Jonathan Haidt proslavio se 2018., kada je s Gregom Lukianoffom objavio koaturoski roman “The Coddling of the American Mind”. Pisali su o mentalnoj krhkosti studenata generacije Z koji se osjećaju nesigurno kada su izloženi bilo kojem mišljenju s kojim se ne slažu. Kritičari knjige, kaže Haidt, komentirali su tada da je generacija Z u redu, da ne postoji epidemija mentalnih bolesti, već je riječ o iluziji, o dizanju panike. No, psiholog je nastavio s prikupljanjem podataka te se ispostavilo da je problem s mentalnim zdravljem mnogo gori no što je prvotno mislio. Naime, prema svakom objektivnom parametru – stopi samoubojstava, hospitalizacijama na psihijatriji, prijemima na hitnu pomoć uslijed samoozljeđivanja – mentalno zdravlje generacije Z se urušava.

Nije imao u planu napisati knjigu čiji će fokus biti anksiozna generacija, no govori kako u posljednjih sto godina nije bilo niti jednog faktora koji je toliko utjecao na djecu. Planirao je raditi na jednoj drugoj knjizi, no kada su ga podaci doveli do teorije koju je nazvao Great Rewiring theory, shvatio je da se radi o jednoj od najvećih, ako ne i najvećoj priči o javnom zdravlju. Sve je, kaže, počelo prije 40 godina. Kao i djeca u svakoj prethodnoj generaciji, Jonathan Haidt uživao je u djetinjstvu temeljenom na igri. Provodio je vrijeme s prijateljima, igrao se, družili su se, eksperimentirali… Neki njihovi potezi potencijalno su bili opasni, no u tome je i poanta, tvrdi Jonathan Haidt, jer je rizik od štete aktivni faktor u učenju kako upravljati rizikom. Smatra kako je fizička samostalna igra bitna za društveni razvoj pa je i igra bitna na putu do zrelosti.

Za The Sunday Times, Haidt se prisjetio sedmog rođendana svog sina, 2018. godine. Kaže kako se niti jedan od dječaka nije znao igrati. Zahtijevali su video-igre, što je psihologa zbunilo. Jednako su ga zbunili problemi izglađivanja, razgovora o samoubojstvu i samoozljeđivanja koji su se u tinejdžerskoj dobi pojavili kod sestara spomenutih dječaka. Smatrao je kako postoji korelacija između pojave društvenih medija i socijalne anksioznosti, o čemu je i govorio u knjizi.

Danas, kaže, 95% američkih tinejdžera posjeduje pametni telefon. Prosječno provode 50 sati tjedno na njima, a 45% kaže kako su “gotovo stalno online”. Haidt mobitele opisuje kao “blokatore iskustva”, smatrajući da djecu izoliraju i liše od svega ostalog što bi mogli raditi. Ako društvene mreže uistinu jesu – društvene, onda se postotak djevojaka u dobi od 17 i 18 godina koje imaju nekoliko bliskih prijateljica i prijatelja, ne bi smanjio nakon 2012. godine. Međutim, istraživanja govore drugačije pa se brojka onih koji “često osjećaju usamljenost” povećala za 10 postotnih bodova između 1997. i 2019.

Veća ranjivost djevojčica na “sociogene epidemije” može izazvati i pojavu koju Jonathan Haidt opisuje kao zaraznu mentalnu patnju. Navodi primjer iz lockdowna, kada su se na TikToku viralno proširili videozapisi ljudi s Touretteovim sindromom. Liječnici diljem svijeta počeli su primjećivati tinejdžerice s istim tikovima koji su upućivali na Touretteov sindrom, no bez neurološkog poremećaja. Među djevojkama se stvara pritisak, ujedno i online rizik (seksualni predatori svakodnevna su opasnost na internetu, što dodatno uvećava problem), za slanjem golih fotografija, što jača njihovu anksioznost, piše The Sunday Times. Vršnjačko se nasilje preselilo s igrališta na internet, od fizičkog je prešlo na emocionalno, a njegove su žrtve pretežno djevojčice.

Jedno od alternativnih objašnjenja su klimatske promjene. Haidt kaže:

“Ako je kriza mentalnog zdravlja među djevojkama započela 2018., rekao bih kako je Greta Thunberg zaista utjecala na djevojke. No, pitam se zašto je kriza započela 2013., pogotovo među djevojčicama u pretpubertetu. Zašto su posebno pogođene 12-godišnjakinje i 13-godišnjakinje? Klimatske promjene kao jedno od objašnjenja ne odgovara vremenskoj crti događanja ili demografiji. Slično, ako se krivi ekonomska kriza, depresija među adolescentima trebala je skočiti 2009., jednako pogoditi i dječake te krenuti padati kako se ekonomija oporavljala. No, vidjeli smo potpuno suprotan scenarij.”

