U skrivenoj dolini na jugu Luberona, među maslinicima, šumama i kamenim terasama, nalazi se Domaine de La Cavalerie, nekadašnji privatni ljetni dom francuskog modnog dizajnera Emanuela Ungara koji je njegova kći Cosima pretvorila u jedno od najzanimljivijih novih mjesta za boravak u Provansi. Povijesna templarska komandorija, raskošni interijeri ispunjeni predmetima koje je couturier desetljećima skupljao, obnovljena pastirska kuća, prirodni bazeni, glazba, wellness i hrana danas čine imanje koje mnogo više podsjeća na nečiji iznimno osobni dom nego na klasičan luksuzni hotel.

Na oko 65 hektara, u zaštićenoj dolini južnog Luberona prostire se privatno imanje obitelji Ungaro sastavljeno od dvije rezidencije, maslinika i šuma, vrtova i terasa, povijesne kapele, dvaju slatkovodnih bazena te prostora posvećenih glazbi i wellnessu. Do Aix-en-Provencea i Marseillea vozi se oko 40 minuta, Arles je udaljen približno sat i petnaest minuta, ali La Cavalerie je dovoljno izdvojen da se čini kao vlastiti mali svijet. Danas prima do 22 gosta u ukupno 11 spavaćih soba, no ideja mjesta nije bila stvoriti hotel velikog kapaciteta, nego omogućiti jednoj grupi da na nekoliko dana preuzme cijelo imanje i živi u njemu gotovo kao što je desetljećima živjela obitelj Ungaro.

Domaine de La Cavalerie: Kuća Emanuela Ungara

Priča počinje sredinom osamdesetih godina, kada je Emanuel Ungaro 1985. godine kupio tada zapušteno imanje u jugoistočnom dijelu Luberona, nedaleko od Aix-en-Provencea u kojem je rođen. Sin krojača podrijetlom iz talijanske Puglie, Ungaro je zanat brusio kod Cristóbala Balenciage i Andréa Courrègesa prije nego što je 1965. godine osnovao vlastitu modnu kuću, a tijekom sljedećih desetljeća njegovi su intenzivni printevi, slojevi boja, draperije i gotovo barokna senzualnost postali jednim od prepoznatljivih jezika pariške mode. Odijevao je Jacqueline Kennedy Onassis i Catherine Deneuve, a isti instinkt zbog kojeg je u jednoj silueti mogao spojiti nekoliko uzoraka, tekstura i boja prenio je i na kuću u Provansi.

U središtu imanja nalazila se La Commanderie, građevina čiji najstariji dijelovi potječu iz 12. stoljeća i vremena templara, zajedno s romaničkom kapelom i nizom gospodarskih prostora koji su tijekom stoljeća mijenjali funkciju. Kada je Ungaro stigao, velik dio kompleksa zahtijevao je ozbiljnu obnovu, pa je sljedećih godina s lokalnim majstorima radio na vraćanju kamenih zidova, terasa i kapele u život. Oko kuće nastajale su široke terakotne terase, uređivali su se vrtovi, a prema obroncima su posađene tisuće maslina. 

Za Cosimu Ungaro, njegovu jedinu kćer, takav je način života bio dio odrastanja. Ljeta je provodila promatrajući goste kako tijekom dana nestaju u različitim dijelovima imanja. Taj će jednostavan ritam mnogo godina poslije postati temelj njezine ideje o tome što bi La Cavalerie mogla biti nakon smrti njezina oca 2019. godine: kuća koju treba sačuvati, ali i kuća koja mora nastaviti živjeti.

La Commanderie kao portret jednog couturiera

U La Commanderie danas se ulazi gotovo kao u privatni svijet Emanuela Ungara koji je nakratko ostao zaustavljen u vremenu. Sedam spavaćih soba prima do 14 gostiju, a karakter kuće određuju venecijanska stubišta, podovi od talijanskog mramora, monumentalni kamini, ručno oslikani stropovi i više od 2200 četvornih metara terasa koje kuću povezuju s vrtovima. Povijesna kapela naslanja se na rezidenciju i danas se, ovisno o trenutku dana, može pretvoriti u mjesto za večeru, koncert, meditaciju ili jednostavno uživanje.

