Dugi otok prvi smo puta posjetili prije 15-ak godina, kada smo kao cura i dečko proveli tamo dva tjedna kampirajući “na divljaka”. Malo je reći da smo se zaljubili u njegovu prirodu i plaže. Znali smo da ćemo mu se vratiti i to se dogodilo ove godine, ovaj put s klincima.

Na mjestu gdje smo onda kampirali (uz svjetionik na Velom ratu) sada se podigao predivan mali obiteljski kamp Kargita u kojem smo se smjestili. Bili smo tamo 10 dana. U prvih par dana obilazili smo druge plaže, ali onda smo se smirili na Velom ratu jer nam je tu bilo zapravo sve – nekoliko divnih plaža oko svjetionika, beach bar za popiti kavu i sok, super restoran s finom domaćom kuhinjom i ono najbitnije… Nismo morali paliti automobil.

Kartolina s Dugog otoka

Kada si u kampu sve je nekako pojednostavljeno i bazično: iz šatora se baciš u more, nema nakuhavanja, igramo društvene igre, djeca se slobodno i bezbrižno kreću po kampu, upoznaju nove prijatelje i stvaraju svoje male kamperske avanture. Već nakon par dana stvori se krug ljudi s kojima rado popričaš, zapjevaš… Signal je tamo slab pa su mobiteli uglavnom ostavljeni sa strane. Odsjeći se na nekoliko dana od brze svakodnevice koju živimo, usporiti, biti više zajedno i manje online – za nas je to neprocjenjivo.

Dugi otok je stvarno dug – više od 50 kilometara! I upravo je ta njegova razvučena, pomalo divlja forma ono što ga čini posebnim. Obiluje prirodnim bogatstvima, pitoresknim mjestima, skrivenim plažama, veličanstvenim klifovima i bujnom vegetacijom. Imaš osjećaj da iza svakog zavoja čeka neko novo mjesto koje vrijedi otkriti. Budući da smo bili s djecom, nismo se upuštali u veće avanture. Tako smo, primjerice, obilazak špilje Golubinke, jednog od skrivenih gemova Dugog otoka, ostavili za neke buduće tinejdžerske dane, kada malci budu sigurni plivači. No zato smo posjetili nezaobilazni Sakarun, plažu koja svoju prepoznatljivu ljepotu duguje bijelom pijesku koji se proteže gotovo u nedogled.

Za klince je Sakarun pravi raj – plićak, lagan ulazak u more i beskrajno prostora za brčkanje. Jedino im se nisu baš svidjele morske trave i naplavine koje struje i vjetrovi nanose na obalu. No, upravo su one važan dio morskog eko-sustava pa se na plaži ne uklanjaju. Nama je to zapravo dobar podsjetnik da priroda nije uvijek savršeno “instagramična” i da je upravo takva najvrjednija.

Plaža Veli žal, u blizini mjesta Dragove, oduševila nas je sve. Povratak na nju nakon toliko vremena me baš veselio, jer mi je osobno ostala u sjećanju kao najljepša. Jedina joj je mana što nema baš hladovine pa smo je birali za ranojutarnja ili kasnopopodnevna kupanja. Naravno da se to jutarnje kupanje oduži, ipak smo na odmoru i ne žuri nam se, pa bi se sa sunca na kratko maknuli u mali vrlo skroman beach bar skriven u bambusima – to je jedini, ali sasvim dovoljan za kavu, sok i malo predaha prije nego što se opet vratimo u more.

U nekoliko navrata smo svraćali i u Božavu, malo, slatko otočko mjesto koje nas je osvojilo svojom mirnoćom i mediteranskim šarmom. Nekada je bila važno ribarsko mjesto, a danas je poznata po lijepoj luci, kamenim kućama, borovima i skrivenim stjenovitim uvalama koje se mogu pronaći u okolici.

Jedan cijeli dan ostavili smo za park priode Telašćicu. I dobro da jesmo jer ovaj kraj stvarno zaslužuje cijeli dan. Telašćica se nalazi na jugoistočnom dijelu Dugog otoka i jedan je od onih prostora gdje se na relativno malom području izmjenjuju potpuno različiti pejzaži.

