Ljeto je tradicionalno razdoblje kada nailazim na toliko dobrih preporuka da je teško odlučiti kojoj knjizi dati prednost. Moje je ljetno čitanje otišlo u neočekivanom smjeru pa su ga velikim dijelom obilježile knjige Kristiana Novaka, o čemu sam pisala u prošlom izdanju ove rubrike, no s popisa bih svakako izdvojila još jednu knjigu – autobiografiju Brucea Springsteena “Born to Run”.
Dugo, dugo mi je stajala na listi knjiga koje želim pročitati, a onda mi se dogodio jedan od trenutaka koji obožavam: knjiga je pronašla mene! Naime, tijekom putovanja Velikom Britanijom početkom kolovoza, ušla sam u jedan second hand shop u Liverpoolu i na najdonjoj polici ugledala gotovo netaknut primjerak. Ne moram posebno ni naglašavati da mi je to jedan od najdražih suvenira s putovanja.
Springsteen u knjizi bilježi svoj put, od odrastanja u radničkom gradiću Freehold u New Jerseyju i složenog odnosa s ocem preko prvih glazbenih koraka, nastanka E Street Banda pa do trenutka kada je postao jedna od najvećih figura svjetske glazbe. No pjevač piše i o cijeni takve karijere, odnosima unutar benda, braku i očinstvu te borbi s depresijom, bez pokušaja da životnu priču pretvori u niz velikih pobjeda i rock’n’roll anegdota.
Obožavateljica sam Springsteenova rada, a njegov koncert u rimskom Circu Massimu jedno mi je od najdražih životnih iskustava pa je i čitanje ove autobiografije imalo dodatnu vrijednost. Moram priznati kako mi biografije rijetko dugo drže pozornost, posebno kada se svedu na kronološki pregled karijere. Međutim, “Born to Run” nije me smorila niti u jednom trenutku jer Springsteen piše slično kao što stvara pjesme: s dobrim osjećajem za priču i detalje, izravno, ritmično…
Čini se da moj dojam dijeli i velik broj čitatelja jer knjiga na Goodreadsu ima ocjenu 4,19. Prikupljena je na temelju više od 56 tisuća ocjena, a u recenzijama se ističu njegova iskrenost, humor i spremnost da piše o nesigurnostima, obitelji i mentalnom zdravlju – jednako otvoreno kao o glazbi.
U kolovoškim preporukama našlo se još nekoliko knjiga koje su nas odvele u potpuno različite svjetove – od starog hotela u Moskvi i korejskog otoka Jeju do intenzivnih ljubavnih odnosa i trad-wife kulture s društvenih mreža. O knjigama koje su im obilježile ljeto pišu Nives Čavić, Carla Papa, Iva Babić i Ivan Lončar.
Kolovoške preporuke za čitanje
Nives Čavić, osnivačica platforme Budi kulturan
“Ljeto kad je mama imala zelene oči” Tatiane Tîbuleac (prevela Ivana Olujić) ugledala sam u knjižari. Privukao me naslov pa sam uzela knjigu u ruke i pročitala o čemu govori. Zaintrigirala me priča o majci i sinu, godinama ljutnje i zamjeranja i jednom posljednjem ljetu koje će provesti zajedno.
Aleksy ima četrnaest godina i svoju majku ne voli. Na početku romana kaže:
“Da sam mogao, bio bih je zamijenio za bilo koju drugu mamu na svijetu u tren oka.”
Zašto je među njima toliko ljutnje, otkrivamo polako.
Moramo li roditelje voljeti samo zato što su nam roditelji? Koliko toga možemo zamjeriti ljudima koji su nam važni? Koliko oprostiti? I koliko toga nikada ne izgovorimo jer mislimo da ćemo za neke razgovore uvijek imati vremena?
Dok sam čitala, zapisivala sam rečenice o maminim zelenim očima.
“Mamine oči plakale su unutra.”
“Mamine oči bile su moje neispričane priče.”
“Mamine oči bile su ožiljak na licu ljeta.”
Kako se približava kraj, te oči dobivaju sasvim drugo značenje.
Ovo je knjiga o obitelji, ljubavi, gubitku i oprostu. O bliskosti, ali i o tome koliko se možemo udaljiti od onih koji su nam najbliži.
“Aleksy, kako ćeš se ti mene sjećati? Reci mi jednu stvar koja će ti najviše nedostajati?”
“Oči.”
Carla Papa, voditeljica timova za influencer marketing brendova FOREO i FAQ na tržištima UK-a, Njemačke i Francuske
Knjiga koju sam nedavno pročitala i koja se istaknula kao najbolja u 2026. godini jest “Into the Blue” autorice Emme Brodie. Privukla me zato što mi je na prvu ostavila dojam knjige koja bi mogla potaknuti snažne emocije, što je baš tip knjige koju volim pročitati preko ljeta.
