Kada se samo sjetim da sam kao djevojka „bižala“ iz tog Biograda. Biograda, iz kojeg mi je obitelj s majčine strane, Biograda u kojemu je uvik puna kuća, u kojemu se govori škafetin, lancun, bićerin, škovacera, karcijola, Biograd gdje se živi na ulici, gdje smo se kao dica uvik igrali na cesti, smili ići samo „do gimnazije“ dok je dana, kasnije smo izlazili vani u grad i u okolna mjesta, boravak u malom mistu u Dalmaciji ima svojih čari… Evo iskreno, ne znam di mi je pamet bila, ali ja sam naše misto tek od tridesete godine života ponovno zavolila tutta forza.
Mjesto (pardon, misto!), grad Biograd na Moru, ima nekih pet tisuća stanovnika. Nekoć je bio i kraljevski grad, bio je prijestolnica i sjedište hrvatskih kraljeva i biskupa. U njemu je i 1102. okrunjen hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Bio je pod Mlecima, bio je utočište bjeguncima tijekom križarske opsade Zadra (zato se i zvao Zara Vecchia), bio je središte hrvatske vojske u protuturskim ratovima. Ovo je grad s bogatom i dugom poviješću. Društvenom, političkom i kulturnom. Ovo je grad koji, unatoč masovnom turizmu (prvi hotel je otvoren 1935. na mjestu današnjeg hotela Ilirija!), još uvijek ima mjesta za ono skriveno, neotkriveno, autentično i autohtono. I to mi domaći (iako smo u jednu ruku i dalje oni koji „posjećuju“) osjećamo, znamo i vidimo. I to treba čuvati. Zato neću otkriti ama baš sva mjesta u gradu, neka ipak trebate sami otkriti. Kad ih nađete, znači da su vas čekala…
Prvo i osnovno; kupanje. Dalmacija = more. Kao dijete sam se kupala u Solinama. I to je pješčana plaža, uvala, baš za obitelj i djecu. Danas je najpopularnija, krcata, puna… i ja ju zaobilazim u najvećem mogućem luku.
Dolazim u Soline samo na noćno kupanje. To je posve drugi i drugačiji doživljaj. Pješčana plaža, „more ka lušija“, zalazak sunca i razgovor ugodni s prijateljicama iz ulice koje znaš cili život. Divota.
Biograd na Moru – centar Jadranske obale
Inače, kupanje je u planu na dva mula; Đigi i Parapetu. Điga je kombinacija lokalaca i turista, u korist lokalaca. Parapet mi je najdraži. Naime, on je na samoj rivi, odmah pored vezova za koćarice i tamo se kupamo samo mi lokalci, da, ubrajam se u njih, i tamo je najlipše. Inače, ovo mjesto nije u potpunosti predviđeno za kupanje, čak bi se moglo reći da je pomalo i opasno za kupanje jer nerijetko trube brodovi pri ulasku u luku, dok ih kupači(ce) ignoriraju kupajući se u moru.
Zamislite samo divnu scenu dok njih dvi jedna drugoj kazuju što su kuvale za obid, jedna je punjenu papriku, druga je na lešo, i ne čuju, one jednostavno ne čuju trubu broda koji, doduše najsporije na svitu, vozi ravno na njih. Pa se dereš „alo gospođo!“ dok se ne okrenu i onda opet najsporije na svitu ne otplivaju u stranu, otplutaju zaokupljene najvažnijom misli dana – “Što ćemo ist?”… To je takvo mjesto. To je njihovo mjesto. I s najvećim guštom mogu reći, tj. kazati to je i – moje misto.
Preko puta Parapeta je riva, a na rivi red kafića i restorana. No, to nije ono što želim; ja želim brzinski proć’ kroz taj niz kafića i restorana i zać’ odma’ iza ugla u jednu malu kalu i tamo me čeka Barba. Barba je konoba gdje se sve lipe stvari dešavaju i osićaju. Gdje vječno iz zvučnika svira Oliver i klape, gdje je domaće vino izvrsno i gdje je hrana sjajna, odlično spremljena i najvažnije, sami ju love.
Barba je, naime, konoba u sklopu ribarskog obrta Hobos koja nudi dnevno svježu ribu, školjke i slično, koje sami ulove. A i pašta, i ona meni najvažnija, spaghetti aglio, olio e peperoncino im je uvijek – odlična. Uz domaću atmosferu i sjajnu uslugu i hranu, valja nazdravit’ i s rakijom od drijenka koja nam je sada već postala tradicionalna za kraj obida.
