Zahvaljujući životnom iskustvu u “ulozi” kćeri kapetana duge plovidbe, Bruna Bajić prije desetak je godina snimila sjajan dokumentarni film “Modri kavez” koji se bavi životom pomoraca i njihovih obitelji, istražujući emocionalne aspekte pomorskog života i otkrivajući onu skrivenu stranu profesije o kojoj dovoljno i previše znaju samo obitelji koje tako godinama i desetljećima žive. Nakon “Modrog kaveza” uslijedile su druge dokumentarne uspješnice koje je Bruna režirala, a danas ova hrvatska redateljica i spisateljica iz Splita živi još jednu životnu ulogu, onu majke.
Novo, intenzivno i transformativno iskustvo u njezinom životu donijelo nam je knjigu “Kako je mama tražila istinu”, a upravo o toj knjizi imali smo priliku popričati s Brunom.
Što te motiviralo da napišeš knjigu “Kako je mama tražila istinu” i podijeliš svoje iskustvo prvih godina majčinstva?
Kada sam saznala da sam trudna bila sam na vrhuncu nekog svog stvaralačkog i poslovnog naleta. Imala sam divna poslovna iskustva iza sebe, ostvarila brojne osobne ciljeve. Izdala dvije knjige, Modri kavez je punio kino dvorane, putovala sam, definirala sebe u svim područjima kroz svoju kreativnost i stvaranje.
Kada sam rodila svog “najmlađeg i najstarijeg sina“ kako volim u šali njemu reći, jer je jedinac, shvatila sam da počinje jedno potpuno drugo razdoblje života, ali toliko sam ga duboko željela, da nisam niti razmišljala o tome koliko to može uistinu transformirati ženu. Uistinu, čak i za one kojima glava uvijek radi, to spada u ono nešto što se ne može percipirati dok se ne osjeti na nekoj staničnoj razini.
Odjednom sam se osjetila kao da se tog 07.09.2020. rodila još jedna Bruna. Naime, dječak i ja dijelimo datum rođenja, tako da sam u isto vrijeme slavila rođendan i nesvjesna, doživljavala metamorfozu nakon koje uistinu više nikad nisam osjećala da sam ista.
To uzajamno rođenje došlo je sa sviješću da je ipak moj dječak taj koji je u priči dijete, a ja sam se u isto vrijeme osjećala nevjerojatno ranjivo, lomljivo, nesigurno u sve što jesam i u to koliko sam dobra u svemu što jesam. Prošlost je nestala, budućnost je u tom trenutku bila neizvjesna i imala sam osjećaj da uz njega moram naučiti biti Tu i Sada, a to je sve ono od čega smo odrastanjem odučeni.
Sa svih strana su prštali savjeti koje bih radije bila ne čula, nego čula, tako da sam u tišini svoga bića onih nekoliko noćnih sati sna zamijenila pisanjem. To mi je davalo jedan oblik introspekcije i mogućnost da se svaki dan pojavim čistije energije, čistijeg uma i kao bolji i prisutniji roditelj.
Kako si kroz majčinstvo redefinirala razumijevanje sebe i svojih snaga? Što te je iznenadilo u procesu prilagodbe na novu ulogu?
Moram priznati da me iznenadilo apsolutno sve. Putem sam vidjela koliko sumnjam u samu sebe bez osnovanog razloga i koliko te sumnje narušavaju mogućnost da vidim svoju vrijednost i napredovanje.
Osvijestila sam vlastiti perfekcionizam i potrebu da držim sve pod kontrolom. Potaknuta željom da budem intuitivni, ali i educirani roditelj, mama koja zna biti i dobro i dobra, upisala sam i školu za Osobni razvoj u Centru osobnog razvoja i školi integralne tjelesne psihoterapije, završila i program Rani razvoj i trenutno sam na četvrtoj godini školovanja. Iako sam po struci magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, svjesna sam da nerijetko majke nemaju izbor nastaviti dinamiku te profesije kada na svijet dođe dijete, pa me motivirala i želja da steknem svijest o sebi, djetetu, svjesnom roditeljstvu i možda jednog dana integriram te dvije profesije, kako bih mogla biti uz dijete, ali i nastaviti svoj rast.
Sretna sam što je upravo Tomislav Kuljiš, autor programa Rani razvoj i škole pisao pogovor knjige, jer uistinu smatram da svijetu treba što više ljudi koji pomažu roditeljima da zdravo odrastu u vlastitoj vrijednosti, prije nego što za zrcale svoje dijete u sebi.
Količina nespavanja raznijela me u prve gotovo 3 godine, količina brige, odgovornosti, neki novi strahovi, ali i snovi. U svim dimenzijama imala sam i imam osjećaj da rastem nekim divljim kasom, ponekad preskačući prepreke, a ponekad posrčući.
