“Sama putujem Azijom”: Dora Kranželić o avanturi života u koju je spojila užitak i posao

Dora Kranželić o solo putovanju Azijom

Sport je ogroman dio Dorinog života, što se vidi i u poslu – trenerica je gimnastike i pilates reformera. Kada se ta činjenica spoji sa strašću prema putovanjima i snu o životu u pokretu u tropskom dijelu svijeta, uz ocean s egzotičnim voćem i surfanjem, dođemo do putovanja Azijom koje je bilo Dorin način da isproba koliko joj takav stil života zapravo odgovara:

“Oduvijek sam znala da želim iskusiti avanturistički način života na dulje razdoblje. Odlučila sam da ću to ostvariti čim završim faks, samo nisam bila sigurna gdje, kao i hoću li ići sama ili ne. No, kako se trenutak približavao, sve sam više osjećala da zapravo želim biti sama na ovom putovanju. Već sam prije putovala solo, ali na kraće periode i bliže Hrvatskoj. Svaki put su mi se ti osjećaji neovisnosti i slobode, koji bude adrenalin u meni, jako svidjeli. Surfanje je ono što je odredilo gdje ću otputovati jer sam se u njega zaljubila prije par godina i to je jedan od glavnih razloga zašto sam se uopće odlučila na ovo putovanje.”

Azija joj se za takvu namjeru pokazala savršenom: ima valove tijekom cijele godine, ocean je topao pa je surfanje moguće samo u kupaćem kostimu, za razliku od Europe gdje je ocean hladan i potrebno je surfersko odijelo. Osim toga, Azija je povoljnija pa je Dori omogućila da ostane dulji period te posjeti više mjesta i gradova. Posljednje, ali ne i manje važno: bogata je kulturom i egzotična, a istovremeno dovoljno pristupačna.

Putovanje u trajanju od tri mjeseca zahtijeva i kvalitetnu pripremu. No, Dora nije klasičan backpacker. Uz smijeh mi kaže:

“Sram me ovo i priznati, ali na putovanje sam krenula s koferom od 20 kilograma i ruksakom! Moja logika bila je da će to biti praktičnije – kofer mogu vući pa me neće boljeti leđa, a i trebala sam biti smještena na jednom mjestu tijekom prvog mjeseca na Šri Lanki (volontirala sam tamo, a zauzvrat su mi bili osigurani smještaj i hrana). Mislila sam da će mi s koferom sve biti preglednije i jednostavnije. Bila sam u krivu. Svašta se dogodilo. Promijenila sam smještaj četiri puta, ceste nisu asfaltirane, a tropski pljuskovi redovito pretvaraju pijesak i prašinu u blato po kojem je gotovo nemoguće vući kofer. Uz to, taksiji ne postoje – tu su samo tuk tukovi i skuteri. U jednom trenutku sam selila stvari tuk tukom u koji moj ogroman kofer uopće nije stao, pa smo morali stalno zastajati da skupim snagu i nastavim ga držati – kroz vrata, izvana. Na kraju sam poslala kofer doma, zajedno s više od polovice stvari. Ostatak puta nastavila sam s malim koferom.”

Kada sam vidjela da sama putuje Azijom, prva mi je kroz glavu prošla – sigurnost. Dora kaže kako se ni u jednom trenutku nije osjećala ozbiljno ugroženo, no uvijek je bila svjesna svoje okoline, donosila pametne odluke i slušala intuiciju. U Aziji je, govori, solo putovanje uobičajena stvar među mladima, pogotovo među backpackerima, pa je gotovo uvijek bila okružena putnicima koji su u sličnoj situaciji. Dora se prisjeća:

“Bilo je nekoliko nezgodnih situacija u kojima sam se stvarno prepala, iako, realno, nije postojala stvarna prijetnja. Više je to bio moj mozak koji je overthinkao – ipak sam sama na drugom kraju svijeta. Jednom sam, recimo, bila uvjerena da mi netko provaljuje u apartman. Srce mi je lupalo, smišljala sam planove za samoobranu… da bi se na kraju ispostavilo da je to bio – majmun.”

Svako putovanje sa sobom nosi i lekciju, a Dora s ovog nosi jednu veliku – da je sve moguće. Prije joj se život izvan klasične kolotečine činio kao nešto nestvarno, život kojeg imaju drugi ljudi negdje daleko… No, na ovom je putovanju upoznala mnogo ljudi koji zaista žive takvim životom: putuju godinama, rade remote poslove, mijenjaju lokacije kako im dođe. I to joj je, kaže, otvorilo oči pa takav način života više ne vidi kao nešto nerealno, nego kao izvedivo i moguće ako osoba to uistinu želi.

