Ne znam zašto sam toliko dugo čekala da u ruke uzmem knjigu “Črna mati zemla” Kristiana Novaka. Mogla bih o njoj pričati satima, no kada bih je trebala svesti na svega nekoliko riječi, izabrala bih sljedeće: preteško i predivno.
Ljeto mi je inače rezervirano za knjige koje čitam lako, bez velikog emocionalnog angažmana, no ove se godine dogodilo nešto sasvim suprotno. “Črna mati zemla” prati Matiju Dolenčeca, mladog pisca koji se, pokušavajući izaći iz stvaralačke i ljubavne blokade, vraća vlastitoj, davno potisnutoj priči. Povratak u međimursko selo otvara priču o djetinjstvu, smrti oca, gubitku prijatelja, lokalnim legendama i događajima koji su obilježili njegov život. Radnju dalje ne želim otkrivati, iako vjerujem da ni najveći spoiler ne bi mogao oduzeti snagu Novakovu pripovijedanju.
Nakon što sam “Črnu mati zemlu” objavila na Storyju, dobila sam neočekivan broj reakcija. Spisateljica i pripovjedačica Jelena Pervan (čije preporuke za čitanje možete pronaći ovdje) napisala mi je kako međimurski dijalekt u romanu vrlo brzo počne zvučati kao poezija, a u toj je jednoj rečenici savršeno sažela ono što Kristian Novak radi s jezikom. Zanimljivo mi je bilo vidjeti i koliko posebno mjesto njegovi romani zauzimaju na policama ljudi koje poznajem. Svatko je izdvojio nešto drugo, ali dojmovi su, bez obzira na to kako ih je tko formulirao, bili gotovo isti: dirljivo, prekrasno, teško.
Dok ovo pišem već sam se prebacila na “Ciganina, ali najljepšeg” i čini se da će, sasvim neočekivano, ovo biti ljeto u znaku Kristiana Novaka. A što su čitali moji sugovornici? Na njihovim su se popisima našli domaći autori, publicistika, knjige o osobnom razvoju i suvremeni romani koji otvaraju zanimljiva društvena pitanja. U nastavku donosimo njihove srpanjske preporuke.
Srpanjske preporuke za čitanje
Anda Bukvić Pažin, prevoditeljica i književna kritičarka
Čitam raznoliko i stalno: prozu i poeziju; beletrističke, publicističke i stručne tekstove; časopise i slikovnice. Uz raznolike digitalne varijante, u torbi uvijek moram imati fizičku knjigu – zato trend mikro torbica kod mene nikad nije zaživio. U ljetnom makro cekeru trenutačno vučem tri naslova: jedan tek onjušen, jedan s kojim namjerno odugovlačim, i jedan svježe pročitan.
Pročitani naslov je “Knjige mog života”, zbirka kolumni legendarnog književnog prevoditelja i urednika Zlatka Crnkovića, koje su od 1995. do 1998. izlazile u Vjesniku, Vijencu i Večernjem listu. U katalogu Knjižnica grada Zagreba nedavno sam pretraživala sve što je Zlatko Crnković preveo (spoiler alert, oko 160 naslova!), i naišla sam na ovu knjigu. Budući da sam i sama književna prevoditeljica, uvijek mi je silno zanimljivo čitati što književni prevoditelji pišu o vlastitom procesu. To su dragocjeni zapisi, jer većina prevoditelja zbog količine kartica koje treba svladati ne stigne još i pisati o prevođenju.
Izbor ove knjige uklopio se i u moj neobičan hobi: volim izvoditi zaboravljene i rijetko do nikad posuđene knjige iz knjižnice u šetnju. “Knjige mog života” su od 1998. godine izašle samo dvaput: treći put su sa mnom krenule s Trešnjevke, a završile na krajnjem hrvatskom jugu.
