Trebala su mi tri dana da saberem misli. Ne mogu reći da me iznenadilo. U određenoj dobi, a možda je to samo jedan od onih ružnih pragova odraslosti o kojima te nitko ne upozori, počneš shvaćati da će ljudi koji su ti se činili vječnima ipak umrijeti. Ali ne mogu reći ni da mi je svejedno. „Pogodilo me” možda zvuči previše prisno za smrt ljudi koje nikada nisam upoznala. Dolly Parton nije znala da postojim. Tim Curry također nije znao da postojim. A ipak su oboje, na različite načine, postojali u mom životu. I sada su otišli istog dana. To je gotovo nepristojno simbolično.
Dolly Parton i Tim Curry pripadali su potpuno različitim koordinatama popularne kulture, a opet, kada razmišljam o njima, nešto ih duboko povezuje. Oboje su znali što znači izgraditi sebe pred svijetom koji vrlo rado određuje kako smiješ izgledati, govoriti, voljeti, starjeti, biti žena, biti muškarac, biti seksualan, biti čudan, biti previše. Oboje su na taj pritisak, svaki na svoj način, odgovorili otprilike isto: ne, hvala, ja ću ipak biti ovo što jesam.
Možda me zato ove dvije smrti toliko vraćaju osjećaju koji nosim još od 2016., od smrti Davida Bowieja. Tada sam ga prvi put jasno prepoznala: onu laganu jezu da ne gledam samo kako umiru ljudi nego kako polako nestaje čitava jedna kulturna fauna. Znam da zvuči patetično i izlizano, no ipak pišem jer stvarno tako jest: End of an era.
Znam da u tome vjerojatno ima mnogo generacijske optike. Svaka generacija vjeruje da su njezini velikani bili posljednji pravi velikani. Sigurno su ljudi prije nas isto osjećali gledajući kako odlaze njihove ikone. I racionalno znam da talent, dobrota, ekscentričnost i hrabrost nisu izumrli. Dolaze novi ljudi. Dolazit će novi umjetnici. Netko danas ima dvanaest godina i upravo gleda nešto što će mu zauvijek promijeniti kemiju mozga. Ali osjećaja se ipak ne mogu riješiti. Jer nije stvar samo u veličini talenta. Ne tugujem zato što više neće biti još jedne pjesme Dolly Parton ili još jedne uloge Tima Curryja. Tu je nešto drugo. Kao da odlaze posljednji predstavnici vremena u kojem je javna osoba još mogla biti golema, neobična, kontradiktorna i istodobno vrlo ljudska; prije nego što smo osobnost počeli proizvoditi kroz algoritme, brendirati do zadnjeg detalja i testirati na fokusnim grupama. Ljudi čija je ekscentričnost bila posljedica karaktera, a ne komunikacijske strategije.
Dolly je možda najbolji primjer toga. Na površini, bila je gotovo karikatura američkog glamura: kosa koja je prkosila gravitaciji, nokti, cirkoni, dekolte, štikle, šale o vlastitim grudima prije nego što bi ih netko drugi stigao izgovoriti. Cijeli je život izgledala kao da je samu sebe nacrtala fluorescentnim markerom. I upravo je to bila poanta. Svijet ju je desetljećima pokušavao svesti na “glupu plavušu”, a ona je od te pretpostavke napravila sofisticirani oblik kontrole. Dopustila je ljudima da je podcijene dok je iza kulisa pisala pjesme, zadržavala autorska prava, pregovarala, gradila kompanije i donosila odluke koje su se pokazivale pametnijima od odluka muškaraca koji su joj objašnjavali kako funkcionira posao.
To je možda jedan od meni najdražih oblika feminizma: ne deklarativni, nego egzistencijalni.
