Nedavno smo, u priči o ljetu u Haagu, pisali o coolcationu, trendu koji podrazumijeva izbor destinacija s blažom klimom i ugodnijim ljetnim temperaturama, najčešće na sjeveru Europe ili na većim nadmorskim visinama. Ovaj oblik odmora privlači putnike koji godišnji odmor žele provesti aktivno, na otvorenom i bez vrućina karakterističnih za tradicionalne ljetne destinacije.
Među odredištima koja se dobro uklapaju u trend coolcationa nalaze se i Dolomiti, koje ovoga puta upoznajemo iz perspektive fotografa i biciklista Dine Radmanovića.
Dino je fotograf i član Pazin Cycling Teama, ekipe prijatelja i kolega iz Pazina koje povezuju biciklizam i druženje. Pazin pritom ima dugu biciklističku tradiciju. Smješten u srcu Istre, u kotlini okruženoj brdovitim cestama, grad je izvrsna polazišna točka za cestovni i brdski biciklizam te se razvio u važno središte istarske biciklističke scene. BK Kamen Pazin i BK MTB Istra Pazin godinama okupljaju i stvaraju nove generacije biciklista, dok važno mjesto u povijesti pazinskog biciklizma pripada Martinu Čotaru, višestrukom hrvatskom prvaku u cestovnom biciklizmu i bivšem profesionalcu.
Odlazak na “visinske pripreme”, kako ih nazivaju, članovima Pazin Cycling Teama s vremenom je postao tradicija, a trodnevno putovanje u Dolomite bilo je njihov četvrti planinski team building. Važnu ulogu u njegovoj organizaciji imao je Tedi Zgrablić, čije iskustvo u bike touringu, ističe Dino, svake godine omogućuje da ovakve avanture proteknu besprijekorno.



Dino Radmanović vodi nas rutama kojima su prošli kroz Dolomite te otkriva kako su organizirali putovanje, koje su uspone odabrali i što treba znati prije prve biciklističke avanture u tom dijelu Italije.
Dolomiti kroz objektiv Dine Radmanovića
Popularnu Sellarondu planirali su odvoziti već prvoga dana, no kiša im je promijenila planove pa su vrijeme iskoristili za šetnju Bellunom i zajedničku večeru. Sljedećeg jutra dočekali su ih sunce i idealni uvjeti za vožnju. Biciklima su krenuli iz mjestašca Pieve te se preko Arabbe uputili prema Passu Pordoi, prvom prijevoju na njihovoj ruti. Sellarondu vozili su u smjeru kazaljke na satu, premda se kružna ruta može prijeći i u suprotnom smjeru.

Sellaronda je jedna od najljepših biciklističkih ruta koje sam imao priliku voziti. S pravom je na glasu kao jedna od najpoznatijih ruta Dolomita i svakom ljubitelju biciklizma preporučio bih da je bar jednom doživi. Svaki od četiri prijevoja poseban je na svoj način, a osjećaj je kao da se cijelim putem vozite po balkonima iznad dolomitskih dolina – pogledi su jednostavno čarobni. Prema mjerenjima, ruta je bila duga oko 66 kilometara, uz nešto više od 1900 metara ukupnog uspona, a odvozili smo je za nešto više od tri sata.

Nakon Sellaronde, kaže Dino, nisu bili spremni završiti dan pa je dio ekipe produžio prema Passu Falzaregu, smještenom na 2109 metara:
“Dugačak niz serpentina, tuneli i gole stijene oko nas dali su usponu potpuno drugačiji karakter i vizure od onih koje smo doživjeli nešto ranije. Za Falzarego bih istaknuo da je bio poprište teških borbi u Prvom svjetskom ratu, a u povijesti Gira d’Italia ostao je zapamćen po velikom dvoboju Fausta Coppija i Gina Bartalija, što mu daje kultni status. Nama je, međutim, bio savršen završetak dugog dana u Dolomitima. Ako imate više vremena, svakako bih preporučio da od Falzarega produžite prema legendarnom Passu Giau, a zatim prema Passu Fedaia u podnožju Marmolade. Oba su prijevoja također važan dio povijesti Gira. Ta bi ruta bila odličan način da se zaokruži cijela priča i vidi još jedan dio ovog nevjerojatnog kraja.”


Koliko je Sellaronda zahtjevna i što ponijeti na vožnju?
Sellaronda je svakako fizički zahtjevna, ponajprije zbog gotovo 2000 metara ukupnog uspona. Ipak, Dino i ostatak ekipe imaju dosta kilometara “u nogama” pa im je vožnja bila nešto lakša nego što su očekivali. Napredovali su postupno te prijevoj po prijevoj svladali bez većih problema. Kao najzahtjevniji izdvaja uspon iz Corvare prema Passu Campolongo, koji ih je dočekao na kraju rute, nakon brojnih prethodnih uspona. Posebno zanimljivim opisuje uspon prema Passu Gardeni, s krajolicima i pogledima koji se otvaraju prema okolnim masivima i dolini te ga čine jednim od najljepših dijelova cijele Sellaronde.


Dino se za Dolomite nije posebno pripremao jer tijekom cijele godine trenira i redovito vozi bicikl. Smatra da Sellaronda nije namijenjena isključivo iskusnim biciklistima te da je mogu odvoziti i rekreativci s dobrom osnovnom kondicijom, naviknuti na duže vožnje i uspone. Važno je pravilno rasporediti snagu, ne pokušavati svaki uspon voziti maksimalnim intenzitetom te ostaviti dovoljno vremena za odmor i zaustavljanje na vidikovcima.
Uz kondiciju, za ovakvu je vožnju važna i dobro odabrana oprema. Dino je ponio osnovni pribor za zamjenu zračnice, Garminov ciklokompjuter i radar Varia, lagani šuškavac te navlake za ruke. U njegovoj su se opremi našli i gelovi, elektroliti i energetske čokoladice. Prije polaska na ovakvu rutu preporučuje napraviti osnovni servis i provjeriti bicikl, a na vožnju ponijeti dovoljno tekućine i hrane te dodatne slojeve odjeće jer se vrijeme u planinama može promijeniti u svega nekoliko minuta.