Ako i niste čuli za Zlatka Crnkovića, nema šanse da su vas njegova djela mimoišla. Bio je prvi prevoditelj Tolkiena i Harryja Pottera, Adriana Molea i Huckleberry Finna. Ako ste, kao ja, srednju školu pohađali devedesetih, on vam je na hrvatskom napisao gotovo sve lektire: “Stranca”, “Mučninu”, “Proces” i “Preobrazbu”, “Rat i mir”, “Smrt u Veneciji” i “Čarobnu goru”, “Zločin i kaznu”, “Očeve i djecu” – iz popisa svega što je preveo s engleskog, njemačkog, francuskog i ruskog, jasno je da bismo s velikim zakašnjenjem došli do kapitalnih djela svjetske književnosti na hrvatskom jeziku da nije bilo njegova prevoditeljskog mara.
Zlatko Crnković radni je vijek proveo u Znanju, gdje je uredio, prema nekim podacima, oko 600 knjiga. Bio je influencer analognog vremena; kulturtreger u uzbudljivim godinama jugoslavenskog i ranog hrvatskog izdavaštva, tvorac biblioteka Itd, Evergreen i Hit.
Bio je blizak prijatelj Ivana Kušana, teniski partner Antuna Šoljana i svjedok svijeta bez društvenih mreža. Prevodio je i pisao nalivperom, nije ostavio digitalne tragove za sobom, i da nije bilo ovih kolumni, njegov bi čitalački proces i mnogi slojevi njegova rada ostali zauvijek zaboravljeni. Knjiga govori o svijetu kojeg više nema: ne zato što njegovi ključni akteri odavno nisu među nama (sam autor umro je 2013. godine), već zato što kulturnu i književnu scenu odavno nitko ne strukturira i ne bira, ne stvara i ne promišlja na način na koji je to radila generacija Zlatka Crnkovića.
Kolumne u “Knjigama mog života” kratki su tekstovi zamišljeni za jednokratno čitanje: tri kartice koje vas poduče, podsjete na nešto što ste zaboravili, nasmiju vas ili vam daju inspiraciju da istražite neki naslov ili osobu i malo se čudite koliko se svijet u zadnjih 30 godina promijenio.
Ako pak čitate jednu kolumnu za drugom, počinju se ukazivati zanimljivi provodni motivi, kao primjerice jezična pitanja: devedesete su, i naš pisac-prevoditelj vodi tešku borbu s lektorima koji mu žele promijeniti sve aerodrome u zračne luke i teniske poene u bodove.
Crnković bilježi i nevjerojatne anegdote, poput one o Aleksandru Solženjicinu, čiji je “Arhipelag Gulag” krajem šezdesetih godina namjeravao objaviti u Znanju. Ali onda je uslijedio posjet dvojice predstavnika sovjetskog konzulata u Zagrebu, koji su direktoru nakladničke kuće nimalo diplomatski priopćili da će Sovjetski Savez stornirati narudžbe za nove brodove hrvatskim brodogradilištima, ako ustraju pri odluci da izdaju taj “antisovjetski pamflet”. Prijevodna se književnost nekoć doista shvaćala ozbiljno!
“Knjige mog života” preporučila bih svima koji cijene autobiografske tekstove i koji uživaju u pametnoj i polemičnoj kolumni. Ovo nije naslov za fanove prolaznih trendova, već statement komad za ljubitelje nišnih knjiga i ideja: nakon što vam književni prevoditelj ovako otvori složenost svoga svijeta i književnog znanja, vjerojatno nikad više nećete čitati, a da se ne upitate (i ne zabilježite) #TkoJePreveo. “Knjige mog života” knjiga su za one koje zanima kako, kuda i kojim kanalima riječi putuju, od tuđih svjetova do ljetnih cekera.
Bartul Vlahović, književnik i suosnivač nakladničke kuće Fragment
Jurica Pavičić trenutačno je najbolji pisac krimića u Hrvatskoj. To je neosporno. Ne mogu ni izbrojati sve nagrade koje je dobio za svoj odličan roman “Crvena voda”, a kao šlag na torti njegove karijere, navedena knjiga nominirana je i za prestižnu nagradu Dagger. O veličini te nagrade najbolje svjedoči činjenica da su je osvajali pisci poput Henninga Mankella i Andrea Camillerija.
