Ožujak je kod naših sugovornika prošao u znaku šarolikog štiva pa njihove preporuke dolaze iz različitih žanrova. Kod mene je, sasvim slučajno, bio tematski puno uži jer su se redom nizale knjige koje na različite načine propituju ljubav i partnerske odnose. Alain de Botton u “Ogledima o ljubavi” filozofski promatra tijek jednog odnosa i secira situacije u kojima su se mnogi od nas vjerojatno barem jednom pronašli. Paralelno sam čitala i “Strangers” Belle Burden, memoare o iznenadnom raspadu braka i emocionalnim posljedicama napuštanja, nastale iz njezina poznatog eseja u rubrici “Modern Love” New York Timesa. Usput rečeno, prava na ekranizaciju osigurao je Netflix, uz već potvrđenu glavnu zvijezdu: ulogu Belle Burden utjelovit će Gwyneth Paltrow.
Na mom je popisu još jedna knjiga temeljena na događajima iz stvarnog života. Dora koja stoji iza 052 recenzija, profila posvećenog knjigama i newslettera čitateljskog kluba kojem sam se nedavno pridružila, ovog je ožujka za čitanje zadala “Love Life” nizozemskog autora Raya Kluuna, koju opisuju kao “the most honest love story you’ll ever read”. I, svakako je iskrena, ali u meni je izazvala čitav spektar emocija, od tuge preko dragosti do ljutnje (nekako najčešće). Knjiga se oslanja na autorovo vlastito iskustvo: muškarac se suočava s terminalnom bolešću svoje supruge, vlastitom nevjerom, krivnjom i svim kontradiktornim emocijama proizašlima iz teške situacije koja ih je zatekla.
Svaka od ovih knjiga zaokupila me na svoj način, ali nakon ovakvog čitateljskog niza, priznajem, treba mi mali predah od tematike ljubavi i odnosa, a njega ću potražiti upravo u preporukama naših sugovornika.
Knjige koje smo pročitali u ožujku
Mate Rončević, PR stručnjak
Jedna od knjiga koju sam pročitao prošlog mjeseca je “Nigdje, niotkuda” Bekima Sejranovića.
Već dugo mi je želja upoznati se s opusom Bekima Sejranovića, a dodatno me privukla izjava moje omiljene književnice Martine Mlinarević kako je Sejranović najbolji suvremeni pisac iz BiH. Martini vjerujem i kada piše, pa sam odmah znao da će mi ovo čitanje biti posebno iskustvo. Naslov “Nigdje, niotkuda” zaintrigirao me… Činilo mi se kao da se iza tih riječi skriva cijeli jedan svijet koji čeka da ga otkriješ. Moju je znatiželju pojačala i emotivna gesta Martine Milnarević, nakon Sejranovićeve smrti. Naime, iz poštovanja je na zgradi Veleposlanstva u Pragu spustila zastavu BiH na pola koplja, nakon čega se našla na udaru brojnih kritika, ali taj snažan simboličan čin pokazuje koliko je Bekim svojim djelima ostavio trag.
Knjiga prati život i odrastanje čovjeka koji se seli između različitih država i kultura te pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem. Kroz njegove uspomene i iskustva upoznajemo obitelj, prijatelje i događaje koji su obilježili njegov život.
Posebno mi je bio zanimljiv njegov višeslojan, pomalo distanciran odnos prema domovini, kao i osjećaj otuđenosti i nepripadanja mjestima u kojima živi, a koji se provlači kroz cijelo djelo.
Kao čitatelju, najvažnije mi je povezati se s likovima, a u ovom su djelu tako živo opisani, da sam na trenutke imao osjećaj kao da ih stvarno poznajem…Gotovo da ti se učini da možeš osjetiti atmosferu i “namirisati” prostor u kojem se nalaze. Zanimljiva mi je i određena nedorečenost oko toga je li knjiga autobiografska ili samo djelomično inspirirana životom autora.