Dolly nikada nije osobito voljela etiketu feministice, ali malo je karijera koje su tako dosljedno govorile o ženskoj autonomiji. Još šezdesetih pjevala je o seksualnom dvostrukom standardu prema ženama. U “9 to 5” vesela melodija skriva bijes zbog ponižavanja, seksualnog uznemiravanja, nevidljivog rada i činjenice da oni na vrhu prisvajaju pamet ljudi ispod sebe. A kada je trebala otići od Portera Wagonera, čovjeka koji joj je pomogao otvoriti vrata, ali je zatim pokušavao zadržati kontrolu nad njezinom karijerom, napisala mu je “I Will Always Love You” i, otišla. To je Dolly u jednoj slici: možete nekoga voljeti, biti mu zahvalni i svejedno odbiti pripadati mu.
Još bolja priča dogodila se kada je Elvis Presley poželio snimiti tu pjesmu, ali je njegov menadžment tražio polovicu izdavačkih prava. Za mladu country autoricu odbiti Elvisa bilo je gotovo nezamislivo. Dolly je odbila. Plakala je, ali nije dala pjesmu.
Desetljećima poslije, Whitney Houston pretvorila ju je u jednu od najvećih balada u povijesti popa, a Dolly je još uvijek posjedovala ono što je napisala. I to nije bila “samo” dobra poslovna odluka. To je politička lekcija o vlasništvu, još važnije, osobito ženskom vlasništvu nad vlastitim radom. Ali bilo bi lako od Dolly napraviti samo simpatičnu priču o pametnoj ženi koja je pobijedila industriju. Ono zbog čega mi se čini većom od vlastite karijere jest što je nakon pobjede vrlo ozbiljno shvatila pitanje: što sada mogu učiniti za nekoga drugoga?
Njezin otac nije znao čitati ni pisati. Iz te vrlo osobne obiteljske rane nastala je Imagination Library, program koji je počeo slanjem besplatnih knjiga maloj djeci u njezinu rodnom kraju, a na kraju ih je poslao stotine milijuna djeci u više zemalja.
Ta mi se vrsta filantropije čini gotovo radikalnom u svojoj jednostavnosti. Dijete treba knjigu? Pošalji mu knjigu. Obitelj je izgubila kuću u požaru? Daj joj novac, bez ponižavajućeg dokazivanja da zaslužuje pomoć. Nakon razornih požara u Tennesseeju njezin My People Fund mjesecima je izravno isplaćivao novac obiteljima koje su ostale bez domova. Kada je došla pandemija, dala je milijun dolara istraživanju koje je pomoglo razvoju Moderne. Nakon uragana Helene ponovno je dala milijun, a njezine kompanije i partneri dodali su još.
Nije filantropiju pretvarala u moralni spektakl vlastite dobrote. Nije ljudima kojima pomaže oduzimala dostojanstvo. Čak mi je i to vrlo Dolly: pomoći, pa se našaliti na vlastiti račun i prijeći na sljedeću stvar.
I tu dolazimo do nečega što se u raspravama o njezinu političkom karakteru često promašuje. Dolly je gotovo opsesivno izbjegavala stranačko svrstavanje. To je neke ljude nerviralo. Ponekad je i mene nerviralo. Ali ne treba miješati izbjegavanje partijskog identiteta s odsustvom vrijednosti. Vrijednosti su joj bile posvuda. Bile su u “9 to 5”. Bile su u načinu na koji je desetljećima govorila o gay publici u industriji čiji je tradicionalni dio prema queer ljudima znao biti izrazito neprijateljski. Bile su u njezinoj podršci istospolnim brakovima. Bile su u pjesmi “Travelin’ Thru”, napisanoj za film “Transamerica”. Bile su u tome što je odbijala demonizirati ljude koje su drugi proglašavali grešnima, čudnima, nepristojnim ili neprihvatljivim. Njezin aktivizam nije uglavnom izgledao kao marš. Izgledao je kao život.
Možda je upravo zato toliko ljudi koji se međusobno oko gotovo ničega ne slažu uspijevalo voljeti Dolly Parton. Nije pokušavala uvjeriti ljude da pripadaju istoj ideologiji. Ponašala se kao da već pripadaju istoj ljudskoj vrsti. To danas djeluje gotovo revolucionarno.
A onda je tu Tim Curry. I tu prestaje svaka mogućnost da budem objektivna.