U ljeto sam uplovio s još jednim vrhunskim Juričinim naslovom – “Žigice”. I nisam mogao poželjeti bolji književni početak srpnja. Očekivao sam zanimljiv i dinamičan triler, a dobio sam puno više od toga. Dobio sam sagu o jednoj dalmatinskoj obitelji, životnu priču prosječnog čovjeka kojega je splet životnih okolnosti doveo u bezizlaznu situaciju. Pavičić i ovoga puta koristi kriminalistički zaplet kao okvir, ali u središtu njegova romana nisu zločin ni istraga, nego ljudi, njihovi odnosi, slabosti i teret prošlosti. Koristeći više perspektiva, autor balansira između potresne obiteljske drame i kriminalističke napetosti, prikazujući čitatelju tako priču iz više kutova.
Radnja romana započinje požarom koji je spalio „pola Splitsko-dalmatinske županije“. Sam autor kaže da je bio motiviran velikim požarom u okolici Splita iz 2017., a koji nikad nije razriješen. Na uviđaj potom stiže mladi policajac Petar Fradelić, a odmah za njim i inspektor protupožarne službe Stanko Barada. Njih dvoje zaključe da je požar podmetnut i u tom trenutku započinje napeta kriminalistička fabula.
Nakon stotinjak stranica, kada se u radnju uključi suprug, otac i djed Mladen Božiković, priča dobiva potpuni zaokret. Fokus s kriminalističke fabule skače na dugu povijest obitelji Božiković. Na njegova oca, djeda, čak i pradjeda. I ti dijelovi, premda u sebi ne nose onu klasičnu kriminalističku neizvjesnost, srčika su ovog djela. Likovi, posebno članovi obitelji Božiković, nisu prikazani kao klasični junaci ili negativci, već kao obični ljudi koji su zbog korupcije i mreže interesa moćnijih stjerani u kut. Baš u tom beznađu rađa se ideja koja će kasnije potpaliti fitilj fabule “Žigica”.
Knjigu bih preporučio svima koji vole krimiće i trilere, ali i onima koji od istoga žanra očekuju i onu dodatnu nijansu kvalitete. Jako volim krimiće s društvenim kontekstom i složenim likovima, a ovaj roman posebno će cijeniti oni koji od krimića traže više od same istrage, oni koji traže noir atmosferu, psihološku razradu i kritiku društva čije su patologije često i same pokretač tužnih sudbina malih ljudi.
Maja Božović, education manager u Orbico Beauty
Nedavno sam počela čitati knjigu Tonyja Robbinsa “Neograničena moć” o osobnom razvoju koja govori da za postizanje velikih stvari u životu nije dovoljno samo više raditi, potrebno je drugačije razmišljati. Sposobnost da upravljamo vlastitim procesom razmišljanja i ponašanjem dat će nam rezultate koje želimo postići. U vremenu kada se uspjeh mjeri iscrpljenošću, a standard postaje da uz 9 do 5 posao radiš i na projektima sa strane, zanimalo me je li način na koji razmišljam, moja uvjerenja i pristup životu ponekad moj najveći neprijatelj i saboter.
Knjiga govori o tome kako veliki rezultati ne počinju velikim prilikama, kako većina ljudi misli, već načinom na koji razmišljamo svaki dan. Autor naglašava kako naša uvjerenja određuju koliko ćemo vlastitih potencijala stvarno moći iskoristiti. Koliko često idemo kroz život po nekoj šabloni, automatski, naučeno, nasljeđeno? Koliko smo svjesni vlastitih ograničavajućih uvjerenja?
Knjiga nas podsjeća da se strah i ograničavajuća uvjerenja mogu promijeniti i daje praktične vježbe za promjenu vlastitih obrazaca ponašanja kroz NLP tehnike. Oduvijek me zanimalo zašto neki ljudi postižu uspjeh. Jesu li za njihove rezultate zaslužni samo rad, trud, talent, poznanstva i prilike koje su dobili ili je i “glava” bitna. Robbins objašnjava da uspjeh nije rezerviran za rijetke talentirane pojedince, već za one koji nauče upravljati svojim mislima, emocijama i navikama. Način na koji tumačimo događaje određuje naše odluke, a odluke određuju rezultate. Na kraju, autor naglašava onu neugodnu istinu, koju znamo negdje duboko u sebi, da je odgovornost na nama hoćemo li živjeti ispunjene živote.