Svakako ono što mogu reći jest da vjerujem da svi ne doživljavaju roditeljstvo isto. Ali ono što ja želim ovom knjigom podsjetiti da jedno iskustvo ne poništava drugo. Da jedna osoba koja se savršeno u svemu snašla ne mora biti mjerilo vrijednosti onoj kojoj treba vrijeme.
Shvatila sam da su sve emocije savršeno u redu dokle god imamo s njima odnos, dokle god mi nosimo njih, umjesto da one nama udaraju o sve naše zidove. Shvatila sam da je uspoređivanje ubojstvo prilike za vlastitu autentičnost.
Sjećam se one izreke koja kaže ”potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete”. Ali današnje društvo nerijetko ne razumije to da majka treba podršku. Prestaje se promišljati o tome koliko je važno osluhnuti tu ogromnu ulogu, jer Majke su temelj društva i svjesno majčinstvo može biti lijek budućih generacija, kao i društvena svjesnost o tome da prazan dom znači nesretno dijete. A dom u kojem je sretna majka gotovo bez izuzetka je sretan dom.
Ujedno ono što me posebno iznenadilo jest koliko možeš voljeti. I koliko duboke radosti u trenutku se može doživjeti dok grliš svoje dijete, mirišeš mu nogice, kosu, tjeme, dok ga škakljaš. Posebno kada čovjek u sebi počisti prostor i otvori pore za sreću. Koliko god nerealno to možda na prvu zvučalo i sreću treba znati prepoznati, osjetiti i proživjeti.
Spominješ važnost osobnog razvoja i samospoznaje u knjizi. Na koji način misliš da se ta introspektiva odražava na tvoje roditeljske odluke?
Apsolutno poštovanje imam prema ulozi majke, a o samosvjesnoj majci da ne govorim. Ono što napuštam jest ideja o savršenom i bezgrešnom i počinjem prihvaćati da je svako dijete autentično i da će svakako imati svoj put. Ali kakve alate im dajemo za to putovanje? Pitanje za postaviti jest – kada smo napustili sebe? I kako onaj koji je napustio sebe može biti tu za drugoga? Što je to davanje, što je to samosvijest, što je to zdrava granica? Gdje prestaju realne brige, a počinju iluzije i strahovi? Kako brigu pretvoriti u zdravi dijalog? Zar to nisu duboka pitanja nad kojima ponekad ljudi otrče život, a niti ne zastanu? Introspekcija daje čovjeku mogućnost ne samo da bolje vidi sebe, već da bolje vidi i drugoga. Uključujući i vlastito dijete.
Kao roditelj mislim da sam naučila biti prisutnija, naučila sam važnost riječi ”oprosti”, naučila sam vrijednost humaniziranja roditeljske uloge u smislu da ne želim i ne trebam biti svom djetetu bezgrešni Bog, već čovjek od krvi i mesa, ali i dalje sigurnost i uzor u nekoj dimenziji koji mu drži prostor za rast. Naučila sam što raditi kada mi dijete ima tantrum ili kada prolazi kroz neko emociju za koju treba koregulaciju, naučila sam sebe uspješnije regulirati da i njemu mogu biti primjer vraćanja u ”homeostazu”. Uistinu lista je podugačka. Ali ono što najviše volim- neizmjerno sam zavoljela emocije, sve emocije i pravo na to da se izreknu, niknu i uvenu kada im je vrijeme i to je ono što bih voljela prenijeti i svome djetetu kroz vlastiti primjer. E da, to je još jedna stvar koju sam shvatila. Uče iz onoga što vide, ne onoga što im se kaže. I ako to nije sinkronizirano, može biti i je povrijeđujuće na puno razina.
Govoriš o potrebi za autentičnim prikazom majčinstva, nasuprot idealiziranim slikama s društvenih mreža. Kako je to utjecalo na tvoj pristup pisanju?
Kroz osobnu istinu, došla sam do svijesti o tome koliko je ponekad teško izreći svoje osjećaje. Knjigu sam gotovo spremila u folder i ostavila tamo kao uspomenu za svog dječaka. Kada je bila gotova uhvatio me strah, sram, ali i ponos, strast. U isto vrijeme potpuno oprečne emocije. Jedan ”misaoni” dio mene se bojao – pa ovo je već sve prošlo, kako ćeš objasniti da si ti sad na nekom drugom mjestu. Introspektivni dio mene ipak je znao bolje – nije naglasak na meni. Kome se trebaš objašnjavati? Moje pravo da podijelim to, može biti nečije pravo da osjeti to ili bilo što drugo. Da osjeti da je netko isto to osjetio ili nešto slično. A to uistinu iscjeljuje, da ne govorimo kada su u pitanju majke koje su danas nerijetko jako usamljene i jako često baš te koje nose sva 4 stupa roditeljstva na svojim kapacitetima.