“Iako bih se sada najradije vratila u Aziju jer mi je bilo predivno, ovo mi je iskustvo pomoglo i da više cijenim Hrvatsku. Tek kada sam otišla daleko, shvatila sam koliko je naš način života poseban u nekim stvarima i koliko ga volim”, kaže Dora koja je izdvojila i omiljene trenutke s putovanja:

Kada govorimo o lijepim trenucima, Dora kaže kako je najviše uživala u Weligami na Šri Lanki, gdje se najviše i zadržala. Tamo je radila, stekla prijatelje i nove poznanike, obišla okolna mjesta, kao i sve plaže za surfanje. Sve je, kaže, upoznala pa se osjećala kao da je to njezin dom. Što se tiče mjesta koja su ostavila “slabiji” dojam, izdvaja tek grad Kandy u unutrašnjosti Šri Lanke, kojeg bi pri sljedećem putovanju zaobišla.

Zanimalo me i kako izgleda jedan “uobičajen” dan na ovakvom putovanju, ako takav uopće postoji.

“Dani su mi uglavnom bili spontani i različiti, ovisno o mjestu na kojem sam bila, ali na Šri Lanki sam imala najviše rutine pa su mi dani najčešće izgledali ovako: rano ujutro išla bih na surfanje, zatim na doručak – obavezno njihovo prefino, slatko voće ili još bolje, smoothie bowl od tog voća. Nakon toga bih krenula raditi (na Šri Lanki sam volontirala u jednom ice bath/kafiću i radila kao trenerica pole dancea). Poslije bih otišla u neki zanimljiv kafić, na jogu, u teretanu ili na popodnevno surfanje s prijateljima. Navečer bismo obavezno gledali zalazak sunca na plaži, a onda bih išla na večeru – nekad sama, nekad s društvom. Ako taj dan nisam radila, iskoristila bih ga za istraživanje i izlete. Isplanirala bih posjet nekom drugom gradu i provela dan razgledavajući sve ono po čemu je poznat”, prepričava Dora.

Prvih tjedan dana bilo joj je, prisjeća se, čudno stalno biti sama, no kasnije je shvatila koliko je lako i brzo sprijateljiti se s ljudima na ovakvom putovanju. Već pet minuta nakon upoznavanja slijedi pitanje: “Hej, hoćeš li sutra sa mnom na surfanje?” ili “Želiš li večeras na večeru?”. Nema onog klasičnog, sporijeg upoznavanja: svi su u pokretu, svatko ima svoj plan, no svatko želi i društvo. Zato nema gubljenja vremena, nego odmah slijede povezivanje i zajedničke aktivnosti, što je Dori bilo i jedno od najdražih “otkrića”: koliko je lako pronaći društvo. Čak je, s vremenom, počela priželjkivati više solo trenutaka i uživala u vlastitom društvu na način na koji prije nije.

Svoju avanturu podijelila je i na TikToku, gdje su reakcije bile dvojake.

S jedne strane, tu su pozitivni komentari u kojima su joj ljudi pisali kako ih inspirira, pitaju za savjete i žele da dijeli svoje iskustvo. Međutim, ima i negativnih, odnosno neki ne razumiju zašto bi uopće putovala sama, takva im je odluka čudna i neobična:

“Mislim da je to zato što solo putovanja kod nas još uvijek nisu uobičajena – u Hrvatskoj je normalno putovati s obitelji, partnerom ili ekipom, i rijetko se priča o tome da netko jednostavno odluči otići sam. Ali globalno gledano, to je sasvim normalno. Upoznala sam toliko ljudi iz raznih zemalja koji putuju sami i to im je potpuno prirodna stvar. U nekim državama sasvim je uobičajeno da mladi nakon srednje škole, tijekom faksa ili nakon posla uzmu pauzu i odu na višemjesečno solo putovanje. Tako da, koliko god to nekima zvučalo neobično – meni je bilo jedno od najboljih iskustava u životu.”

S putovanja, naravno, ima niz dobrih priča. Kao jednu od dražih izdvaja kada je otišla na probni trening pole dancea na Šri Lanki, u džungli, u jedini studio koji tamo postoji i namijenjen je turistima. Iako je poželjela samo odraditi trening jer pole dance trenira i u Hrvatskoj, već ju je na pola treninga vlasnica pitala želi li raditi u njezinom studiju jer je primijetila koliko joj dobro ide, tako da je Dora postala trenerica pole dancea na Šri Lanki. To joj je samo potvrdilo jednostavnost i spontanost njezine azijske avanture. Slično se, govori mi, dogodilo i na Baliju u pilates studiju, no tada nije prihvatila posao jer je bila zauzeta istraživanjem i putovanjima.

Kada smo kod pilatesa, Dora uskoro planira otvoriti vlastiti studio, a razne radionice, satovi istezanja, ledene kupke i nove metode rada s tijelom, koje je u Aziji imala prilike isprobati, samo su je inspirirali. Želja joj je i organizirati retreatove, voditi ljude na putovanja, kako bi i oni mogli iskusiti sve što je sama proživjela – ne samo treninge, već i cijeli mindset koji dolazi s takvim iskustvom.

A što bi poručila onima koji razmišljaju o solo putovanju, ali ih nešto koči?

“Ako razmišljaš o tome, to znači da to u sebi već želiš – i jedino što te dijeli od tog iskustva je odluka da kreneš. Vjeruj mi, ne samo da nećeš požaliti, nego će ti to biti jedna od najboljih odluka u životu”, poručila je Dora.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo