Iako nije među najpoznatijim turističkim destinacijama, Kirgistan posljednjih godina privlači sve više putnika. Nalazi se u središnjoj Aziji, između velikih regionalnih sila – Kazahstana, Uzbekistana, Tadžikistana i Kine, a mnogi ga opisuju kao jedno od posljednjih mjesta gdje još uvijek možeš doživjeti tradicionalni način života na velikim planinskim prostranstvima. Naime, gotovo 90 posto njegovog teritorija je planinsko, zbog čega se često naziva i “Švicarskom središnje Azije”.
Kirgistan je putnicima zanimljiv jer nudi iskustvo koje je danas sve rjeđe: krajolik bez masovnog turizma, autentičnu nomadsku kulturu i nevjerojatne planinske pejzaže. Velik dio zemlje izgleda gotovo divlje i netaknuto: tu su ogromni pašnjaci, planinski vrhovi iznad 7000 metara i visinska jezera. Ideja o zemlji koja je još uvijek autentična privukla je i fotografkinju Anu Knežević koja ga je posjetila u ljeto prošle godine, a za After5 je podijelila svoje iskustvo i fotografije koje će, vjerujemo, očarati i vas – a možda vas i potaknuti da upravo Kirgistan bude vaša iduća destinacija za putovanje.
“Postoje destinacije koje planiraš godinama – i one koje te jednostavno pozovu. Kirgistan je za mene bio ovo drugo. Kombinacija dramatičnih planina, nomadske kulture i onog rijetkog osjećaja prostora koji danas gotovo da više ne postoji bila je dovoljna da kupimo karte.“
Fotografija joj ovaj put nije bila primarni cilj, započinje priču Ana Knežević. Više ju je, kaže, vodila želja za planinama i upoznavanjem lokalne kulture, ali u Kirgistanu kadrovi dolaze sami. Prizori se otvaraju na svakom koraku. U moru opcija za ljeto 2025., Kirgistan se nametnuo kao uzbudljiva i pomalo nepredvidiva odluka.
“Tražila sam mjesto koje može ponuditi netaknutu prirodu, snažan lokalni život i onaj rijedak osjećaj da se vrijeme barem malo usporilo. Upravo sam to i dobila.”
Kirgistan – zemlja u kojoj je vrijeme usporilo
Vrlo brzo je naučila da se Kirgistan ne otkriva na brzinu, i da improvizacija ovdje ima svoje granice. Auto nisu rezervirale unaprijed, a bez vozila si, kaže, u ovakvoj zemlji prilično ograničen – javnog prijevoza ima, ali za planove koji uključuju planinske prijevoje, visoravni i udaljena jezera jednostavno je prespor i nepouzdan.
“Sletjele smo u Bishkek preko Istanbula i gotovo odmah shvatile da auto nećemo tako lako pronaći. Bio je vrhunac sezone, a vozila malo. Nekim čudom uspjele smo dogovoriti automobil preko jednog od brojnih WhatsApp kontakata. Sjele smo u auto koji je već na startu imao upaljenu lampicu ‘maintenance required’. Navodno, sasvim normalno za Kirgistan. Kao i to da će nam negdje putem sigurno puknuti guma.”
Glavni grad ih je, kaže, nije previše zadržao, ali im je dao dobar uvid u ritam zemlje: prostran, sirov i nenametljiv. Jedino što su unaprijed rezervirale bilo je trodnevno jahanje prema jezeru Song-Kul.
“Čim smo napustile Bishkek, postalo je jasno – Kirgistanom se mora putovati polako i u njegovom ritmu. Oslanjanje na Google Maps najčešće je bilo samo nada da ćemo stići na vrijeme. Mislim da ni jednom nismo.”
Krenule smo prema mjestu gdje smo trebale sjesti na konje i provesti tri dana jašući visoravnima i planinskim grebenima prema Song-Kulu. Dodijeljen nam je Kalys kao vodič i vrlo brzo smo shvatile da ćemo lakše komunicirati na hrvatskom, nego na engleskom. Unatoč jezičnoj barijeri, pokazao se kao savršen vodič i uveo nas u sirovost Kirgistana.