A što je s pandemijom? Haidt smatra kako je imala malu ulogu u cijeloj priči jer, kada se pogledaju grafikoni, vidljiv je samo kratkotrajan skok. Nadalje, postavlja se pitanje: ako su društvene mreže toliko opasne, zašto se jednaka kriza po pitanju mentalnog zdravlja ne događa i kod odraslih? Haidt kaže da se razlog krije u tome što su djeca i adolescenti populacija najsklonija ranjivosti i manipulaciji, pa su posljedično i najskloniji padanju pod utjecaj. Odrasli, kaže, ne doživljavaju sličnu krizu.

Što se tiče Haidta i njegove djece, odnosno načina na koji koriste tehnologiju, psiholog kaže kako je prvi smartphone dao sinu kada je imao 9 godina i krenuo je sam u školu. Dobio je stari iPhone, a nisu ni razmišljali o alternativama. Kada je kći napunila 8 godina i krenula sama u obližnje trgovine, umjesto mobitela, dobila je Gizmo sat koji nudi mogućnost praćenja putem GPS-a i ograničene telefonske pozive. S 11 godina, kći ga je molila da joj dopusti profil na Instagramu “jer su ga svi imali”. Nisu joj dopustili jer im se činilo kako bi se lako mogla “navući”, a samo godinu dana kasnije, govorila je kako Instagram više ne želi jer joj se ne sviđa kakve su djevojčice iz njezine škole koje su na Instagramu. Sada kada ima 14, želja joj je Snapchat, no Haidt kaže kako joj niti jedna društvena mreža nije dopuštena, sve dok ne napuni 16.

The Sunday Times postavlja pitanje: ako podaci sada nedvojbeno dokazuju da su društvene mreže loše za djecu, kako to da neka istraživanja i dalje dolaze do suprotnih zaključaka? Haidt tvrdi da je riječ o izuzecima, proizašlima iz kolebanja istraživača da ne budu prekritični prema adolescentima, već žele biti u toku s trendovima među mladima. Takva skupina istraživača Haidta proglašava pristranim, uspoređujući ga s “vječno mrzovoljnim starcem koji smatra da se svaka mlada generacija srozava”. Imaju li pravo?

“Istina je da postoje određene pristranosti koje dolaze s godinama pa moramo biti na oprezu. Ako podaci sugeriraju da ova generacija zapravo nije puno drugačija od prethodnih, vjerojatno sam samo mrzovoljni starac“, kaže Haidt i nastavlja iznoseći jednu usporedbu:

“No, nikada nismo imali generacijsku promjenu kao što je trenutna. Zamislite da smo izgradili novi grad i koristili sve olovne cijevi, a zatim godinu ili dvije kasnije, pojave se neurološka oštećenja. Bismo li bili mrzovoljni starci kada bismo rekli da bismo možda trebali spriječiti djecu da piju vodu poteklu iz olovnih cijevi? Mislim da je to trenutno stanje s društvenim mrežama.”

Psiholog kaže kako se javno mnijenje i politički pritisak okreću protiv društvenih mreža, no problem je lažna pretpostavka prema kojoj neke mreže imaju pozitivnu korist za djecu, čime se smatra da je “samo” potrebno ukloniti štetne sadržaje.

“To je pogrešna retorika i odvlačenje pozornosti koje društvene mreže zapravo priželjkuju. Odgajanje djevojčica da doslovno veći dio svog vremena provode razmišljajući o tome što ljudi govore o njihovom izgledu – čak i ako je sve pozitivno i svi im govore da izgledaju divno – potpuno je ludilo. Intrinzično je loše za djevojčice i ne postoji scenarij u kojem to može biti dobro. Zato se ne uključujem u razgovore o moderiranju sadržaja”, kaže za The Sunday Times.

Kaže kako je ispravna praksa društvene mreže nazivati platformom. One to uistinu jesu: nekad su bile osmišljene zbog povezivanja, a sada su svojevrsne pozornice. Djecu se pretvara u buduće zvijezde, pri čemu su na sceni svakog dana. Haidt kaže kako mu se često javljaju roditelji LGBT tinejdžera, kao i tinejdžera koji su u etničkoj manjini, govoreći kako su njihova djeca pronašla veliku podršku u zajednicama na društvenim mrežama. Međutim, suprotstavlja im se, govoreći kako podaci o online zlostavljanju pokazuju da su upravo ta djeca najviše izložena vrijeđanju i zlostavljanju.

U razgovoru se dotaknuo i Zuckerbergovog svjedočenja pred američkim Senatom, kada je rekao da Meta brine o moderiranju sadržaja na društvenim mrežama i sigurnosti korisnika:

“Zuckerberg želi da vjerujemo da će se sadržaj na društvenim mrežama pročistiti i da će biti kvalitetniji za djecu. No ne, to nije tako. To je kao da kažu da će dijete ustrijeliti s manjim mecima, ono će svejedno umrijeti.”