Kada čovjek pronađe iti jednu česticu sebe u knjizi koju drži, osjeti viđenost. A viđenost je ponekad sve što je potrebno. Taj tihi suosjećajni svjedok koji kaže ”u redu je, dan po dan”.
U knjizi naglašavaš utjecaj majčinog emocionalnog stanja na dijete. Koje bi savjete dala majkama koje osjećaju pritisak da budu “savršene”?
Rekla bih da je to pritisak koji je boljka mnogih žena. U domeni majčinstva ili u nekoj drugoj. Samo u poslovima možeš pogriješiti i krenuti iz početka, kao i u partnerstvu. Roditeljstvo na duge staze ne daje takav luksuz i tu nastaje strah.
Mislim prije svega da nikako i nikada ne bih išla u smjeru savjetovanja, jer je svačije iskustvo do te mjere individualno, da je takva vrsta savjeta totalni rulet.
Ali ono što mogu generalno reći, što je neko pravilo i zakon poput gravitacije: mama stvarno mora biti dobro, da bi bila dobra. To su riječi koje su me kupile na jednom predavanju Tomislava Kuljiša i od tada, do danas, stvaram odnos sa sobom i svojim kapacitetom za ”dobro”, jer je uistinu duboka istina da se ne može na najzdravijoj razini dati, a još manje konstantno davati ono čega u majci nema. Dijete koje vidi sretnog roditelja, zrcali u tome vlastito pravo na sreću. E sad, što će kome donijeti taj osjećaj, to je opet introspektivno pitanje. Što meni treba – odlično je pitanje za započeti dan kako bi se roditelj mogao pojaviti punih baterija. Što je veća samoća majke, teže je posložiti taj prostor, ali isprati se truditi u tom smjeru. Biti dobro, ne kao svakodnevno stanje, već kao duboki osjećaj sigurnosti u to da je sve baš onako kako treba biti.
Planiraš promocije i panele vezane uz knjigu. Kakvu reakciju i dijalog priželjkuješ s majkama koje će prisustvovati?
Iskren, topao, otvoren, bez osude, bez uspoređivanja, bez nadjačavanja. Slušanje, suosjećanje, razmjena. Voljela bih surađivati i sa stručnim osobama koje će na promocijama davati majkama uvid u razne metode, od tjelesnog ozdravljena nakon poroda do emocionalne podrške, svakako duga je lista, ali sada uz dijete moj se ritam djelovanja mijenja i brzina kojom stižem do onoga što priželjkujem, ali ne i strast i vizija.
Kako tvoja knjiga doprinosi svijesti o važnosti ranog razvoja i kako savjetuješ roditeljima da pristupe toj osjetljivoj fazi?
Prije svega, mislim da je u tom periodu precijenjena riječ intuicija. Apsolutno da, ona je dio nas, ali nerijetko zna biti ukopana između svih strahova. Kada su meni govorili ”kad uzmeš dijete, sve ćeš znat”. Kada sam rodila promislila sam ” ili su oni savršeni, a ja ne valjam, ili moje i njihovo ”sve” ne znači isto”. Možeš naučiti promijeniti pelene, sitne trikove, možeš imati čak i neku intuiciju, ali ono što s djetetom ispliva na površinu neminovno traži edukaciju o sebi, svijest o tome gdje smo mi kao osoba u tom trenutku i što se događa s djetetom i njegovim razvojem. Svijest o skokovima u razvoju, o koregulaciji, o energetskom odnosu majke i djeteta, o vlastitim emocijama, pogled u našu svijest o tome što naše dijete nama znači- je li naše vlasništvo? Jesmo li mi njegovo? Ili je to jedan energetski ples iskustva i neiskustva koji treba naučiti živjeti kroz bezuvjetnost i prepoznavanje?
Znati kada dijete počinje razvijati koji dio mozga, kada i što se može očekivati od njega, kako utječe podizanje tona ili razne ”odgojne mjere”, edukacija o posramljivanju ili ohrabrivanju, kako hvaliti dijete, a da internalizira svoju vrijednost umjesto da preraste u onoga koji udovoljava? Kako izgraditi taj interpersonalni most i dati djetetu viđenost koja umiruje, tješi, oprašta?
Uistinu ne znam kako može intuicija zamijeniti sve to, posebno u današnje vrijeme kada je svijet rasut na tisuće dijelova i nikad nije bilo važnije integrirati sebe kako bi to vremenom mogla učiniti i naša djeca.