Nakon čitanja sam ostao s nekim tihim nemirom. Kao da knjiga ne završava kad je zatvoriš, nego te nastavi pratiti. Natjerala me da razmišljam o tome gdje zapravo pripadam i koliko su identitet i dom često složeniji nego što mislimo. Ne mogu reći da me rastužila u klasičnom smislu, ali učinila me svjesnijim nekih stvari i mislim da je to njena najveća vrijednost. Preporučio bih je ljudima koji vole knjige koje ne nude lake odgovore. Mislim da bi je posebno razumjeli oni koji su se ikada osjećali između – između država, jezika, obitelji ili verzija sebe. To nije knjiga koja te zabavi, nego ona koja te mijenja.
Petra Cvitaš, knjižničarka na Dječjem odjelu KGZ-a
Sve je počelo s Mjesecom hrvatske knjige i jednim bookmarkom koji mi je zapeo za oko. Na njemu je pisalo: “najpotresnija knjiga koju ćete pročitati ove godine”. Kao netko tko svakodnevno živi okružen knjigama, naučila sam takve rečenice uzeti s dozom rezerve, ali i priznati kad me zaintrigiraju. U ovom slučaju, nešto me ipak povuklo da uzmem “Imena” autorice Florence Knapp u ruke. Možda je to bila kombinacija tog obećanja i premise koja se poigrava jednom od onih univerzalnih ljudskih opsesija: što bi bilo da smo jednom davno odlučili drugačije?
Naizgled jednostavna situacija i majka koja treba dati ime svom novorođenom sinu se pretvara se u tiho, ali duboko razgranato istraživanje sudbine, identiteta i obiteljskih obrazaca.
Iz tog jednog trenutka granaju se tri različite verzije života, tri puta koji počinju isto, a zatim se gotovo neprimjetno udaljavaju, svaki noseći svoje radosti, gubitke i posljedice.
Ono što me se posebno dojmilo jest koliko knjiga suptilno pokazuje da nijedna odluka ne postoji u vakuumu, već da je svaka isprepletena s odnosima, očekivanjima i neizgovorenim nasljeđem koje nosimo sa sobom.
Moram naglasiti da ovo nije knjiga koja se oslanja na nekakve spektakularne zaplete ili dramatične obrate, već da njezina snaga leži u malim trenucima, pogledima, rečenicama koje ostanu visjeti tamo negdje između izgovorenog i prešućenog. Likovi su slojeviti, nesavršeni i bolno stvarni, a njihove unutarnje borbe lako se preliju na čitatelja. Kao čitateljica, ali i kao knjižničarka, uvijek tražim onu vrstu priče koja nadilazi samu radnju i koja otvara prostor za promišljanje te sam je ovdje pronašla. Istina, struktura s paralelnim životnim linijama traži punu pažnju.
Nije to knjiga koju ćete čitati usput, između dvije obaveze. Traži da joj se posvetite, da usporite i ostanete s njom, no rekla bih da upravo u tome leži njezina posebnost i da ona nagrađuje strpljenje i prisutnost.
Nakon čitanja ostaje jedan tihi nemir, ali i potreba za razmišljanjem o svim onim malim raskrižjima u životu, odlukama koje smo donijeli gotovo nesvjesno, a koje su možda oblikovale sve što danas jesmo, o tome koliko smo zapravo slobodni, a koliko vođeni okolnostima i nasljeđem… I možda najviše, o tome kako nas ljubav istovremeno može graditi i ograničavati. Ovu bih knjigu preporučila svima koji u čitanju traže nešto više od same priče, onima koji vole “što ako” scenarije, ali i onima koji se ne boje zastati i zagledati se malo dublje u vlastite izbore.
Sljedeća knjiga koju sam pročitala u ožujku bio je “Sunovrat” francuske autorice Lole Lafon. Postoje knjige koje ne biraš slučajno, nego ih nekako prepoznaš po senzibilitetu pa je tako bilo i kod mene sa “Sunovratom”. Već me duže vrijeme posebno privlače francuske autorice i taj njihov specifičan način pisanja o ženskom iskustvu bez uljepšavanja, ali i bez patetike. Nakon Annie Ernaux, Delphine de Vigan i Vanesse Springore, ova mi je knjiga djelovala kao logičan nastavak tog čitateljskog puta.