Novinarka The Sunday Timesa pita psihologa koje je rješenje za njezinog 12-godišnjeg sina, jedinog u generaciji bez pametnog telefona, zbog čega “plaća” društvenu cijenu? Ako prekrši svoje obećanje o smartphoneu za 13. rođendan, novinarka kaže da se njegovo socijalno isključenje. Jonathan Haidt odgovara:

“To što ste opisali savršen je primjer kolektivnog problema djelovanja. Dakle, racionalna stvar za roditelja je djetetu dati mobitel, a zatim se boriti s njim, vječito pokušavajući postaviti granice. I to je ono što svi radimo. Najgori mogući rezultat je onaj u kojem smo svi zarobljeni. Nitko od roditelja ne želi da njihovo dijete ima mobitel, osim iz razloga jer ga imaju svi ostali.”

Kolektivni problemi, smatra psiholog, zahtijevaju i kolektivno djelovanje, te dolazi s dugačkim popisom prijedloga. Vjeruje da se roditelji mogu udružiti i sklopiti pakt prema kojem djeci neće dati smartphone sve dok ne napune 14 godina. Dodaje i da bi roditelji masovno trebali pisati školama da se uvede politika bez telefona. Većina škola u Velikoj Britaniji već je zabranila mobitele u učionici, ali Haidt smatra kako je to gotovo pa beskorisno. Nastavnici konstantno moraju nadzirati jesu li mobiteli predani, a čim zvono zvoni, učenici provjeravaju notifikacije, feedove, objave… Umjesto toga, govori psiholog, mobitele bi trebali pohraniti u ormarić u trenu kada dođu u školu te ga ponovno uzeti kada školski dan završi.

Kaže i kako bi vlade trebale propisati zakonsko ograničenje i dobnu granicu od 16 godina za sve društvene mreže, baš kao što postoji dobna granica od 18 godina za alkohol i cigarete. Dodaje i da bi tehnološke tvrtke zakonski trebale biti obvezane instalirati sustave provjere dobi koji zbilja funkcioniraju te plaćati kazne ako u svojoj provedbi nisu uspješne. Novinarka The Sunday Timesa kaže kako sve to zvuči sjajno u teoriji, no tu su i očiti problemi: ako softver za provjeru dobi stvarno može funkcionirati, zar ga ne bi već izumili? Kada je jedan 14-godišnjak pročitao Haidtove prijedloge provjera, trebalo mu je manje od pet minuta da osmisli načine kako ih prevladati.

“Nijedan zakon nije potpuno provediv. Krađa u trgovini je nezakonita, no ljudi i dalje kradu. Ali, bismo li željeli svijet u kojem svatko može ući u trgovinu i uzeti što god poželi, bez ikakvih posljedica? Trebamo neke prepreke, zapreke, kazne. To je ono što radimo sa zakonom, to je ono što bismo trebali učiniti i ovdje”, poručio je psiholog.

Drugi potencijalni problem još je složeniji. Roditelji kažu kako ne vole kada njihova djeca provode sate i sate na mobitelima. No, nije li “prljava tajna” da im to zapravo olakšava život, pitaju se iz The Sunday Timesa, na što se Heidt smije i objašnjava:

“U društvenoj psihologiji postoji pojava nazvana odbacivanje rješenja. Kažete li skupini ljudi da su klimatske promjene problem zbog kojih moramo prestati koristiti automobile – a zatim ih pitate jesu li promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem – mogu postati vrlo skeptični. Ako se suoče s rješenjem koje smatraju groznim, promijenit će činjenice kako ne bi morali djelovati.”

No, roditelji ne žele da njihovo dijete padne u depresiju, samoozljeđuje se ili da odraste u emocionalno i socijalno nezrelu osobu pa psiholog predviđa da će se problem pobijediti. Kaže kako je knjiga objavljena u svijetu u kojem su gotovo svi roditelji uznemireni i uplašeni; ne znaju što učiniti, a isto se osjećaju i nastavnici koji također prizivaju zabranu korištenja smartphonea. No, niti jedna zabrana, niti jedne smjernice o korištenju tehnologije neće uspjeti ako se, objašnjava psiholog, mobiteli ne zamijene samostalnom igrom bez nadzora:

“Pružite li djeci neovisnost, ali im dopustite da uvijek pri ruci imaju smartphone, sjedit će vani na mobitelu. Dakle, morate se pozabaviti uređajem. Ako im ograničite mobitele, a ne pružite samostalnost i neovisnost, sjedit će i buljiti u zid. Dakle, roditelji na nekorištenje mobitela ne bi trebali gledati kao na vježbu odricanja, već vježbu poboljšanja djetinjstva.”

Knjigu možete kupiti ovdje.

FOTOGRAFIJE: The Anxious Generation, YouTube, Unsplash, Pexels