Jedna od poruka koju jedva čekam iznova poslati dragim ljudima glasi: „Mi smo na trajektu“. Pošaljem je čim se ukrcam na Jadrolinijin brod, dok se putnici raspoređuju po palubi, kupuju bezobrazno skupe sladolede i taktički zauzimaju mjesta s kojih se najbolje vidi kopno koje polako nestaje iza nas ili otok kojem se približavamo. Uvijek biram ovu drugu stranu i gledam približavanje otoku, mom Cresu.
Ne znam kako izgleda ljeto bez putovanja tom linijom, bez trajekta i postupnog uvećavanja obrisa otoka, kao ni bez vožnje do Osora, na jugu otoka. Na Cres dolazim oduvijek, a sve do kraja fakultetskih dana ondje sam provodila gotovo dva mjeseca godišnje. Dolazila bi sredinom lipnja, čim bi završila škola, i ostajala do početka rujna, kad bih se Zagrebu vratila s povećom preplanulosti i ljetnim uspomenama. Ulazak na Jadrolinijin brod, u drugom smjeru, ne bi bio suviše gorak; znala sam da ću se vratiti otoku.
Ova priča ipak počinje prvim ukrcavanjem na trajekt. Ovo vam pišem iz svojeg ljetnog ureda, za stolom za kojim se radi drugačije nego u gradu i s kojeg svakih nekoliko minuta pogled pobjegne prema ulici, dvorištu ili nečemu što se upravo događa ispred kuće.
Osor
Osor se smjestio na uskoj prevlaci između Cresa i Lošinja, ondje gdje se dva otoka susreću preko desetak metara širokog kanala i pokretnog mosta. Teško je, prolazeći njegovim kamenim ulicama, zamisliti da je ovo malo mjesto nekoć imalo više tisuća stanovnika, bilo rimski municipij Apsorus, luka na plovnom putu između Salone i Akvileje te stoljećima upravno i crkveno središte cresko-lošinjskog otočja. Njegov je položaj prepoznat još u antičko doba: kanal prokopan kroz prevlaku skraćivao je plovidbu Jadranom, a Osor se razvio u mjesto kroz koje su prolazili trgovci, pomorci, putnici i različite kulture.
Tragovi tih razdoblja i danas postoje na svakom koraku, u dijelovima prapovijesnih, rimskih i srednjovjekovnih zidina, ostacima antičkih građevina, nekadašnjoj renesansnoj katedrali, gradskoj vijećnici i arheološkoj zbirci koja čuva predmete pronađene na tom području. Osor se zato često opisuje kao muzej na otvorenom, premda taj izraz tek djelomično prenosi njegovu posebnost.
“Povijest ovdje nije izdvojena iza muzejskog stakla, nego je ugrađena u kuće, trgove i ulice kojima se svakodnevno odlazi po kruh, na kupanje ili na večernji razgovor “na šternu”.“
Danas Osor najveći dio godine živi s tridesetak stalnih stanovnika koji ostaju i onda kada se zatvore škure na ljetnim kućama, utihnu dvorišta i posljednji sezonski stanovnici ukrcaju na trajekt prema kopnu. S dolaskom proljeća i ljeta mjesto se ponovno puni ljudima čije su obitelji ovdje desetljećima stvarale vlastite otočke živote.
“Veza moje obitelji s Osorom počela je 1966. godine, kada se moj nono prvi put zaljubio u ovo mjesto, a dvije godine poslije ondje kupio kuću. Ona je s vremenom postala naše ljetno središte, mjesto u kojem su odrastale generacije i kojem se više od pola stoljeća vraćamo.“
Bosonoga bezbrižnost
Ljeta u Osoru mog djetinjstva imala su dobro usustavljen ritam. Dane smo provodili u kupaćim kostimima, odlazeći do malog dućana po ono što je baki nedostajalo za ručak, kupajući se na plaži ili barkom obilazeći okolne uvale. Ujutro bismo ukrcali ručnike, maske, peraje i nešto hrane, a vraćali se kada bi ručak već bio na stolu. Kuća u Osoru, baka i nono, barka i dani koji su prolazili između mora i ručka tada su nam se činili kao sasvim obična svakodnevica. Tek danas razumijem koliko smo bili sretni i bezbrižni.
Tu bi bosonogu svakodnevicu nekoliko puta tjedno prekinule večeri drukčijeg ritma. S plaže se vraćalo ranije, odijevala se ljetna haljina i odlazilo prema nekadašnjoj osorskoj katedrali, gdje se tijekom srpnja i kolovoza održavaju Osorske glazbene večeri. Za mene su one dugo bile tek prirodan dio ljeta i tek sam mnogo kasnije shvatila koliko je neobično da se u mjestu s nekoliko desetaka stalnih stanovnika već pola stoljeća održava jedan važan festival klasične glazbe u Hrvatskoj.
50 ljeta glazbe
Osorske glazbene večeri utemeljene su 1976. godine, a njihov je pokretač, redatelj Daniel Marušić, festival zamislio kao mjesto koje će u povijesnom ambijentu Osora posebno predstaviti hrvatske skladatelje i domaću glazbenu baštinu. Ta se ideja održala do danas: u nekadašnjoj osorskoj katedrali već 50 ljeta održano je gotovo osam stotina koncerata, a na festivalu je praizvedeno više od tri stotine naručenih djela hrvatskih autora. Te brojke zvuče gotovo nestvarno kada ih se poveže s Osorom, mjestom u kojem se tijekom zime glavnom ulicom može proći bez ijednog susreta. Ljeti, međutim, večer koncerta mijenja njegov ritam. Na parkiralište izvan gradskih zidina pristižu automobili, trg se puni razgovorima, a kroz veliki portal katedrale ulazi publika čuti koncerte nekih od najvažnijih domaćih i međunarodnih glazbenika.