Ono što mi je kod “Sunovrata” bilo zanimljivo jest da se priča ne gradi linearno niti nam daje osjećaj da nešto pratimo od početka do kraja. Više je kao da skupljamo fragmente jedne osobe kroz vrijeme, kroz sjećanja, kroz druge ljude, kroz ono što je ostalo iza nje. Upravo u toj rascjepkanosti ima nečeg jako stvarnog jer tako često i mi sami pamtimo, ne kao cjelinu, nego kao niz prizora koje kasnije pokušavamo povezati.
U središtu je zbivanja Cléo, no zapravo nikad nemaš osjećaj da je do kraja možeš “uhvatiti” što mi se činilo jako iskreno jer knjiga kao da odbija pojednostaviti njezinu priču.
Ona je istovremeno i dijete koje nešto želi, i osoba koja se nađe u situacijama koje ne razumije, i kasnije žena koja pokušava živjeti s tim što joj se dogodilo. Baš taj prostor između nevinosti, želje, krivnje i šutnje je meni bio najzanimljiviji.
Čitajući knjigu, stalno sam imala osjećaj da ona više postavlja pitanja nego što daje odgovore. Primjerice, gdje uopće počinje odgovornost, a gdje završava manipulacija? Koliko zapravo razumijemo situacije u kojima se nalazimo kad smo mladi? I zašto se šutnja tako često čini kao jedina moguća reakcija?
Zanimljivo mi je bilo i to kako knjiga ne ostaje samo na individualnoj priči, nego se širi na širi kontekst, to jest na društvo koje često vidi, ali ne reagira. Taj osjećaj kolektivne šutnje i prešućivanja provlači se cijelo vrijeme, gotovo neprimjetno, ali dovoljno snažno da te natjera da razmisliš o vlastitim granicama i reakcijama. Mislim da ovo nije knjiga koja će nužno svima sjesti i to je sasvim u redu. Čitatelji upravo tu fragmentiranost i mnoštvo perspektiva mogu doživjeti kao zbunjujuće, ali meni je to imalo smisla jer odražava kaotičnost same teme. Kao da ni forma ne dopušta jednostavnost jer ni ono o čemu govori nije jednostavno.
Nakon čitanja nisam imala potrebu odmah posegnuti za nečim novim. Trebalo mi je malo vremena da se “vratim”. Ostao je neki osjećaj težine, ali i svijest da sam pročitala knjigu koja je važna ne zato što daje rješenja, nego zato što uspijeva artikulirati nešto što se često teško izgovara.
Treća knjiga koju sam pročitala ovaj mjesec bila je “Priča o sedmero obješenih” autora Leonida Andrejeva i do nje sam, iskreno, došla preko TikTok preporuke. Inače volim s vremena na vrijeme posegnuti za klasikom, bilo da se radi o nečemu što sam propustila ili o djelima koja sam čitala davno, u školi, pa me zanima kako će mi sjesti danas, iz neke odraslije perspektive. Često se pokaže da su to zapravo potpuno drugačija čitanja – kao da ne čitaš istu knjigu, nego neku novu verziju nje.
Ovdje je u fokusu sedmero ljudi koji čekaju izvršenje smrtne kazne, ali ono što knjiga radi nije klasično pripovijedanje s jasnim razvojem radnje. Sve je svedeno na unutarnji prostor likova, na njihove misli, strahove i pokušaje da si objasne što ih čeka. Vrijeme se rasteže, gotovo gubi smisao te imaš osjećaj da si i ti, kao čitatelj, uvučen u tu istu vrstu čekanja koje nije linearno nego kružno.
Zanimljivo mi je bilo koliko različito likovi reagiraju na istu, krajnju situaciju. Neki se hvataju za ideje i uvjerenja, neki pokušavaju racionalizirati, neki jednostavno pucaju pod pritiskom. U tim te trenucima knjiga natjera da zastaneš i razmisliš o tim različitim načinima suočavanja te sam imala dojam da likovi povremeno ostaju više simboli nego stvarni ljudi – kao da predstavljaju određene reakcije ili stavove, a manje djeluju kao zaokružene osobnosti s kojima se možeš dublje povezati.
Čitanje mi je bilo pomalo neujednačeno. Bilo je dijelova koji su me baš “uhvatili” i gdje sam imala osjećaj da sam potpuno unutra, ali i onih gdje mi je fokus padao jer se motivi ponavljaju i vrte u krug. S jedne strane, to ima smisla jer odražava psihološko stanje likova, ali s druge strane može djelovati i zamorno ako tražiš neki jači narativni pomak.