Knjiga govori o dvama likovima, AJ-u i Noahu, koji se upoznaju kao tinejdžeri i pohađaju satove glume kod Noahove tete. Između njih se vrlo brzo razvije snažno prijateljstvo i jaka povezanost, dok ih odjednom okolnosti ne razdvoje. Ponovno se susreću nekoliko godina kasnije u New Yorku, a njihov je odnos intenzivan, kompliciran i emocionalan.
Kod knjige mi se najviše svidjelo što je spisateljica toliko dobro dočarala odnos između glavnih likova. Kao čitateljica osjećam njihovu povezanost i koliko je njihov odnos puno više od zaljubljenosti ili požude. On je kompleksan, emotivno nabijen i, koliko god su likovi nesavršeni u svojim postupcima i ponašanju, ne krivimo ih, nego ih razumijemo.
Kada bih baš morala izdvojiti nešto što me kod knjige zasmetalo, to bi bilo to što sam dok sam čitala početak knjige imala osjećaj da je nepotrebno dug. No, kako sam se bližila kraju, taj je uvod imao sve više i više smisla i mislim da bez njega čitateljima ne bi bilo u potpunosti jasno koliko su ta dva glavna lika zapravo povezana i koliko je jaka njihova bliskost.
Za mene je znak dobre knjige kada ona “ostane” sa mnom i nakon što je pročitam, da je ne mogu izbaciti iz glave, želim je ponovno pročitati i ne mogu prestati razmišljati o njoj, a to je za mene upravo ova knjiga. Bila sam emotivna, tužna i sretna u isto vrijeme. Preporučila bih je osobama koje vole romantične priče, ali od njih žele nešto više – žele emociju, komplicirane odnose, ponovne susrete i unutarnje konflikte.
Iva Babić, menadžerica za razvoj proizvoda i poslovanja
Već tri godine jednom mjesečno idem na book club koji se zove BookLab. Počela sam zbog knjiga, a negdje usput shvatila da sam kroz njih dobila i neka divna prijateljstva. Sjednemo u krug i komentiramo knjigu koju smo taj mjesec čitale, ali vrlo brzo prestanemo pričati samo o knjizi. Netko krene od odnosa između dva lika i završi pričajući o vlastitoj obitelji, netko se prepozna u nekoj odluci, netko bi sve napravio potpuno drukčije. Nerijetko podijelimo stvari koje na nekom random druženju vjerojatno nikad ne bismo otvorile. Bude suza i smijeha, ponekad u istih pet minuta.
To mi je možda i najdraži dio čitanja. Najviše volim knjige koje mi ne daju odgovore, nego novu perspektivu. One koje nemaju nacrtano rješenje, nego me potaknu da postavim bolje pitanje. A BookLab, s ljudima koji su pročitali istih tristo stranica, otvori još nekoliko perspektiva koje mi samoj ne bi pale na pamet. Na kraju svakog BookLaba glasamo što čitamo dalje s naše “Liste” na koju svatko može ubaciti novi prijedlog. Ljeti malo mijenjamo pravila: odaberemo jednu zajedničku knjigu, a uz nju svatko još jednu po svom izboru.
Ovog ljeta knjige su me odvele od starog Hollywooda i Španjolske do korejskog otoka Jeju i hotela Metropol u Moskvi. Od svih njih dvije su mi ostale najdulje: “Plemeniti gospodin u Moskvi” autora Amora Towlesa (prevela Aleksandra Barlović) i “Otok morskih žena” autorice Lise See (preveo Dražen Čulić).
Na papiru teško da mogu biti različitije. U jednoj žene svakodnevno odlaze na otvoreno more roniti, u drugoj muškarac desetljećima ne može izaći iz jedne zgrade, a obje su me natjerale da vlastiti život pogledam iz malo drukčijeg kuta.
“Plemeniti gospodin u Moskvi” govori o grofu Aleksandru Rostovu, koji nakon revolucije završava u doživotnom kućnom pritvoru u hotelu Metropol. Kad to tako napišem, ne zvuči kao osobito zabavna knjiga, ali nevjerojatno je koliko se toga može dogoditi kada ograničiš jednu dimenziju, u ovom slučaju prostor. Čak mi se činilo da s vremenom taj prostor postaje sve veći, ne fizički, naravno, nego po količini života koja u njega stane.
