Po struci je magistra ekonomije, po pozivu fitness trenerica, a odnedavno i spisateljica. Njezino je ime Valentina Sumpor i autorica je knjige “Dovoljno dobra”. Takvo je štivo, kako sama kaže, trebala pročitati kada je imala 15 godina i gledala se u ogledalo, misleći da vrijedi samo ako je mršavija. Napisala ju je za sve djevojčice, djevojke i žene koje misle da moraju postati manje da bi bile voljene.
Valentina Sumpor, autorica knjige “Dovoljno dobra”
Valentina Sumpor kaže kako je kroz osnovnu školu razvila komplekse, a njih je, kao i sve ono što se događalo tijekom godina, opisala u knjizi. Ljubav prema knjigama počela je u petom razredu kada joj je tada darovao prvog Harryja Pottera. Potaknuo je fascinaciju čitanjem, a kasnije i pisanjem:
“Volim riječi, volim stvarati, volim zapisivati. Ponekad izmišljene priče, ponekad stvarne događaje, kao dnevnik.”
Knjiga “Dovoljno dobra” dogodila se spontano, jednog običnog dana nakon treninga s klijenticom. Prisjeća se kako su razgovarale o životnim putevima: osoba krene s jedne točke, zatim se sve zamrsi i završi na mjestu gdje nije ni sanjala da će ikada završiti. Tada ju je počelo kopkati gdje je sve kod nje počelo. Počela se pitati kako je od nesigurne, isfrustrirane, iskompleksirane djevojčice postala ono što je danas:
“Odmah mi je pao na pamet šesti razred, sat engleskog, vježba u radnoj bilježnici gdje smo trebali prebrojati ‘koliko je debele djece u razredu’ i netko je rekao moje ime. Nastala je cijela diskusija o tome da li me treba ubrojiti u debelu ili ne. Tog dana sam postala svjesna svog tijela kao nečega što ne valja, što treba popraviti i smanjiti i to je bilo to. Prvi dan ostatka mog života.”
Pisanje je bio pokušaj da sama sebi ispriča svoj put. Valentina je željela vidjeti što se to i kako zapravo dogodilo. Nije postojala, govori, intencija da to netko ikad pročita, a kamoli da bude knjiga. Međutim, kad je sve prvi put pročitala kao cjelinu, shvatila je da se ipak radi o knjizi – njezinoj, ali i kolektivnoj, jer sve situacije, pogreške, traženje identiteta, pokušaji da bude bolja, padovi, sram, novi pokušaji… Sve je to, kaže, priča svih nas:
“Željela sam da čitateljice i čitatelji osjete utjehu. Da im kroz moju priču bude malo lakše disati, da ih dotakne u nekom kutku gdje se već dugo ništa nije pomaknulo. Da ih potakne na introspekciju i možda da ih omekša. Voljela bih da netko tko osjeća da nešto ne štima napokon odluči potražiti pomoć, da osjete da nisu sami u svemu tome. Da iza riječi stoji netko tko razumije i da je u redu pokazati kako se stvarno osjećaju, da prestanu glumiti i pretvarati se da je sve u redu kad nije te da se ne mijenjanju radi nikoga i ničega osim samih sebe, jer oni to žele.”
U razgovoru smo se posebno dotaknule faze puberteta i rane adolescencije kada je djeci i mladima važno pokazati što znači zdravo samopouzdanje – kako izgleda ljubav prema sebi, briga, poštovanje i kako se prelijeva na druge. Teorija, govori, imamo napretek jer svi pričaju o samoprihvaćanju, brizi i samopouzdanju, ali nitko ne pokazuje kako to uistinu izgleda u praksi.
“Mlade ljude danas formira sadržaj koji vide, a taj sadržaj je često grub, komercijalan, manipulativan. Stvara problem – da bi im odmah ponudio rješenje koje trebaju kupiti. I sve to u ime ‘ljepote’, ‘motivacije’, ‘zdravlja’… Međutim, stvarna vrijednost ne dolazi iz filtera ni iz reklame. Ona je već tu, od dana kad smo se rodili, samo smo zaboravili kako izgleda”, kaže Valentina i smatra da će se stvari početi mijenjati kada uskladimo ono što govorimo s onim što vizualno i sadržajno plasiramo.
“Možda ako počnemo slati drugačije poruke, nuditi drugačiji sadržaj, možda će i mladi početi drugačije razmišljati. Možda će lakše odrasti u miru sa sobom. Možda će više vjerovati sebi, a manje onome što vide na ekranu. Možda, ali za to treba preuzeti odgovornost i početi mijenjati narativ – ne samo riječima, nego primjerima. “
Pitala sam Valentinu i kako, prema njezinom mišljenju, možemo razlikovati zdravu disciplinu od opsesije fitnessom i prehranom. Zdrava disciplina postoji, govori mi, kad ti dan ne ovisi o tome jesi li odradila trening, kad ne brojiš svaku kaloriju i kad ti se cijeli identitet ne lomi oko jedne odluke što si pojela. Zdrava disciplina znači da svaki obrok nije ujedno i stres, da trening nije kazna i kad si osoba dozvoli fleksibilnost, odnosno kad život nije samo plan prehrane.
Opsesija počinje onog trenutka kad to nešto postane prevelik fokus i kad ti odjednom to diktira vlastitu vrijednost. Ako nisam trenirala, loša sam. Ako jesam, dobra sam. To je opasno, razarajuće, i teško se toga osvijestiti dok si unutra.