Tu je slano jezero Mir, okruženo borovom šumom, do kojeg se može prošetati i u kojem je voda toplija nego u moru. A onda samo malo dalje potpuno druga priča. Veličanstveni klifovi, odnosno “stene”, kako ih domaći zovu. Tu smo se kupali na otvorenom moru. Sjećam se još od prvog posjeta Dugom otoku koliko me se dojmio zaron i pogled na klifove ispod morske površine. Željeli smo da i djeca to dožive – prizor istovremeno fascinantan i pomalo jeziv, apsolutno izaziva strahopoštovanje prema prirodi. Upravo zato i ostaje tako jako u sjećanju.

Čuli smo da ovdje vrijedi posjetiti i nekadašnju vojnu utvrdu koja je pretvorena u Interpretacijsko – edukacijski cen-tar “Grpašćak“, ali ovaj put nismo stigli do njega. Ostavljamo to za neku drugu priliku.

A kad smo već “dojahali” na skroz drugi kraj otoka, otprilike sat vremena vožnje od našeg kampa, nismo mogli ne svratiti u najveće mjesto na Dugom otoku, Sali, gdje sve miriše na neko drugo vrijeme, na ljeta kakvih se sjećamo iz djetinjstva. Vrata domova su otvorena, svjetla iz kuća probijaju na ulice, djeca trče ulicama, stari sjede pred vratima i čakulaju. U jednom trenutku mama izađe iz dvorišta i doziva svoje dijete koje uz cestu prodaje školjke da dođe na večeru. Baš u takvim malim prizorima osjetiš ono što možda najviše volimo na otocima – jednostavnost i sporost koja je u našem svakodnevnom životu gotovo nestala.

Najdraža mjesta na Dugom otoku

Mjesto koje me konstantno nastavlja oduševljavati, i nakon opetovanog vraćanja, svjetionik je na Velom ratu koji je sa svoja 42 metra visine ujedno i najviši na Jadranu. Teško je opisati što se dogodi kada se popnete na njegov vrh: beskraj plavetnila, zelenilo, stijene, otok pod nogama… Pogled koji oduzima dah i zbog kojeg shvatimo koliko je ovaj komadić zemlje zapravo poseban.

Još jedan meni posebno drag dio nalazi se u Telašćici, tamo gdje smo se kupali na otvorenom moru. Tu se smjestilo bezbroj malih skulptura složenih od kamenja. Posjetitelji ih slažu jedne na druge, neke su sasvim male, neke iznenađujuće visoke, i sve zajedno izgledaju kao neka mala kamena vojska. Ne znam koliko dugo pojedina skulptura izdrži, ali fascinantno je vidjeti koliko ih ima i kako se većina njih, unatoč vjetru i valovima, još uvijek drže. Naravno, ni mi nismo mogli odoljeti, ostavili smo svoju skulpuru tamo; vidjet ćemo hoće li nas dočekati kad se jednom opet vratimo.

I tu je još plaža Veli žal. O njoj sam već pisala, ali teško ju je ne spomenuti jer je jedna od onih plaža kojoj se uvijek rado vraćam. Nije nakrcana turistima, zapravo niti jedna plaža ovdje to nije – sve su mirne i ugodne tako da nećete pogriješiti na koju god otišli.

“Više smo se puta vraćali plaži Svjetionik (domaći je zovu Lanterna). Tu su najljepši zalasci sunca, predivne uvalice za kupanje, kristalno čisto more, ogromno stablo s nekoliko ljuljački koje je ujedno i foto point s direktinim pogledom na zalazak sunca. Ova je plaža dio kampa i tu smo zadnjih par dana provodili vrijeme.“

Ljetovanje u kampu ima brojne čari

Na Dugom otoku vrijeme teče sporo. Jutra su posebno lijepa – budimo se ranije dok sve miruje, kamp još spava, jedino što se čuje je pjesma cvrčaka. U tom miru popijemo kavu, ja pročitam koji redak knjige uz nju, nekad se i okupamo dok još nema nikoga na plaži. Zatim se lagano dečki bude i kreće jutarnja higijena, doručak pa kupanje – ne nužno tim redom. Kad smo u kampu ne držimo se pravila, može i iz šatora u more… hahaha! Ručak je uglavnom nešto jednostavno što se da skuhati na jednom kolu indukcijske ploče: tjestenina u svim oblicima, rižota, puno voća i povrća, maslinovog ulja..