Knjigu bih preporučila svima koji vole istraživati teme osobnog razvoja i otvoreni su za učenje i promišljanje. Znam da ovo nije idealno ljetno štivo na plaži koje će vas rasteretiti, ali ako kao ja volite čitati knjige s olovkom i papirom u ruci i raditi na vlastitom mindsetu, onda bih je svakako preporučila.
“Ono što vjerujemo da je istina, ono što smatramo da je moguće, postaje ono što je istina, postaje ono što je moguće.”
Antonia Ćosić, magistra psihologije i televizijska voditeljica
Upravo čitam “Annie Bot” autoice Sierre Greer pa, iako je nisam dovršila dok vam odgovaram na ova pitanja, moram je preporučiti.
Nije me ništa privuklo, iskreno. Jednom sam je dobila na poklon i tad sam znala da neće doći na red pored moje book-liste pa sam je proslijedila frendici koja je tad tražila nešto za sebe. Onda sam je dobila na poklon za rođendan. Opet. “Hoće li me prestati spopadati?”, pitala sam se. Ali kako je stigla od moje Lorete koja je bila opčinjena, počela sam čitati te shvatila zašto je očarana!
Sierra Greer u romanu tematizira odnos robota i vlasnika. Naravno, kao i u većini fikcije, kao odraz stoljeća mizoginije, vlasnik je muškarac željan odnosa kojeg kontrolira, a robot je žena koja se podešava prema njegovim potrebama. U trenutku kad je podesi na autodidaktički mode jer želi da ona razvija svoju svijest, ona počinje učiti emocije i sve se mijenja. (Bez brige, ovo saznate na prve tri stranice.)
Dugo vremena sam tražila nešto pametno, a pitko, zabavno i zanimljivo pa mi je ova knjiga došla kao naručena i stavila kvačicu u sve boxeve. Snažan dojam mi je ostavila tim konceptom i situacijama koje prirodno proizlaze iz ove situacije, a sama ih se ne bih dosjetila. Preporučila bih je svima koji žele razmisliti o svijetu, budućnosti i ulozi koju zauzimaju u svom odnosu, pogotovo romantičnom, a možda putem odgovore na pitanje koliko ljudi zapravo liče na robote u ovom modernom svijetu koji nas uči prioritizirati sebe.
Hvala Ivi što mi je dopustila da preporučim dvije knjige jer mi “Pod morem” Tare Menon ne izlazi iz glave. Autorica je završila Oxford, a predaje na Harvardu i odslušala sam njezino online predavanje o “Ponosu i predrasudama” i, kao netko tko posjeduje tri primjerka te knjige, uključujući antikni s buvljaka u Londonu, pročitao je knjigu dvaput, pogledao film deset puta, moram reći da me iznenadila tim predavanjem i otvorila neke nove svjetove.
Već sam se tu počela radovati njezinom prvijencu. Ona sama ističe da je to knjiga bez radnje i bez spoilera pa vam smijem reći da je to priča o mladoj ženi koja oplakuje prijateljicu, nekad tiho, nekad glasno, ali uvijek snažno.
Tijekom života sam razvila teoriju da imamo dvije kategorije ljudi: oni koji lako steknu, ali i otpišu prijatelje, oni su kao neki lagani dodatak životu, lijepo je kad su tu, ali se odsustvo i ne primjećuje. Dok se drugima srce slomi kad ih prijatelj napusti ili pukne prijateljstvo pa se pitaju je li moguće da se toliko vrsta umjetnosti i razgovora na kavama bavi prekidom romantičnih partnera, a nikad krajevima životnih prijateljstava. Ovi drugi će se naći u knjizi i zaliječiti možda bar neku od rana. Sretno!
FOTOGRAFIJE: OceanMore, ZUZI Shop, Hoću knjigu, Mozaik knjiga, Dupe Photos