Sjetila sam se jedne situacije iz zračne luke. Moj dječak je prvi put bio nedavno na jednom takvom putovanju i čekali smo kofere. U avionu je s nama bila još jedna mama koja je bila sa djevojčicom kojoj očito nije bio njen ”dan”.
Kada smo izašli, svi smo čekali kofere, a ona je vrištala, plakala. Mama je pokušala odvesti u wc, na kraju je vidno iscrpljena doslovno držala dijete pod rukom kao kruh dok su joj nogice i ruke mahale od nezadovoljstva uz plač na sve strane.
Čula sam pokraj sebe dvoje ljudi kako komentiraju ”vidi one tamo sa onim razmaženim derištem, šta bi je ja smirila.”. Naježila sam se od tog komentara. Ne osuđujem osobu koja tako razmišlja, jer je to njen životni izbor, ali u tom trenutku ja vidim skroz drugo. Vidim dijete kojemu se teško regulirati i majku koja je iscrpljena. Presretnemo ih. Curica je sada na podu, plače i baca se pod maminim nogama. Spustila sam se lagano, Leni mi je stajao iza leđa. Rekla sam mami koja je stajala iznad da je skroz shvaćam kako se osjeća i pitala je spontano i prijateljski bi li bilo u redu obzirom da sam ja trenutno u miru da joj malo pomognem u ovoj situaciji.
Nasmijala se suznih očiju i rekla je da je to s njom skroz u redu. Djevojčica je gledala u mene prvo nepovjerljivo, a onda je dlanom obrisala nos i nastavila gledati u mene prodorno i znatiželjno. Možda je dijete žedno, gladno, preplavljeno rasvjetom, dugim letom, možda nedostaje san, dom, što god, nebitno. Ali tada dječji mozak funkcionira u modu koji nije za kažnjavanje i nije za izdiranje, jer kratkoročni rezultat ne znači dugoročno zdravlje. To ne znači popustljivost, kao što se često interpretira, već držanje prostora i sigurnosti da dijete prvo izađe iz modela preživljavanja da bi bilo sposobno za drugačiju percepciju i tako sto puta iz početka dok ne posloži svoj neurološki sustav.
Kontroliramo li se mi uvijek kako treba nakon 30, 40, 50 godina na ovoj planeti?
Zašto to očekujemo od nekoga od 3 ili 4 godine?
Pitala sam je smijem li je dodirnuti za dlan i pružila je rukicu. Rekla sam joj da vidim da je jako nešto tužna ili ljuta, ali da smo joj se svejedno moj dječak i ja htjeli javiti i pozdraviti je. Bez puno riječi sjela sam na pod pored nje, dok nije dlanom obrisala i zadnju suzu, a mama odahnula baš onako kako sam puno puta poželjela i ja odahnuti kada nije bilo nikoga. U tom trenu sam shvatila važnost i vrijednost uzajamnog postojanja ne samo obitelji već i svih ljudi koji nam se nađu na putu koji jednom gestom mogu promijeniti kompletnu emociju.
Mogla bih o ovome danima. Jedva čekam promocije. (smijeh)
Kao filmska redateljica, ujedno si majka i spisateljica. Kako su se ta iskustva ispreplela i utjecala na proces stvaranja knjige?
U isto vrijeme već 4 godine nastaje i novi film koji izlazi kroz mjesec ili dva, “Zaustavi me ako možeš”. Film je uistinu simboličnog naslova, jer je stvarno putovanje do finala bilo trnovito. Knjiga je bila neki moj osobni prostor i “projekt strasti”, nešto što je u meni bilo jače od mene i morala sam pisati i dati tu knjigu ma koliko se sve okolnosti sapletale oko mojih spisateljskih nogu. Mislim da kroz sve što stvaram uronim duboko u iskustvo i sebi dozvolim da me transformira. Onda se rodim u nekom novom obliku, mudrija, ali i dalje “Ona koja raste”.
Što bi voljela da čitatelji, osobito majke, shvate iz tvoje knjige o bezuvjetnoj ljubavi i izazovima roditeljstva?
Voljela bih da čuje ovo onaj kome treba.
”U redu je, nisi sama. Odlično ti ide. Pojavljuješ se svaki dan ispočetka. Zar to nije već velika stvar?”
S ljubavlju je napisana svaka riječ u knjizi i nadam se da će doći u pravo vrijeme na prava mjesta.
A što se Majčinstva tiče – najbitnija uloga u svemiru, ukoliko žena odluči ući u to iskustvo. Ne zbog toga što ne postoji ništa važnije. Već zbog toga šta to može biti uistinu igra s nečijim životom. To je odgoj. A kako tu igru igramo? Kao nešto gdje nas ima, ili nema?
Voljela bih da se o ovome više priča.
FOTOGRAFIJE: Elsie Angeles-Novaković