No arhitektura je tek okvir za ono zbog čega La Commanderie izgleda toliko posebno. Ungaro i njegova supruga Laura Bernabei desetljećima su s putovanja donosili namještaj, tekstile, keramiku, umjetnine i predmete iz Italije, Azije i zapadne Afrike, a couturier pritom nije razmišljao u kategorijama savršeno usklađene kolekcije. Vrijedni antikvitet mogao je završiti uz predmet pronađen na sajmu, stari kuba tekstil preko kauča pokraj profinjene mramorne intarzije, afrička maska uz europsku sliku, dok su ormari, porculan, stolnjaci i čaše postupno stvarali slojevit interijer koji je rastao zajedno s obitelji. Cosima se sjeća oca kako neprestano presvlači namještaj novim tkaninama, premješta stvari i spaja predmete koji naizgled nemaju mnogo zajedničkog, sve dok kombinacija ne počne izgledati potpuno prirodno. Većina tog interijera ostala je upravo ondje gdje ju je Emanuel ostavio.

Rezultat nema mnogo zajedničkog s današnjim predvidljivim jezikom luksuznih vila. U sobama su prisutni boja, uzorak, patina, drvo, kamen, teški tekstili i predmeti koji očito imaju vlastitu povijest, dok ručno oslikani stropovi koje su izradili studenti Beaux-Artsa iz Aix-en-Provencea cijelim prostorima daju gotovo kazališni karakter. 

Dvije terase i stol

Jedan od najljepših dijelova života u La Cavalerie odvija se izvan kuće. Sa sjeverne strane nalazi se terasa pod krošnjama stoljetnih kestena, ispunjena starim talijanskim skulpturama, fontanama i različitim mjestima za sjedenje, dok se južna strana otvara prema kapeli, terakotnim terasama, mediteranskom vrtu i pogledima preko Luberona. Stol za večeru zato nema jedno stalno mjesto: tijekom boravka seli se između terasa, vrta i unutarnjih prostorija, ovisno o vremenu, svjetlu, sezoni i raspoloženju, a iz velike obiteljske kolekcije posuđa svaki put se mogu izvući druge čaše, zdjele, tanjuri i stolnjaci skupljani desetljećima od Sirije i Indije do Kolumbije i provansalskih buvljaka.

Taj ritual nije nastao za potrebe gostiju. Obitelj se u La Cavalerie tradicionalno odijevala za večeru, a obroci su bili trenuci oko kojih se strukturirao ostatak dana. Današnji gastronomski program samo je suvremena verzija istog običaja: pod kulinarskim vodstvom Bernarda Costantina poslužuju se doručak, ručak, aperitivo i večera, s jelima koja se oslanjaju na sezonu, vatru, povrće, tjesteninu, ribu i maslinovo ulje proizvedeno na imanju.

La Bergerie i budućnost imanja

S druge strane starog maslinika nalazi se La Bergerie, nekadašnja pastirska i poljoprivredna kuća iz 17. stoljeća koja je Cosimi Ungaro i njezinu suprugu Austinu Feildersu ponudila potpuno drukčiji zadatak. Dok je La Commanderie trebalo sačuvati kao živu obiteljsku arhivu, ovdje su mogli pokazati kako sami zamišljaju budućnost imanja. Kuća s četiri spavaće sobe za najviše osam gostiju danas je smirenija, pročišćenija i izrazito materijalna, izgrađena oko kamena, zemlje, drveta i prirodnih površina, ali bez potpunog prekida s Emanuelovim svijetom.