Sve u svemu, drago mi je da sam posegnula za ovim klasikom, ali rekla bih da je to jedna od onih knjiga koje više cijeniš nego što u njima nužno uživaš. Nije za svakoga i nije za svako raspoloženje, već više za trenutke kad imaš strpljenja za sporije, introspektivno čitanje i kad ti je u redu da knjiga ne nudi jasne odgovore, nego te ostavi s mislima koje se polako slažu i dugo ostaju s tobom.
Branka Dropulić Vukić, asistentica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i osnivačica book cluba naoposum
S idejom da počnem čitati više non non-fiction knjiga pročitala sam knjigu “Ogled o sljepoći”, portugalskog nobelovca Josea Saramaga. Preporuku za ovu knjigu sam čula u jednom od svojih najdražih podcasta “Dva ipo psihijatra”. Svidjelo mi se preneseno značenje sljepoće, koja u ovoj knjizi ima najmanje veze s vidom.
Roman prati društvo pogođeno iznenadnom epidemijom sljepoće i istražuje kako se ljudi ponašaju kada nestanu pravila, red i sigurnost. Vlada reagira izolacijom, sustav se raspada, a radnja prati skupinu zarobljenih ljudi koji pokušavaju preživjeti. Kroz ekstremnu situaciju razotkriva temeljne i tamne slojeve ljudske prirode.
Oduševila me hrabrost i brutalna iskrenost u prikazu čovjeka. Ovo je i prva knjiga tog stila pisanja koju sam pročitala – rečenice odvojene zarezima, bez klasične interpunkcije, sve stopljeno u jednoj struji misli. To je dodatno je pojačalo dojam kaosa radnje, ali mi je na početku malo otežalo čitanje. Ostavila me sa zdravom dozom nelagode. Dugo sam nakon čitanja nastavila razmišljati o tome kako se ponašamo kada nema drugih očiju da nas vide, posljedica i poznatih pravila. Knjigu bih preporučila svima koji imaju volje suočavati se manje lijepim stranama ljudske prirode, vole filozofiju i egzistencijalna pitanja.
Uz “Ogled o sljepoći”, pročitala sam knjigu “The Big Leap”, autora Gaya Hendricksa. Zapravo sam je sad čitala drugi put, jer je ovaj mjesec bila tema book cluba kojeg vodim. Privukla me ideja da imamo nesvjesno postavljenu granicu koliko dopuštamo koliko nam u životu bude dobro. Općenito se češće priča o tome kako se nositi s problemima, ali zapravo je jako važno pitanje kako se nosimo s time kad nam ide dobro.
Dvije glavne teme knjige su problem gornje granice i zone djelovanja u kojima boravimo. Problem gornje granice je upravo pitanje kolika je naša sigurna količina uspjeha, sreće, ljubavi koju si dopuštamo prije nego se krenemo sabotirati.
Prema autoru, svime što radimo, krećemo se unutar četiri zone: zona nekompetentnosti, kompetentnosti, izvrsnosti i genijalnosti. Osim što nudi konkretna pitanja kojima možemo saznati u kojoj zoni najviše boravimo, piše i o uvjerenjima koja podupiru problem gornje granice i time usmjeravaju naše ponašanje u neku od zona.
Svidjela mi se lakoća primjene koncepata i konkretnost u postavljanju pitanja. Posebno mi se svidio dio s prepoznavanjem gornje granice u odnosima. S druge strane, većina primjera se odnosi na američku kulturu, po njima se da prepoznati i malo samodopadnosti autora koji donekle pojednostavljuje pojam uspjeha. Ipak, prevladali su mi aha-momenti i puno pitanja koja sam htjela podijeliti sa svojom zajednicom.
Knjiga je na mene djelovala jako poticajno i naučila me kada su neka ponašanja i misli sabotaža, a kada znak da mi je samo stalno. Natjerala me i da preispitam načine na koje trošim vrijeme ovisno u kojoj zoni svojih talenata se nalazim. Definitivno pokretačko štivo koje bih preporučila onima koji imaju osjećaj da ih na poslu ili u privatnom životu nešto koči, a ne znaju što. Možda nije najdublje štivo za osobnu introspekciju, ali definitivno odlična polazna točka za razmišljanje o vlastitim uvjerenjima i obrascima.