Ne znam točno koliko sam imala godina kada mi je sestrična, nakon povratka iz Engleske, pustila “The Rocky Horror Picture Show” na VHS-u. Recimo dvanaest. Možda sam bila malo mlađa, možda malo starija. Ali sjećam se slike. Sjećam se televizora. Sjećam se VHS-a. I sjećam se da sam film praktički odgledala otvorenih usta. Šokirana. Oduševljena. Zaljubljena.
Nisam tada imala jezik kojim bih objasnila što gledam. Nisam poznavala teoriju roda, nisam znala razgovarati o campu, nisam znala što znači seksualna subverzija i sigurno nisam mogla smjestiti film u povijest queer kulture. Ali tijelo ponekad nešto razumije prije jezika.
Gledala sam Frank-N-Furtera i prvi put shvatila nešto što mi se tada činilo gotovo opasnim: čovjek pravila može jednostavno pa… odbiti.
Može biti u korzetu. U mrežastim čarapama. Na petama. Može biti seksualan bez isprike. Može poželjeti muškarca i ženu. Može biti groteskan, smiješan, tašt, okrutan, očaravajući i ranjiv u istom tijelu. Može zauzeti prostor tako potpuno da se svi “normalni” ljudi oko njega odjednom počnu činiti neobično blijedima. To je za mene tada bila definicija queera prije nego što sam znala definirati queer. I možda čak definicija slobode.
Naravno da sam se momentalno zaljubila u Frank-N-Furtera, odnosno u Tima Curryja. A onda sam otkrila da je to isti čovjek koji je glumio Pennywisea u televizijskoj adaptaciji “It”, jedinome hororu koji sam kao klinka gledala s nekakvim mazohističkim oduševljenjem, i mozak mi je eksplodirao još jednom.
Kako je moguće da je to isti čovjek? E, upravo je u tome bio Tim Curry. Njegov glumački genij nikada nije bio u suzdržanosti. Postoji ona ideja da je velika gluma nužno tiha, minimalistička, gotovo nevidljiva. Curry je bio dokaz da je to glupost. On je znao biti golem. Teatralan. Pretjeran. Mogao je pojesti scenografiju, pa zatim pojesti glumca pored sebe, a onda još ostaviti dovoljno prostora da scena nekako funkcionira.
Ali njegova ekstravagancija nikada nije bila prazna. Frank-N-Furter funkcionira zato što Curry ispod campa nikada ne izgubi emocionalnu istinu lika. Pogledajte ga kako ulazi: ritam hoda, usta, obrve, kontrola glasa, gotovo predatorska sigurnost. Sve je precizno, elegantno. On se ne šali s Frankom. Nikada nam ne namiguje izvan uloge kako bi poručio: “Znam, ovo je sve vrlo smiješno.” Potpuno mu vjeruje. Zato mu i mi vjerujemo. A onda, pred kraj, kad sav taj seksualni imperator ostane emocionalno ogoljen, Curry iz nekoliko minuta napravi nešto gotovo tragično. Od karikature stvori osobu. Od campa napravi tugu. To je prokleto dobra gluma.
I da, “Rocky Horror” danas gledamo iz svijeta koji raspolaže drukčijim riječima. Frank-N-Furter nije uredan suvremeni model trans reprezentacije, niti ga treba retroaktivno pretvarati u nešto što nije. Jezik filma pripada sedamdesetima. Neke stvari danas zvuče zastarjelo.
Ali mjeriti njegovu važnost samo današnjim rječnikom značilo bi potpuno promašiti povijesni trenutak.
“The Rocky Horror Show” pojavio se na londonskoj pozornici 1973., nekoliko godina nakon Stonewalla i u trenutku kad su gay liberation, feminizam, seksualna revolucija i glam rock počinjali razbijati vrlo tvrde granice dopuštenog. Film je stigao 1975. Zamislite tada na velikom platnu Tima Curryja kako ulazi u korzetu, mrežastim čarapama i petama i ponaša se ne kao predmet poruge, nego kao najkarizmatičnije biće u prostoriji.
Za queer klince i odrasle koji su život provodili dobivajući poruku da moraju biti tiši, manje vidljivi, manje seksualni i manje svoji, to nije bila samo zabava. Bila je to mogućnost.