Malo iza Barbe je pizzeria Casa Vecchia. U kamenom dvoru stare dalmatinske kuće već ljetima prije ili nakon kupanja guštamo u sjajnoj pizzi. Izbor je velik, no nije prevelik, pizza je uvik ista, s karakterističnim „leopard“ uzorkom na korici, za što je zaslužna krušna peć u dvorištu. Priprema se isprid gostiju, u centralnom prostoru dvorišta di je i krušna peć. No osim pizze (koja btw dolazi i u veganskoj varijanti!), atmosfera je ono što izdvaja ovu lokaciju od ostalih.
Staro kameno dvorište unutar kojeg je smokva, masline i još neko meni nepoznato drvo, uvik garantira hlad i ugodan odmor, čak i za vrime najvećih sparina. Za razliku od Barbe, ovdje je na tapeti blues, rock i slično, s jako dobrim izborom pića: od craft piva do, meni za sada najdražeg, Jokićevog pošipa. Inače, radi se o vrhunskom organskom vinu vinarije iz Lišane Tinjske, kod Polače, niti 15 minuta vožnje sjeverno od grada. Krenete put Biograd na Moru – Kakma i skrećete lijevo u Lišane Tinjske. Vrijedi potegnut do vinarije, vino je famozno. Osim, meni najdražeg, pošipa, rade i maraštinu, muškat žuti, chardonnay, rosé i odličan cuvée od cabernet sauvignona, shiraza i merlota.
Nakon kupanja, jela i pića valja prošetat’ malo da se sve to blago u drobu smiri. Volim proć’ oko Sv. Stošije, biogradske katedrale, ove jednostavne barokne crkve, koja se nalazi na samom vrhu brda poluotoka, okružena lipim, decentnim, njegovanim parkom. Oko nje se nalazi splet starih kala i pravo je zadovoljstvo otkrivati nove lokacije u njima, posebno konobe. Triba usporedit’ ponudu.
Uz sve silne usporedbe, Barba i Casa Vecchia već godinama dile prvo misto. A ja stalno dajem šanse i drugima. Nisu loši, neki stvarno ugodno iznenade kako koje lito, ali ovdi je kvaliteta konstanta, uvik znaš štaš’ ist’ i pit’. Nema iznenađenja, samo najbolje.
Na povratku kući obavezna je još jedna lokacija. Radi se o slastičarnici Blandona. Ona je dio Biograda od sredine 90-ih, mislim da su je otvorili odmah nakon rata. Na stranu fini kolači i domaća proizvodnja s „pravim“ namirnicama, sladoled je prava zvijezda ove slastičarne. Stvarno, ovakav niste često kušali. Izbor je velik, bez bojila i sličnih dodataka, kuglice su ogromne tako da zapravo o „kuglicama“ i ne možemo govoriti. Ovo su kugle. A okusi su famozni.
Već se par lita davim u kugli naranče nakon ručka ili večere vani, a zadnji put tu jednu jedinu kuglu nisam niti mogla dovršit’. Omjer cijene i kvalitete je ovdje u korist kvalitete, a sve zahvaljujući obitelji Sejdini. Malo je takvih obrtnika, ove treba čuvat ko’ kuglu sladoleda u kornetu; s najvećom pažnjom i guštom.
Biograd ima i Zavičajni muzej, koji svako lito pomno pregledam. Muzej je na samoj obali grada, na rivi. Sama zgrada je spomenik kulture, podignuta je na ruševinama srednjovjekovnih zidina pri kraju 18. i početkom 19. stoljeća. Ako ne naletim na neku aktualnu izložbu, uvik je tu dragocjenost Muzeja: Kulturno povijesna zbirka „Teret potopljenog broda iz 16. stoljeća“, radi se o jedinstvenoj zbirci na Jadranu. U njoj se čuva preko 10.000 predmeta izvađenih iz potonulog mletačkog broda u 16. stoljeću.
I za kraj moje kartoline, večer najviše volim provest u ljetnom kinu. Iako se radi o ljetnom kinu manjeg grada na obali, raspored filmova je prilično dobar. Čak sam ove godine film „Oppenheimer“ gledala dan prije nego je u Zagrebu počelo prikazivanje u kinima! Neko bi reko da su Biograjci i Biograjke, barem što se kinoprikazivanja tiče, isprid vrimena…
Biograd je lijep manji grad na Jadranu, i tek sada, kao odrasla uviđam sve njegove prednosti, mane više nekako i ne vidim. Naravno, ja tu ne živim, dolazim ljeti na (radni) odmor tako da komunalne boljke, koje svaki grad ima i s kojima se bori i nosi, ne osjećam (pardon, osićan). Ali tako za bijeg od stvarnosti, za ovu kartolinu i triba bit’!
FOTOGRAFIJE: Privatan album