Matija Prica, književni kritičar i novinar
Posljednja knjiga koju sam pročitao je “Foster” Claire Keegan. Knjizi su me privukli prethodni naslovi iste autorice “Small things like these” i “Antarctica”.
Radnja je vrlo jednostavna, otac kćer neko vrijeme ostavlja na čuvanje rodbini; opisuje se njezin boravak tamo sve dok ponovno ne dođe po nju.
U svim djelim Claire Keegan fantastično mi je koliko toga autorica uspijeva iskazati s minimalnim sredstvima, jednostavnim prikazom događaja; na koji način značenje upisuje u naoko neprimjetne detalje; koliko toga počiva u neizrečenom, između redaka. Nakon čitanja osjećao sam nelagodu, koja se bez očitog, istaknutog razloga može osjetiti u naoko svakodnevnim situacijama; višak značenja s kojim se danima borite da ga do kraja shvatite i uklopite u shvaćanje djela. Ovu bih knjigu preporučio svakome. Riječ je o autorici koja je do savršenstva dovela vještinu čistog, neposredovanog pripovijedanja, koje samim time čitateljice i čitatelje uvlači i uključuje u djelo.
Lucija Vujnović, novinarka i autorica bloga Pages of Lucy
Knjigu koju izdvajam kao preporuku iz proteklog mjeseca je roman “Male milosti” Dennisa Lehanea, autora “Mistične rijeke” (također izvrsnog romana) i najpoznatijeg “Shutter Islanda”, prema kojem je snimljen istoimeni film. Ovo mi je bila prva Lehaneova knjiga pa nisam točno znala što očekivati, iako mi je bilo jasno da je riječ o autoru s iznimnom reputacijom. Privukla me i dojmljiva naslovnica u izdanju Sonatine, koja suptilno nagovještava atmosferu i tematiku romana.
Radnja je smještena u ljeto 1974. godine u Bostonu, gdje upoznajemo Mary Pat Fennessy, udovicu koja iza sebe ima niz teških gubitaka – supruga i sina, čija je smrt ostavila duboke tragove. Njezina sedamnaestogodišnja kći Jules jedino je što joj je preostalo. Kada se jedne večeri djevojka ne vrati kući, Mary Pat kreće u očajničku potragu.
Istovremeno, u njihovu susjedstvu pod kotačima podzemnog vlaka strada mladi Afroamerikanac u nerazjašnjenim okolnostima. Beskompromisna u svojoj potrazi za istinom, Mary Pat ulazi u mračni svijet mafije, korupcije, nasilja i duboko ukorijenjenog rasizma.
Posebno me oduševio Lehaneov stil pisanja – direktan, sirov i bez uljepšavanja. Likovi su slojeviti i uvjerljivi, gotovo opipljivi; kao da ih možete čuti i vidjeti. Stranice se okreću same od sebe, a autor s lakoćom niže rečenice koje vas vuku dalje. Iako se bavi teškim temama poput ubojstva, ovisnosti, rasizma i nasilja, roman pršti životnošću i autentičnošću koja čitatelja u potpunosti uvlači u priču. Jedini potencijalni izazov može biti veći broj likova, no Lehane vješto održava preglednost. Posebno je impresivno kako uspijeva postići ravnotežu između čitljivosti i književne kvalitete.
Odmah nakon što sam je zatvorila, likovi su mi počeli nedostajati. Knjiga me ostavila s nizom pitanja i potaknula na razmišljanje o moralu, pravdi i granicama između dobra i zla, pokazujući koliko su te kategorije zapravo kompleksne. Preporučila bih je svima koji vole napete kriminalističke romane, ali i onima koji ne zaziru od ozbiljnijih društvenih tema – osobito kada su vješto utkane u uzbudljivu priču i oblikovane kroz snažne, životopisne likove.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Mozaik knjiga, Znanje, Amazon, Antikvarijat Brala, MV Info, Ljevak, Libristo