Film je u početku bio komercijalni promašaj. A onda se dogodila jedna od najljepših stvari koje publika može napraviti umjetnosti: uzela ga je sebi, prigrilila i zagrlila, najčvršće moguće.
Od 1976. krenule su ponoćne projekcije. Ljudi su počeli dolaziti ponovno. I ponovno. Počeli su odgovarati likovima na platnu. Učili su replike. Dolazili kostimirani. Donosili rekvizite. Plesali. I onda su se ispred platna pojavili takozvani “shadow casts”; ljudi odjeveni kao likovi koji paralelno s filmom izvode njegove scene. Granica između filma i publike se raspala. Kino više nije bilo mjesto na kojem sjediš u mraku i poslušno šutiš. Postalo je ritual. Zajednica. Za mnoge queer ljude dom.
I tako je film koji publika navodno nije željela postao ono što se danas često opisuje kao najdugovječniji film u kontinuiranoj kinocirkulaciji. Pedeset godina kasnije još se prikazuje. U nekim kinima desetljećima traje ista tradicija ponoćnih projekcija. To je nevjerojatno kada razmislite: nije preživio zato što je bio savršeno uklopljen u svoje vrijeme. Preživio je zato što nije bio.
Tu je i krasna ironija pojma double feature, koji se provlači već kroz uvodnu pjesmu Science Fiction/Double Feature. „Double feature”, odnosno double bill, bio je stari kino-format u kojem biste jednom ulaznicom gledali dva filma zaredom, često glavni film i jeftiniji B-film. Rocky Horror od prve minute priziva upravo te jeftine znanstvenofantastične i horor-filmove tridesetih, četrdesetih i pedesetih: čudovišta, vanzemaljce, lude znanstvenike, laboratorije, seksualne podtekste koji tada nisu smjeli biti izgovoreni naglas.
O’Brien i ekipa uzeli su taj potisnuti podtekst i jednostavno ga izvukli na površinu. Što ako laboratorij ludog znanstvenika više nije mjesto na kojem se strahuje od devijacije? Što ako je devijacija zabavnija od normalnosti? Što ako Brad i Janet, uredni mali heteroseksualni simboli pristojnog svijeta, zapravo nisu oni koji dolaze civilizirati čudovišta, nego su čudovišta ona koja njima otkrivaju koliko su malo znali o sebi? U tome je Rocky Horror i danas živ. Ne zato što nam još uvijek treba ista reprezentacija ili zato što nam još uvijek treba dopuštenje za čudnost. “Don’t dream it, be it.” Pet riječi koje su mnogo veće od seksualnosti. Usudi se postati ono što zamišljaš.
I zato mi je teško razmišljati o Curryju samo kao o Frank-N-Furteru, koliko god ga zbog te uloge voljela. Bio je Wadsworth u “Clueu”, gdje cijeli film djeluje kao da mu je netko dao kokain u obliku scenarija i rekao da ne smije stati. Bio je Darkness u “Legend”, demonski monumentalna figura skrivena ispod nevjerojatne maske. Bio je Pennywise, gdje mu nisu trebali digitalni efekti da generaciju djece uvjeri da kanalizacijski odvodi imaju zube. Bio je jedan od onih glumaca čiji glas prepoznate prije lica.
A nakon moždanog udara 2012., kada mu je tijelo oduzelo dio fizičke slobode na kojoj je izgradio karijeru, nije nestao. To me kod njega možda dira jednako kao Frank. Nastavio se pojavljivati. Nastavio je raditi glasovne uloge. Nastavio se šaliti. Dopustio je publici da vidi promijenjeno tijelo bez potrebe da od toga radi tragediju. Postoji golemo dostojanstvo u tome.
I eto nas opet kod Dolly. Na prvi pogled potpuno različiti ljudi. Country pjevačica iz siromašne apalačke obitelji i britanski kazališni glumac koji je u korzetu pomogao promijeniti pop-kulturu. Sada povezani. Jer oboje predstavljaju nešto što mi se čini sve rjeđim: ideju da individualnost nije marketinška kategorija nego moralna praksa.