“Ceste su vrlo dobre i nismo imali problema s njihovom kvalitetom. Poseban je oprez potreban pri spuštanju s prijevoja jer se zbog velikih brzina i brojnih zavoja lako mogu precijeniti vlastite mogućnosti. Prometa ima, od automobila do velikog broja motociklista, ali kao biciklisti na to smo navikli pa nam nije predstavljalo veći problem. Vremenske promjene mogu biti nagle, pogotovo na većim nadmorskim visinama, no ovaj nas je put vrijeme zaista poslužilo”, kaže Dino.
Belluno kao baza za istraživanje Dolomita
Kao bazu odabrali su Belluno, iako je grad nešto udaljeniji od Sellaronde. Smještaj su rezervirali više od pola godine unaprijed, što se pokazalo korisnim zbog većeg izbora i mogućnosti pronalaska povoljnijih cijena, dok samu biciklističku rutu nije potrebno planirati toliko rano. Iz Istre su putovali automobilom jer im je pružao veću slobodu kretanja i omogućio da tijekom boravka biraju lokacije za vožnju. Dino za ovakav izlet preporučuje najmanje tri do četiri dana, dovoljno za upoznavanje kraja i dodatne aktivnosti. Budući da je područje ljeti vrlo prometno, na vožnju savjetuje krenuti što ranije ujutro.




Pri odabiru Belluna presudila je i blizina uspona na Monte Pizzoc, koji su planirali za posljednji dan putovanja. S njegova se vrha pruža pogled prema Venecijanskoj dolini, a za vedrih dana seže sve do Venecijanske lagune, dok se s druge strane otvaraju Dolomiti.



Ruta ih je zatim vodila preko povijesnog prijevoja Passo San Boldo, poznatog i kao Strada dei 100 giorni. Cesta je tijekom Prvog svjetskog rata izgrađena u samo stotinu dana kako bi se talijanskoj vojsci omogućio strateški prolaz kroz teško pristupačan teren, a prepoznatljiva je po pet tunela i serpentinama uklesanima u stijenu.



“Mislim da smo uhvatili jedan od posljednjih zaista lijepih vikenda za bicikliranje prije jesenskih promjena i dolaska skijaške sezone. Vrijeme je bilo osjetno svježije nego kod nas u Istri, što nam je jako odgovaralo. Tijekom vožnje čak smo se nekoliko puta našalili da se nijednom nismo požalili na vrućinu. Na većim nadmorskim visinama temperature su bile vrlo ugodne za vožnju, no uvijek treba imati na umu i moguće vremenske promjene”, prepričava Dino.
Među najdražim dijelovima rute Dino izdvaja Passo Pordoi, ponajprije zbog prekrasnog pogleda koji se s vrha otvara prema Marmoladi i okolnim dolomitskim vrhovima. Ipak, kada bi morao izdvojiti jedno mjesto koje nikako ne treba propustiti, bio bi to Passo Sella, s pogledom na famozni masiv Sassolungo s jedne i Tre Torri del Sella s druge strane. Svaki od spustova opisuje kao spektakularan na svoj način, a oni su cijeloj vožnji dali dodatnu dinamiku.

Najvažnija je ipak – ekipa
Cijelu sam dolomitsku avanturu sa zanimanjem pratila na Instagramu, gdje je Dino iz dana u dan objavljivao fotografije zbog kojih sam jedva čekala vidjeti kamo ih vodi sljedeća etapa. Još je impresivnije što su ti kadrovi nastajali mobitelom, često u nekoliko sekundi i izravno iz vožnje:
“Najveći je izazov bio taj što sam cijelo vrijeme bio na biciklu i nisam se zaustavljao zbog fotografiranja. Nisam tražio idealno svjetlo niti namještao svaki kadar, nego sam pokušavao uhvatiti ono što se događa oko mene u tom trenutku. Uz to, želio sam svakom od kolega napraviti barem jednu dobru fotografiju kao uspomenu na cijelu avanturu pa sam koristio svaku priliku za to.”

Ovu bih fotografiju izdvojio kao najdražu jer najbolje pokazuje ono što je najvažnije na ovakvim izletima, a to je ekipa. Bilo je tu mnogo kilometara, uspona i umora, ali još više zezancije, dobrih razgovora i zajedničkih trenutaka. Zbog te atmosfere ovakve vožnje ostaju u još ljepšem sjećanju.
Za sve koji razmišljaju o sličnoj avanturi, Dino savjetuje da se ne opterećuju kilometrima i ukupnim usponom. Važnije je voziti vlastitim tempom, zastati kada se otvori dobar pogled i ostaviti dovoljno vremena za uživanje u samoj vožnji.
Pazin Cycling Team već razmatra odredište sljedećih “visinskih priprema”, a među opcijama se izdvaja Grossglockner. Želja im je odvoziti čuvenu Grossglockner Hochalpenstraße, jednu od najpoznatijih alpskih cesta, i popeti se do vidikovca Kaiser-Franz-Josefs-Höhe, s kojeg se pruža pogled na Pasterze, najveći ledenjak u Austriji. Dino smatra da bi to bio dostojan nastavak njihovih dosadašnjih planinskih avantura.
Galerija
FOTOGRAFIJE: Dino Radmanović