U interijer su zato uneseni komadi koje je godinama čuvao u Parizu – kineski lakirani paneli, pozlaćeni barokni stolovi, venecijanska zrcala i mramorni umivaonici – no pojavljuju se unutar mnogo suzdržanijeg prostora, među prirodnim glinenim podovima, zidovima od konoplje i pijeska te kupaonicama izvedenima u tadelaktu. Kuhinja je zamišljena kao središte kuće, dok se cijela rezidencija otvara prema vrtu, kamenim zidovima i velikom slatkovodnom bazenu, nastalom na mjestu starog rezervoara.

Najneočekivaniji prostor La Bergerie ipak je njezin salon za slušanje glazbe. Nastao je u suradnji s legendarnim Johnom Storykom, čovjekom koji je projektirao Electric Lady Studios za Jimija Hendrixa, a opremljen je ručno izrađenim Burmester sustavom.

Wellness i pet tisuća maslina

Između dviju kuća novi život dobila je i La Source, otvoreni wellness paviljon zamišljen kao još jedan produžetak prirode. Ideja wellnessa u La Cavalerie manje je vezana uz klasični hotelski spa, a više uz jednostavne promjene temperature, vode, zvuka i pokreta: sauna, hladna kupka, hammam, masaže, meditacije i vrijeme provedeno između sunca i sjene nadovezuju se na kupanje, šetnju ili pétanque među maslinama. Tijekom dana gosti mogu ostati potpuno unutar imanja ili krenuti na jahanje, vožnju električnim biciklima te u obližnje galerije, atelijere, tržnice i vinograde Luberona.

Na oko 15 hektara rastu masline sorte Aglandau, a današnjih približno 5000 stabala postalo je jednim od najvažnijih dijelova identiteta imanja. Emanuel Ungaro počeo ih je saditi bez velike ambicije da postane proizvođač maslinova ulja; maslina ga je privlačila kao mediteransko stablo, simbol mira i ljepote. Kada su stabla počela davati ozbiljniji urod, obitelj je ulje isprva proizvodila u vrlo malim količinama, da bi Cosima i Austin nakon preuzimanja imanja profesionalizirali uzgoj i proizvodnju.

Danas se njihovo ekstra djevičansko maslinovo ulje Artemis proizvodi jednom godišnje u ograničenoj količini; za berbu 2025. godine riječ je o 2000 boca. Masline se beru rano, u malim serijama, a hladno prešanje započinje unutar nekoliko sati kako bi se sačuvali svježina i visoka koncentracija polifenola. Ulje je osvojilo je više međunarodnih priznanja i svakodnevno se koristi u kuhinji La Cavalerie. Ono je možda i najbolji simbol promjene koja se dogodila na imanju: projekt koji je nekoć bio privatna estetska vizija jednog couturiera danas postupno postaje cjelovit način života zasnovan na zemlji, hrani, kreativnosti i gostoprimstvu.

Nasljeđe koje nije pretvoreno u muzej

Kada su Cosima Ungaro i Austin Feilders 2019. godine preuzeli La Cavalerie, nisu dobili priručnik koji bi objasnio što učiniti s kućom, kolekcijom predmeta, maslinicima i obiteljskim ritualima. Taj nedostatak jasnih uputa natjerao ih je da odgovore na teže pitanje: kako očuvati mjesto toliko povezano s jednom osobom, a da ono nakon nje ne postane zamrznuti spomenik? Njihov odgovor danas se vidi u odnosu između dviju kuća. La Commanderie zadržava Emanuelovu viziju, njegovu sklonost bojama, predmetima, dramatičnim gestama i neočekivanim kombinacijama, dok La Bergerie pokazuje kako se ista priča može nastaviti tišim i suvremenijim jezikom.

La Cavalerie zato privlači pažnju u trenutku kada se ideja luksuznog putovanja sve češće udaljava od standardiziranih hotela i savršeno ispoliranih interijera. Ovdje luksuz proizlazi iz privatnosti cijelog imanja, predmeta koji imaju priču, mogućnosti da istoga dana plivate, slušate operu, berete povrće, odete na masažu u povijesnu kapelu ili jednostavno uživate u miru i mirisima…

FOTOGRAFIJE: Instagram (@domainedelacavalerie)