Dolly je cijeli život govorila: ovo je moje lice, moja kosa, moje tijelo, moja vjera, moje pjesme, moj novac, i s njima ću napraviti ono što smatram ispravnim. Frank-N-Furter je, kroz Curryja, govorio: pogledaj me. Neću postati manji samo zato da bi tebi bilo ugodnije. Jedno je bilo dobrota. Drugo je bila neposlušnost. Možda nam za slobodan život trebaju obje.
Zbog toga mislim da javne smrti ponekad bole i kada ne poznajemo čovjeka koji je umro. Ne zato što umišljamo intimnost koja nije postojala. Nego zato što postoje ljudi koje nikada ne upoznamo, a koji svejedno sudjeluju u našem formiranju. Netko nam pjesmom objasni samopoštovanje, netko korzetom objasni slobodu, netko nam pokaže da je moguće biti religiozan bez mržnje, netko da je moguće biti seksualno neukrotiv bez srama, netko pokaže da novac možeš koristiti da ljudima pošalješ knjige, netko da nakon moždanog udara još uvijek možeš sjediti pred publikom, zbijati morbidne šale i biti Tim jebeni Curry.
I onda ti ljudi umru. A s njima ne umire ono što su napravili. To je utješna rečenica koju ponavljamo jer je istinita. No ipak nešto nestane. Nestane činjenica da su još negdje ovdje, u isto vrijeme kao mi. Da dišu isti zrak. Da postoji mogućnost još jednog intervjua, još jednog pojavljivanja, još jedne fotografije na kojoj će Dolly imati periku veću od glave ili Curry podići obrvu i izgovoriti nešto nemoguće tim glasom.
Možda je upravo to ono što osjećam od Bowieja nadalje. Strah od zatvaranja vrata. Kao da se jedna po jedna gase sobe svijeta u kojem sam odrasla. I možda je to samo starenje. Možda je svaka generacija uvjerena da s njezinim idolima odlazi i posljednja autentičnost. Možda će za trideset godina netko oplakivati današnje ljude i imati isti osjećaj da poslije njih više nema nikoga. Voljela bih vjerovati da je tako. Jer ona druga mogućnost, da doista svjedočimo nestanku javnih figura koje su istodobno imale talent, ekscentričnost, princip, političku hrabrost, humor, kontradikcije i neku temeljnu vjeru u ljude, previše me plaši.
U vremenu koje nas neprestano uči kako postati prihvatljiviji, tržišno poželjniji, algoritamski čitljiviji i dovoljno neutralni da nikoga ne uznemirimo, neki ljudi cijelim životom pokažu da se može i drugačije. Možeš biti hodajući kič i imati čeličnu kralježnicu, možeš izgledati kao šala i biti najpametnija osoba u sobi, možeš biti u korzetu i djelovati moćnije od svakog muškarca u odijelu, možeš biti ranjiv i teatralan, možeš pomoći ljudima bez pitanja jesu li dovoljno slični tebi da bi zaslužili pomoć, možeš starjeti, možeš se promijeniti, možeš izgubiti dio onoga po čemu te svijet poznavao i još uvijek ostati ti, i da, možeš otići. Ali prije toga možeš drugima pokazati kako se živi malo slobodnije. Zato su mi trebala tri dana da saberem misli. Ne zato što sam poznavala Dolly Parton ili Tima Curryja, nego zato što su, na neki neobičan način, oni pomogli meni da upoznam dijelove sebe. I možda upravo zato, dok gledam kako jedan za drugim odlaze Bowie, pa svi oni poslije njega, a sada u istom danu Dolly i Tim, još uvijek osjećam tu jezu. Kraj jedne ere. Nadam se samo da griješim kada pomislim da je to i kraj jedne vrste ljudi. A ako ne želimo da bude, možda je jedino što možemo napraviti vrlo jednostavno. Naučiti lekcije. Od Dolly: vidi potrebu i učini nešto, od Tima: ne sanjaj samo ono što želiš biti. Budi to.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: RCA Records / Wikimedia Commons
