Lipanj mi je svake godine izazovan kada je riječ o hobijima i vremenu koje želim ostaviti samo za sebe. Zbog prirode posla, kalendar je prepun događanja i rokova pa slobodni sati postaju dragocjeniji no inače. Ipak, čitanje je navika kojoj se vraćam bez obzira na tempo dana, makar to bilo svega dvije ili tri stranice prije spavanja. Budući da je pred nama razdoblje u kojem će mnogi pronaći više vremena za knjige i čitanje, zamolili smo i naše sugovornice da izdvoje naslove kojima su napravile uvertiru u ljeto te koje vrijedi ponijeti na godišnji odmor.
Knjige koje smo pročitali u lipnju
Dok sam razmišljala što ponijeti sa sobom na jedno putovanje, među svim naslovima koje još nisam pročitala odabrala sam jedan koji već dobro poznajem, “Normal People” Sally Rooney, i ponovno me uspjela podsjetiti zašto mi je među najdražima. Priča o Marianne i Connellu ostaje jednako snažna bez obzira na to poznajete li već svaki njezin obrat, a Rooney i dalje ostaje autorica koja s nevjerojatnom preciznošću opisuje odnose i bliskost.
Uz ponovno čitanje “Normal People” započela sam i “Ubod pčele” Paula Murraya. Roman su čitatelji New York Timesa uvrstili među 100 najboljih knjiga 21. stoljeća, a iako još nisam stigla do posljednje stranice, već sada razumijem zašto. U središtu priče nalazi se obitelj Barnes, koja se pokušava nositi s financijskim problemima nakon što obiteljski posao zapadne u krizu. Murray kroz svakog člana obitelji otkriva drugi sloj iste priče, zbog čega se roman čita kao postupno slaganje mozaika.
Knjiški izbor naših sugovornica i ovoga je mjeseca prilično raznolik. Od romana koji propituju društvene norme i obiteljske odnose, preko poezije, pa sve do domaće književnosti, svaka je preporuka stigla s vrlo osobnim razlogom zbog kojeg ju vrijedi pročitati.
Preporuke za čitanje u lipnju
Mija Dropuljić, vlasnica i glavna urednica portala Under Dreamskies
Otkako sam se ovog proljeća vratila iz Japana, ne prestajem razmišljati o toj zemlji, njezinoj kulturi i načinu života. Putovanje me potaknulo da dublje uronim u japanski svijet, ovoga puta kroz književnost. Zadnjih mjeseci zato čitam japanske autore, od klasika do suvremenih romana i psiholoških trilera. Ovog mjeseca pročitala sam četiri japanske knjige, a posebno su mi se izdvojila dva potpuno različita naslova: “Radnica iz trgovine mješovitom robom” Sayake Murate i “Ispovijedi” Kanae Minato.
Prvi roman prati ženu koja već godinama radi u trgovini mješovitom robom i u tom strogo definiranom svijetu pronalazi osjećaj reda, sigurnosti i pripadnosti. Kroz naizgled jednostavnu priču autorica otvara pitanja društvenih očekivanja, pritiska da živimo na određeni način i osjećaja nepripadanja.
Njezin pogled na svijet je drugačiji, sve samo ne običan i upravo zbog toga pruža posve neočekivani pogled na “normalno”. Gledajući svijet kroz oči glavnog lika, počinjemo i sami shvaćati koliko su neke vrijednosti nametnute, a šaljivi i često luckasti ton, izmamit će vam osmijeh na sitnice koje prije nikad niste smatrali smiješnim,
S druge strane, “Ispovijedi” je psihološki triler koji započinje događajem koji zauvijek mijenja živote jedne učiteljice i njezinih učenika. Roman se razvija kroz više perspektiva, a svakim poglavljem čitatelj dobiva novu sliku o tome što se zapravo dogodilo. Autorica vješto manipulira našim emocijama, jer svakim novim viđenjem istog događaja, mijenjamo strane koje smo zauzeli te shvaćamo koliko je tanka granica između žrtve i zločinca.
Ono što me posebno privuklo ovim naslovima jest činjenica da oba na vrlo različite načine istražuju ljudsku psihu. Dok Murata kroz miran i gotovo minimalistički stil promatra odnos pojedinca i društva, Minato gradi napetu priču koja otvara pitanja krivnje, osvete i posljedica naših postupaka.
Nakon čitanja ostala sam podjednako impresionirana objema knjigama, iako iz potpuno različitih razloga. “Radnica iz trgovine mješovitom robom” natjerala me da razmislim koliko često ljude procjenjujemo prema društvenim normama i očekivanjima. Preporučila bih je svima koji vole književnost koja postavlja važna društvena pitanja i ostavlja prostor za promišljanje.
“Ispovijedi” su me pak držale prikovanom uz stranice i pokazale koliko japanski autori vješto grade psihološku napetost bez oslanjanja na klasične trilerske obrasce. Knjigu bih preporučila ljubiteljima psiholoških trilera koji traže nešto drugačije od zapadnjačkih autora i vole priče koje dugo ostaju u mislima nakon zadnje stranice.”