Towles velike teme provlači kroz humor, odnose, male rituale i zaigranost. Povijest rijetko objašnjava izravno; ona kao da ulazi kroz vrata hotela – kroz goste, vino, jelovnik, glazbu i sitne promjene svakodnevice. Autor dovoljno vjeruje čitatelju da mu ne objasni baš sve, a piše pitko i razigrano tako da sam kroz knjigu doslovno proletjela. Zanimljivo je i da se Rostov pritom ne mijenja dramatično kao osoba; više se mijenja ono čemu njegova znatiželja, humor i pažnja služe.
Ispod svega ostalo mi je jedno pitanje: što ostaje od nas kada nestanu status, planovi i stvari s kojima se identificiramo?
Možda mi je zato knjiga sjela baš sada. Čitala sam je nekoliko mjeseci nakon što sam sama zatvorila jedno veliko poslovno poglavlje. Kad godinama gradiš karijeru, posao se dosta neprimjetno uvuče u identitet. Kad sam oslobodila taj prostor, nisam odmah znala što će ga ispuniti. Ali otvorio se cijeli jedan novi svemir.
Sasvim drukčije djelovao je “Otok morskih žena”. Prije ove knjige nisam znala gotovo ništa o haenyeo ženama s korejskog otoka Jeju, koje generacijama bez boca s kisikom zaranjaju u more i prehranjuju svoje obitelji.
Lisa See kroz prijateljstvo Young-sook i Mi-je prati desetljeća života u okolnostima koje one uglavnom nisu birale. Povijest ovdje nije kulisa, nego ulazi ravno u privatne živote i odnose, mijenjajući ono što ljudi mogu, smiju i ponekad uopće uspijevaju vidjeti jedni u drugima.
Upravo mi je kroz taj odnos bilo zanimljivo kako autorica pokazuje koliko se lako zatvorimo u vlastitu verziju događaja. Za sebe znamo kontekst, strahove i razloge. Kod drugih često vidimo samo ono što su napravili. Autorica na zanimljiv način obrađuje pitanje oprosta. Ne ono „treba li oprostiti”, nego nešto meni zanimljivije: ako nekome godinama nešto ne opraštamo, čiji je to na kraju teret?
U posljednje dvije godine uspjela sam skupiti popriličan broj ekstremnih promjena, i privatno i poslovno. Čitajući Otok morskih žena zato sam dosta razmišljala o otpornosti. Koliko je nosimo u sebi, a koliko je izgradi život koji nam se dogodi? I što se događa kada okolnosti postanu toliko snažne da ne oblikuju samo način na koji živimo, nego i koliko smo sposobni razumjeti, vjerovati ili oprostiti drugima?
Ne znam koja mi je od te dvije knjige bolja, a zapravo mi se čini da ih nema previše smisla ni uspoređivati. Kod Towlesa sam uživala u jeziku, humoru i načinu na koji kroz obične trenutke otvara velika pitanja. Kod See sam ušla u potpuno nepoznat svijet, a izašla razmišljajući o odnosima, oprostu i tome koliko okolnosti u kojima živimo oblikuju ono što postajemo.
Jedna je toplija, razigranija i lakša za čitanje, druga teža i emocionalno zahtjevnija. Obje su mi, svaka na svoj način, napravile ono što najviše volim kod knjiga: pomaknule perspektivu. Ne trebaju mi objasniti život, dovoljno je da mi ponude kut iz kojeg ga na trenutak mogu pogledati drukčije. Ako nakon posljednje stranice imam više pitanja nego prije nego što sam knjigu otvorila, meni je to obično dobar znak.
Ivan Lončar, arhitekt
Nedavno sam pročitao knjigu “Yesteryear”, debitantski roman Caro Claire Burke. Privukla me sama priča koja je vrlo aktualna u diskursu na društvenim mrežama.
Radi se o jednoj trad-wife influencerici koja aktivno promovira životne vrijednosti iz nekih prošlih vremena, a koje iza kamere ne živi, a onda najednom bude primorana živjeti baš u tom razdoblju!
Postoji jedan fantastičan plot twist koji mi je možda highlight knjige, ali ga ne smijem otkriti, kako ne bih pokvario čitanje. Zasmetalo me nije ništa osobito, s obzirom na to da sam knjigu od približno 400 stranica pročitao u jednom danu, ali mi je genijalno da sam tijekom čitanja prezirao sve likove podjednako. Ne postoji protagonist, svi su antagonisti!
Knjiga me navela na razmišljanje o tome kako trad-wife nije jedini izolirani pokret, već postoji jako puno pomno upakiranih ideologija koje nam se plasiraju svakodnevno, zamotane u neki fini celofan, koje u pozadini žive nešto potpuno drugo. Preporučio bih je svima koji su aktivni na društvenim mrežama i upoznati s trad-wife ili sličnim pokretima.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash, VBZ, Mozaik knjiga, Znanje