Satima jašući kroz prašinu stigle su do prve jurte. Obitelj koja ljeta provodi u planinama ugostila ih je s toplinom i jednostavnošću. To je bilo njihovo prvo spavanje u jurti. Konačni cilj bio je dolazak do jezera Song-Kul, smještenog na 3.000 metara nadmorske visine.
“Nakon doručka krenule smo preko grebena iznad mjesta gdje smo spavale. U tom trenutku postalo mi je jasno da su ovo radni konji i da njihov zadatak nije lagan. Svakih nekoliko minuta Josipa, Ivana i ja smo se pitale jesmo li donijele ispravnu odluku i koristimo li te plemenite životinje na pravi način”, priča nam Ana.
Nakon zasluženog odmora za konje, počele su se spuštati prema jezeru.
Krajolik se neprestano mijenjao: bezbroj ovaca i divljih konja okruživalo nas je dok smo prelazile jedno brdo za drugim, sve dok se napokon nije otvorio pogled na Song-Kul. Ondje nas je ugostila divna nomadska obitelj s kojom smo provele cijeli dan. S njihovom djecom igrale smo graničara i promatrale jednostavan, ali težak svakodnevni život. Za mene je vrijeme ondje gotovo stalo. Rijetko gdje sam osjetila takav mir.
“Djeca rumenih obraza pronalaze igru u najsitnijim stvarima – tijesto im služi kao plastelin. Spavaju svi zajedno, jedno uz drugo, a budi ih sunce koje im kroz vrata jurte obasjava lica. Dok odrasli pripremaju doručak za goste, i djeca imaju svoje zadatke. Obilazeći jurte, upoznajem Aizirek koja priprema kajmak, Burulcha kraj jezera muze krave, a Aigerim postavlja stol za doručak. Kalys u tišini priprema konje za naš povratak. Odlazimo zahvalne – za mir, za iskustvo i za povjerenje koje nam je dano.”
Put ih dalje vodi prema Narynu, gdje po preporuci unajmljuju vodiča kako bi stigle do doline Kok Kiya. Ana nam priča da cesta ovdje ne postoji na Google Mapsu i bez lokalnog znanja vrlo se lako izgubiti, posebno jer signala gotovo da i nema. Za ovaj dio puta potrebna je i posebna dozvola zbog blizine kineske granice. Upravo ondje nalazi se i spektakularno jezero Kol-Suu.
“Staza do njega relativno je lagana i vodi kroz široku dolinu ispresijecanu rijekama. U dolini se već osjeti rast turizma pa razina gostoljubivosti više nije ista kao na ranijim lokacijama. Ovdje sam se prvi put susrela i s blagom visinskom bolešću, ali ni to nije umanjilo dojam prirode koja nas je okruživala.”
Ostatak puta vodi ih do Karakola, polazišne točke za jednu od najljepših planinarskih ruta – onu prema jezeru Ala-Kul. Ipak, ondje shvaćaju da se ovaj put neće popeti. “Staza zahtijeva dva do tri dana hoda i mrvicu više organizacije nego što smo u tom trenutku imale”, kaže Ana.
“I to je zapravo Kirgistan o kojem svi pričaju – zemlja u kojoj se planovi mijenjaju, a ceste te neminovno uspore. Možda je upravo to bila i glavna lekcija ovog putovanja: naučiti usporiti i prihvatiti sirovost i nepredvidivost jedne takve zemlje.“
“Ovo nije ispolirana destinacija. Luksuz i komfor ovdje je teško pronaći. Kirgistan podsjeća na neka prošla vremena koja danas možda volimo romantizirati, ali svakodnevni život ondje je i dalje težak, jednostavan i vrlo stvaran. I baš takav bio je sve što mi je u tom trenutku trebalo.“
FOTOGRAFIJE: Ana Knežević