Dani su slični ali opet svaki drugačiji – red kupanja, red igre odbojke na pijesku, nogometa, Una, pa nešto “prigrizemo”, popijemo kavu, zatim druženje s prijateljima. Nekoliko dana su djeca bila zaokupljena sakupljanjem školjki i kamenja koja su oslikavali i prodavali. Kako je ovo ljeto s nama bilo više frendova s djecom (a neki od njih su amaterski glazbenici), jedan dan su u potrazi za savršenom plažom za probu, zaglavili s autom u blatu. Dobar smo dio dana proveli čupajući ih van. Sljedeći dan nisu odustali, a pred kraj dana našli su ali mol gdje su zasvirali. Zvuk saksofona, bubnjeva i gitare, zalazak sunca, more… I što ti više treba?! Jedan od onih trenutaka zbog kojih pomisliš: “E, baš ovako treba izgledati ljeto!”

Kampiranje ima svoju čar jer pruža djeci određeni vid samostalnosti. Budući da smo u malom prostoru, djeca s nama imaju svoj red za pranje suđa, pomažu oko pospremanja, odlaze po vodu za kuhanje i sudjeluju u malim stvarima koje su dio svakodnevnog kamperskog života.

A kad padne mrak, kamp poprima potpuno novo ruho. Posvuda se pale lampice i sve odjednom postane nekako mekano, toplo i čarobno (osim kad ti baš tad pukne madarc pa moraš spavati na tvrdom podu… 😂) Večeramo, malo čitamo, razgovaramo i uživamo u toj tišini koja polako zavlada kampom. Nakon 22-23 sata trudimo se više ne bučiti jer kampovi imaju svoj red. Još jedan jednostavan dan priveden je kraju. Bez puno pompe, idemo na “spavanac”.

Dugi otok kroz oči fotografkinje

Dugi otok promatrala sam i očima fotografkinje, no teško mi je izdvojiti onaj najdraži ili posebno zanimljiv prizor jer je cijeli fotogeničan. Često mi se dogodi da aparat uopće nije uz mene kada ugledam neki “baš taj” trenutak. No ako nešto moram izdvojiti, onda je to svjetlo u zalazak sunca oko svjetionika. Ta topla, pomalo moody atmosfera koja se prelijeva preko mora i plaža okolo… Teško joj je odoljeti.

Tu su i one male uspomene s ovog ljetovanja koju fotografije ne mogu sasvim prenijeti, o čemu sam razmišljala fotografirajući plažu Veli žal. Koliko god puta pokušala, nijedna fotografija ne uspije prenijeti pravi doživljaj te plaže koji počinje tek kada odložiš aparat, uđeš u more i jednostavno budeš tamo. Ta nevjerojatna tirkizna boja, svjetlo koje prolazi kroz površinu i odbija se od kamenja, prozirnost mora kroz koju vidiš ribice kako plivaju oko tebe i škakljaju te…

Možeš fotografirati boju mora, pejzaž, ali ne možeš osjećaj pod nogama, zvuk mora, sunce na koži, temperaturu vode, i ono uzbuđenje kada zaroniš i pogledaš oko sebe – zato u ovom tekstu nećete pronaći niti jednu fotku odande, odustala sam. Meni je upravo to jedna od najljepših stvari kod putovanja, ti neki trenuci koje ne možeš spremiti u galeriju. Ostanu samo u tebi.

Kome će se Dugi otok posebno svidjeti?

Dugi otok definitivno nije otok luksuznih resorta i mjesta u kojima se sve vrti oko komfora. I baš je u tome njegova čar; poseban je po svojoj prirodi, miru i osjećaju da si još uvijek negdje gdje turizam nije preuzeo baš svaki kutak. Rekla bih da će se u njega posebno zaljubiti ljudi koji vole avanturu i aktivniji odmor i kojima nije problem zamijeniti luksuz za doživljaj. Brdovit krajolik idealan je za šetnje, trekking i bicikliranje, a uređene staze vode kroz različite dijelove otoka i otvaraju nevjerojatne poglede na zadarski akvatorij.

Podmorje je priča za sebe tako da će i ljudi koji vole ronjenje uživati. Oko otoka postoji bogat podvodni svijet, a među atraktivnim lokacijama su podvodna špilja Brbinjšćica i otočić Mežanj. Čak i ako niste tip za trekking, bicikl, ronjenje ili bilo kakve velike avanture, mislim da ćete ga voljeti jer je Dugi otok prije svega oaza mira. Preporučila bih ga svima koji se žele malo maknuti od brzine, gužve i svakodnevice; onima koji vole prirodu više od luksuza, male uvale više od velikih plaža i spontano istraživanje više od unaprijed isplaniranog itinerara.