Kod nje fotografija nikada nije bila odluka, nego nasljeđe. Odrastala je u obitelji u kojoj su se slike čuvale, slagale, arhivirale i poštovale. Baka je bila profesionalna fotografkinja, djed snimatelj koji je, osim za film, živio i za fotografiju. Sve je slagao u albume, uz male poruke, datume i bilješke. Istrijanka Ivana Vareško je kao djevojčica uporno tražila da ih zajedno pregledavaju, da joj prepričava trenutke uhvaćene na papiru. Prvi analogni aparat, Kodak Retina, dobila je od njega s desetak godina. Nedugo prije njegove smrti poklonio joj je i sve svoje albume. Kaže da je to najvrjednije što posjeduje.
Ivana Vareško
Ivanu na društvenim mrežama pratim već nekoliko godina, a ono što me kod njezina rada od početka zadržalo nije bila samo estetika fotografija, nego dosljedan autorski pogled. Na njezinom profilu ne gledamo samo kadrove s putovanja, već i fragmente svakodnevice, ljude u njihovim prirodnim okruženjima, prizore koji možda nisu spektakularni na prvu, ali nose atmosferu i emociju. Upravo ta sposobnost da prepozna i zabilježi suptilne trenutke ono je što Ivanin rad čini prepoznatljivim.
Ivana Vareško vizualna je pripovjedačica, diplomirana novinarka i magistrica kreativnog dokumentarnog filma, autorica koja jednako promišljeno pristupa i analognom i digitalnom mediju. Njezin rad posljednjih godina jasno pokazuje da iza svake fotografije stoji senzibilitet izgrađen kroz obiteljsko nasljeđe, obrazovanje i brojna solo putovanja – i upravo je to bio razlog da s njom razgovaramo o fotografiji kao zanatu, ali i kao osobnom prostoru. Uz razgovor, priložene su i brojne Ivanine fotografije, jer doista je izazovno odabrati samo nekoliko njih.
Njezin vizualni stil je lako prepoznatljiv – istovremeno je životan i nježno scenografiran. Na Ivaninom ćete Instagram profilu uvijek zamijetiti fotografije s dalekih putovanja koje će vam se toliko urezati u sjećanje da ćete, ako ih slučajno vidite u nekom drugom kontekstu, znati da se radi o njezinom potpisu. Ivana nedvojbeno uživa u putovanjima, a najčešće putuje sama: „Ono najposebnije će mi zauvijek ostati Patagonija. To je bilo prvo veliko i daleko putovanje na koje sam otišla sama, i sigurna sam da je tih mjesec dana u Patagoniji postavilo temelje osobe koja sam danas – oblikovalo je moj pogled na svijet, moj odnos prema putovanjima i način na koji sebe vidim u tom velikom prostoru.”
Upravo na takvim putovanjima nastaju i brojne inspirativne fotografije zbog kojih toliko volim pratiti Ivanin rad. No ono što me zanimalo jest kako danas u praksi izgleda život fotografa. Kako izgleda svakodnevnica tog posla? Ivana mi na to odgovara da se, naravno, radi o individualnom iskustvu. Unatoč tome što često putuje poslovno, napominje mi da uvijek mora postojati balans poslovnih i privatnih putovanja. Ne voli biti rob kamere, do te mjere da na putovanjima ponekad uopće ne poseže za fotografiranjem, već isključivo doživljava trenutak koji u toj prilici želi zabilježiti u sjećanju bez objektiva.
“Fotografija je, istini za volju, puno kompleksnija od samog fotografiranja. Ono o čemu ljudi često ne razmišljaju jest da je to zapravo puno sjedenja za kompjuterom – selektiranje fotografija, odabiri, editiranje, organizacija, pohrane, back upovi, mailovi, dogovori. Samo fotografiranje je možda deset posto posla.“
Kako sam i započela ovaj tekst o Ivani, njezina kreativna obitelj svakako je utjecala na razvoj ljubavi prema fotografiji. Nedavno je tako izvukla kutije djedovih nerazvrstanih fotografija i kada ih je krenula gledati, nije mogla vjerovati koliko im je sličan pogled na svijet. „Kadriranje, osjećaji, motivi – kao da gledam svoje fotografije”, govori mi i nastavlja da su upravo djed i baka imali velik utjecaj na njezino oblikovanje u osobu koja je danas.
