni objekti ili kolaži, umjetnica istražuje proces tvorbe identiteta kroz različite slojeve bivanja postavljajući pitanje koliko ima slobode u onome što zovemo našim „ja“, a koliko je riječ o amalgamu pronađenih ideja, uloga i obrazaca.
Pritom se kao postupkom koristi rekonstrukcijom hiperosjetilnosti svojstvene ranom djetinjstvu, kada se društveni kodovi doživljavanja svijeta još nisu nametnuli našoj svijesti. Još uvijek ne znamo što su klasa, rasa, rod, ali osjećamo to na vlastitoj koži koja pamti i sprema probijajući se kroz polutamu nespoznatljivih ambivalencija. Služeći se predmetima koji asociraju na prostor jednoga davnog, navodno nevinog djetinjstva, umjetnica nas vraća u specifičan dječji osjećaj „bačenosti u svijet“ koji tek učimo razumjeti – bivamo stavljeni u poziciju odgonetavanja, prisiljeni dopustiti osjetilnosti i intuiciji da odrede smjer igre. A dijete se igra lutkama, slažući predmete u svijet koji može kontrolirati i koji je zbog toga siguran i mek. Ponavljajući u svojem radu kreativni proces rekonstrukcije svijeta koju dijete provodi gradeći novu stvarnost od dostupnih mu predmeta, umjetnica nas podsjeća na nerazrješiv misterij u srcu svakog odrastanja i u srži svakog stvaranja – svoje ćemo ja i njegove svjetove uvijek morati graditi od materijala koje su nam darovali drugi, kao što je i naše tijelo sazdano od gena koje nismo birali. Ali već se u samom činu biranja i uspostavljanja novih veza s dobivenim i s pronađenim skriva zametak slobode da svijetu pokažemo svoj divlji gen.”
FOTOGRAFIJE: PR