Kao dijete taj sam prizor promatrala iz publike, bez potrebe da razumijem program ili poznajem imena skladatelja. Znala sam samo da su to večeri u kojima se Osor preobrazi, kada se nakon cjelodnevnog kupanja mirno sjedi u katedrali, a nakon koncerta ostaje na trgu i još dugo razgovara. Daniel Marušić bio je moj nono, pa su Osorske glazbene večeri od početka bile festival uz koji sam odrastala, a s vremenom je postao i dijelom mojeg profesionalnog života, budući da sam se 2012. godine pridružila njegovoj organizaciji.
Cres koji bih vam ja pokazala
Nakon dugih ljeta provedenih na Cresu, teško mi je o njemu govoriti objektivno. Mjesta koja predstavljam povezana su u uspomenama koje čuvam. I moj se boravak na otoku s vremenom znatno promijenio. Nekada sam pred sobom imala gotovo dva cijela mjeseca, dok su danas dolasci kraći i usklađeni s poslom i drugim obvezama. Upravo zato svaki dan na Cresu više cijenim i nastojim ga iskoristiti: posjetiti mjesta koja volim, vidjeti ljude koje tijekom godine rijetko susrećem i ne odgađati izlete za neki drugi put. Riječ je stoga o osobnom izboru mjesta kojima se rado vraćam i koja bih pokazala nekome tko na otok dolazi prvi put.
Grad Cres, Lubenice, Valun i Beli četiri su mjesta koja pokazuju koliko se krajolik i atmosfera otoka mogu promijeniti tijekom samo jednog izleta. Grad Cres najveće je otočno naselje i njegovo svakodnevno središte, s povijesnom jezgrom razvijenom oko mandraća, kamenim palačama, uskim ulicama i trgovima koji tijekom ljeta postaju mjesto susreta stanovnika i gostiju. Lubenice su staro kameno naselje smješteno na litici gotovo četiri stotine metara iznad mora, poznato po uskim ulicama, očuvanoj tradicijskoj arhitekturi i pogledu koji se otvara prema zapadu. Valun je ribarsko mjesto u mirnom zaljevu, s kućama zbijenima oko luke, restoranima uz more i Valunskom pločom, jednim od najstarijih hrvatskih glagoljskih spomenika. Na sjeveru otoka nalazi se Beli, povijesno naselje okruženo šumama Tramuntane, kamenim stazama i nešto surovijim krajolikom, poznato i kao jedno od važnih središta zaštite bjeloglavih supova koji obitavaju na creskim liticama.
Mali Bok, Koromačno, Sv. Ivan i Plava Grota pripadaju onim dijelovima creske obale do kojih se uglavnom ne dolazi lako, no upravo u tome leži njihov šarm. Mali Bok, smješten ispod Orleca, mala je šljunčana uvala okružena visokim stijenama i izrazito čistim morem, do koje se spušta strmom pješačkom stazom. Najbolje ju je posjetiti ujutro, prije najveće vrućine i gužve, posebno zato što povratak uzbrdo nakon dana provedenog na plaži može biti prilično zahtjevan. Koromačno, u blizini Beleja, mirnija je i skrovitija uvala do koje se može doći pješice ili barkom, a posebno je lijepa zbog osjećaja izdvojenosti i gotovo netaknute prirode. Ispod Lubenica nalazi se Sv. Ivan, prostrana bijela šljunčana plaža do koje vodi zahtjevnija staza, pa je mnogi radije posjećuju morskim putem. Nedaleko od nje, smjestila se Plava Grota, morska špilja u koju se ulazi plivajući ili manjom barkom, a posebno je dojmljiva u dijelu dana kada sunčeva svjetlost njezinu unutrašnjost oboji intenzivnim plavim tonovima.
Gastronomski dio ovog popisa počinje u Osoru, u Konobi Mare, smještenoj unutar starih gradskih zidina, s terasama skrivenima među zelenilom i kamenim kućama. Jelovnik se oslanja na sezonske namirnice, svježu ribu, kvarnerske škampe i otočno meso, pa je Mare jednako dobar izbor za dugi ljetni ručak i večeru nakon koncerta. Moj je apsolutni favorit ipak Na Moru u Valunu, mali obiteljski restoran na samoj rivi, s terasom tik uz more i pogledom na valunsku luku. Ondje se dolazi zbog svježe ribe i plodova mora, jednostavno pripremljenih jela i opuštene atmosfere ljetnih večeri. Za cresku janjetinu vrijedi otići u Bukaletu u Loznatima, jednu od najpoznatijih otočnih adresa posvećenih jelima od janjetine pripremljenima na različite načine.
I uvijek ponovno Osor
Kad vas put dovede na Cres, probajte posjetiti i moja omiljena mjesta. Prošetajte kamenim ulicama Lubenica, provedite poslijepodne u Valunu, spustite se do neke od uvala zbog kojih vrijedi ponijeti dobru obuću i dovoljno vode te kušajte cresku janjetinu u unutrašnjosti otoka. Večer ostavite za Osor. Dođite nešto ranije, prošećite njegovim kamenim ulicama, pričekajte da dnevna vrućina popusti, ako ste u prilici poslušajte neki ljetni koncert.
Mene svaki izlet po Cresu ponovno dovede u Osor, mjestu bez kojeg ne poznajem ljeto. Kada dođe vrijeme za povratak u grad, gledat ću s trajekta kako se otok polako udaljava, razmišljajući kada ću i kome ponovno poslati poruku: „Mi smo na trajektu.“
FOTOGRAFIJE: Privatna arhiva