Djed je bio moja najveća podrška, ali i najveći kritičar – on je taj koji je potaknuo moj senzibilitet prema fotografiji. Naravno da u mojim fotografijama ima puno mene, ali on je taj koji me naučio kako gledati.
Na vjenčanju moje drage prijateljice prošle godine, Ivana me dočekala na ulazu kako bi okinula fotografiju svakog gosta i posebno me obradovalo to da smo se napokon srele (izvan Instagram poruka). Primijetila sam da Ivana u desnoj ruci drži svoj digitalni fotoaparat, dok joj je oko vrata visio mali analogni Olympus s kojim je okidala neke, njoj posebnije trenutke.
Stoga se sljedeće pitanje našeg razgovora nametnulo samo po sebi: Što ti daje analogni proces, a što digitalni, i kako odlučuješ kojim putem ćeš pristupiti određenoj priči i trenutku? „Digitalni mi daje sigurnost, analogni dušu”, započinje. Govori mi da digitalno koristi jer mora, a da bi se, da analogni proces nije toliko skup, vjerojatno potpuno okrenula samo njemu. Objašnjava mi da je digitalno uvijek sigurna i brza opcija, dok je kod analognog uvijek puno rizika, no da je baš taj rizik nešto što mu daje posebnu čar.
“U zadnje vrijeme sam na putovanja krenula nositi samo analogne kamere, upravo jer mi je dosadilo vratiti se s brdom ‘praznih’ fotografija pa birati one koje će ispričati priču – s analognim se ta priča priča sama.“
Ivana Vareško ima pozadinu u novinarstvu i dokumentarnom filmu i upravo je to ono što se vidi u njezinim fotografijama. Toliko su je puta već pitali da odvoji neku fotografiju koja joj je posebna – no kazuje mi – to jednostavno ne može, jer sve su njezine fotografije priče. I dok se u novinarstvu nije pronašla, dokumentarni film je ono u što se zaljubila jer, kako kaže, on joj u svakodnevnim situacijama pomaže pristupiti određenim momentima, vidjeti ih i zabilježiti.
Možda zato i moje fotografije funkcioniraju kao priče – jer dolaze iz tradicije bilježenja, od onih djedovih i maminih albuma koji su me naučili što fotografija zapravo jest.
Fotografija je važan dio Ivaninog života te ne zna tko bi bila bez nje. Upravo je zato dugo odbijala prihvatiti fotografiju kao posao jer se bojala da će izgubiti ljubav prema njoj. Međutim, govori mi da i u fotografiji, kao i u svakom drugom poslu, postoje krize i nedostaci kreativne energije. U takvim situacijama Ivana najradije posegne za nekim novim putovanjem koje joj u tome najviše pomaže te se s njega uvijek vrati napunjena novom energijom.
„Ali ako ćemo iskreno, gledajući u budućnost, poslovno se želim posvetiti nekim drugim stvarima, a fotografiji se vratiti kao nečemu što radim isključivo za sebe.” O čemu se točno radi, Ivana Vareško još mi ne otkriva. No jasno je da ćemo s nestrpljenjem sve pratiti.
U konačnici, s obzirom na to da je ova Istrijanka svoju strast pretočila u posao, naivno postavljam zadnje pitanje – tko je Ivana izvan fotografije? Iskreno mi odgovara da ne zna postoji li takva Ivana, no da bi, da nije studirala film, vjerojatno studirala književnost. Uživa u jednostavnim stvarima, u glazbi, u tržnicama i njihovim ljudima, kuhanju, obitelji i prijateljima oko stola, a slobodno vrijeme provodi na farmi koza svojih prijatelja. Ivana Vareško voli jednostavne stvari i zaključuje: „Mislim da sve ono što osoba jest i koji sadržaj konzumira, koja je njezina kulturna pozadina – sve ostavlja traga na fotografijama. One su zrcalo nas.”
FOTOGRAFIJE: Ivana Vareško