Kroz godine ju je pratilo opasno uvjerenje, a skupo ga je i platila, prema kojem se mora prilagoditi da bi bila voljena, kao i da će ostati sama ako se ne prilagodi. Vjerovala je da će je ljudi odbaciti ako ne ispuni njihova očekivanja, da ne može biti prihvaćena ako ne izgleda na određeni način. To ju je uvjerenje, prisjeća se, razaralo, a svjesna je i da razara mnoge.
Zdrav odnos prema tjelovježbi
Danas ima puno bolji odnos prema tjelovježbi. Opisuje ga kao zdravog, kakav je oduvijek i trebao biti. Na nju ne gleda kao na kaznu ili obvezu iz osjećaja krivnje pa se više ne kažnjava treningom jer je nešto pojela. Ne trenira da bi se “popravila”, nego jer želi, jer je svjesna koliko joj to pomaže mentalno i emocionalno.
“Prije desetak godina, treninzi su mi služili da se ‘očistim’ od svih pojedenih kalorija, treninzi su mi bili kazna. Bili su vezani uz kontrolu, uz težinu, uz pokušaj da dobijem potvrdu izvana. Danas mi je važno kako se osjećam, a ne samo kako izgledam. I ako mi tijelo kaže da mu je dosta, ja to poštujem. Ako imam energije, odradim trening, ali ako nemam, nije tragedija. Više nisam rob perfekcionizma. Više ne tražim vrijednost kroz broj ponavljanja, kroz količinu znoja, kroz veličinu odjeće”, govori Valentina.
Dotaknule smo se i društvenih mreža kada je u pitanju odnos prema tijelu, prehrani i tjelovježbi. Valentina ih uspoređuje s dvosjeklim mačem: s jedne strane mogu biti izvor podrške, edukacije i inspiracije, a istovremeno ozbiljan izvor štete, pogotovo za mlade djevojke koje još nemaju izgrađenu sliku o sebi. Dodaje i kako danas svi dijele “realnost” kroz filtere pa se dogodi da su i objave opisane kao “iskrene” nerijetko iskonstruirane:
“Dugo sam upadala u zamku da pratim sadržaj koji me zapravo iscrpljuje. Danas to mijenjam. Svjesno biram što gledam. Ako me netko konstantno uspoređuje, ako se osjećam loše nakon scrollanja – brišem. Tijelo je već dovoljno opterećeno očekivanjima i bez digitalnog pritiska. Zato mislim da moramo osvijestiti koliko moćan alat to jest i da ono što puštamo da uđe u naš svijet, oblikuje način na koji gledamo sebe.”
Što za Valentinu znači biti dovoljno dobra?
Što bi poručila osobi koja je “umorna” od dijeta”, odakle uopće krenuti? Prvi korak, govori Valentina, bio bi da si napravi obrok i pojede ga bez osjećaja krivnje: da pojede hranjiv i ukusan doručak bez kalkulacije, da je ne prate unutarnji komentari poput “nisam ovo zaslužila”, “moram to potrošiti” i “koliko to sve zajedno ima kalorija”. Sljedeći korak je da se prestane nazivati lijenom, slabom, neuspješnom, nedovoljnom, debelom… Valentina kaže kako je već i činjenica da je osoba umorna od svega – znak da je dala previše, te dodaje kako je naš unutarnji monolog i ono što si govorimo najbitnija “hrana” za našu svijest i mozak.
Treći korak je da osoba sjedne sama sa sobom i pita se: što meni zapravo treba? Valentina kaže kako nas to nitko neće pitati te nitko neće zadovoljiti naše potrebe ako se sami za njih ne pobrinemo.
Osvrnula se i na naslov knjige, “Dovoljno dobra”, i pojasnila kakvo značenje danas ima za nju:
“Danas biti dovoljno dobrom za mene znači prestati pokušavati biti ona verzija koju bi drugi voljeli, već živjeti verziju sebe koja se meni sviđa i u kojoj sam ja sretna. Danas to znači da neću otići na trening ako mi treba odmor, da ću preskočiti druženje ako mi se ne druži, da ću pojesti komad bilo čega bez grižnje savjesti, svjesna da me ta hrana ne čini lošom osobom. Nikad više neću otići na trening s namjerom da potrošim hranu koju sam pojela.”
Dovoljno dobra znači znati da ne moraš sve znati, ne moraš uvijek imati sve pod kontrolom, ne moraš stalno rasti, raditi, truditi se, dokazivati. Znači dozvoliti si postojati i biti vrijedna i kad si umorna, i kad si osjetljiva, i kad ne ide.
Dovoljno dobra znači biti u kontaktu sa sobom. I prestati tražiti vlastitu vrijednost u ispunjavanju tuđih očekivanjima. Jedina očekivanja koja želim ispunjavati i koja su bitna su moja vlastita.
Izdvojila je i dvije misli koje bi željela da ljudi zapamte iz knjige “Dovoljno dobra”:
“Ne moraš se mijenjati da bi bila voljena.”
“Koliko puta su ti rekli ‘ne’? Ne znaš. Ne znam ni ja jer nije važno. Jedino što je važno da si na svako njihovo ne ti sebi rekla ‘da’!”
Valentina kaže da ako itko nakon čitanja prve rečenice samo na trenutak osjeti olakšanje i mir, za nju je to više nego dovoljno. Druga misao za nju sažima cijeli put: borbu sa sumnjama, odbijanjima, kriterijima… Ipak, svaki put kad bi čula “ne”, u sebi je gradila prostor za jedno odlučno “da”, a upravo je to “da”, upućeno sebi samoj, ono što je spašava.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