Jelena Pervan, spisateljica i pripovjedačica
Već nekoliko mjeseci gotovo se svakodnevno vraćam zbirci pjesama “Pupkovina”, književnice, putopjesnikinje i prevoditeljice Maje Klarić, predivne žene koja čitanje i priče neumorno promovira u svom Bookmobilu – maloj, ali moćnoj putujućoj knjižari. Maju Klarić čitam i volim godinama. Na polici imam sve njene knjige, a svaku novu željno iščekujem i beskrajno joj se radujem. Majine su me riječi do sada vodile na mnoga daleka i uzbudljiva putovanja svijetom, od Japana do Južne Amerike, iako u stvarnosti većini staza kojima je koračala nisam došla ni blizu. Sve do sad.
Majina najintimnija zbirka o majčinstvu došla mi je u ruke kad sam se i sama zaputila na to impresivno putovanje koje je započelo trudnoćom, a nedavno završilo rođenjem moje djevojčice. Završetak tog puta ujedno je i početak nove mene. Koja je radost da smo se baš u ovome, za nas najsvetijem trenutku, Maja i ja opet srele. Ovaj put na istoj stazi, pjesnikinja i njena vjerna čitateljica.
Mama i mama.
“Pupkovina” je jedinstvena zbirka pjesama koja ima dva ravnopravna početka i ulaza, jedan namijenjen kćeri, a drugi sinu. U njoj Maja svojom prepoznatljivom toplinom i blagim jezikom pokušava sačuvati i opisati univerzalne trenutke postajanja i bivanja nečijom majkom i nečijim djetetom.
Od odnosa prema tijelu koje je izgradilo novo tijelo do svjesnosti o prolaznosti koja s djecom postaje bolno prisutna, Maja istražuje i bilježi svoju novu svakodnevicu, lepršavu i tešku, kompliciranu, a opet tako jednostavnu.
Kao i svakoj Majinoj knjizi do sada, i ovoj se imam potrebu često vraćati, nasumično je otvarati i čekati da vidim što mi Maja ovaj put ima za reći. Za razliku od svih dosadašnjih, nije mogla izabrati bolji trenutak da mi dođe u ruke i samim time će zauvijek ostati jedna od uspomena na ovaj poseban period života. Zbirku bih preporučila svakome tko je fasciniran fenomenom života i dolaska na ovaj svijet. Ipak, vjerujem da je pravi melem za one koji žele zaviriti u jedan nježan spomenar prvog i ključnog odnosa – onoga između djeteta i majke.
Ilustracije Ane Salopek predivno prate Majine stihove i daju im još veću snagu i mekoću. Svaka od njih trebala bi krasiti zidove rodilišta diljem zemlje.
…
Svega što dajem
Najednom imam više
Riječi, mlijeka, ljubavi
Što više otkidam
To više dobivam
Pogledaj nas
Bila sam jedna
Razdijelila sam se u dvije
I sad me ima više, veća sam*
*ulomak iz pjesme “Svitanje”
Neva Kiš, ilustratorica i dizajnerica
Ovaj mjesec ne mogu izdvojiti samo jednu knjigu jer su mi se dvije potpuno različite knjige nekako spojile u jedno iskustvo. Prvo sam slušala “Stonera” Johna Williamsa, a odmah nakon toga pročitala “Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka. Ne znam zašto, ali kraj svibnja i početak lipnja uvijek imaju tendenciju biti stresni. Prvo kad si klinka – kraj škole i ocjene, kasnije natječaji, rokovi i obaveze, a onda s vlastitim djetetom sve to prolaziš ponovno, samo uz dodatne začine koje samo život može smisliti. Kao, primjerice, selidbu.
Nedavno mi je prijatelj iz Venezuele ispričao da kod njih postoji izraz koji bi se mogao prevesti kao: “Želim ti da se preseliš.”.
Kaže da se to govori kad nekome želiš nešto opsovati, što mi je bilo beskrajno smiješno dok sam i sama prolazila kroz tu kletvu. Tek tada shvatiš da fizički ne premještaš samo stvari, nego i komadiće vlastitog života. Tako sam ove dvije knjige pročitala usred kutija, vreća, beskonačnih odluka i pokušaja da svoj život ponovno posložim na novo mjesto.
Tu me dohvatio “Stoner” Johna Williamsa kao topli zagrljaj i utjeha. Slušala sam ga kao audioknjigu dok sam bacala vreće i vreće životnih zaostataka. Već nakon prvih minuta našla sam se potpuno uronjena u jedan drugi život. Nakon nekog vremena shvatila sam koliko se u romanu zapravo malo toga događa i ostala začuđena činjenicom da sam njime potpuno zaokupljena. William Stoner sin je farmera koji gotovo slučajno otkriva ljubav prema književnosti i postaje sveučilišni profesor. Njegov život nije spektakularan. Dapače, velikim se dijelom sastoji od svakodnevnih razočaranja, kompromisa i poraza.
Dok sam ja grcala u hrpama stvari i odluka, Stonerov minimalistički svijet dobivao je dodatni smisao. Ironično, roman o čovjeku koji nikada nije živio neki “veliki” život počeo me podsjećati koliko sam i sama zatrpana idejom da život stalno mora biti uvijek važan i produktivan.
A onda sam, odmah nakon njega, pročitala “Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka. I te dvije knjige koje, možda, nemaju puno zajedničkog počele su međusobno razgovarati. Jedna je smještena na američko sveučilište sredinom prošlog stoljeća, druga u suvremeni hrvatski prostor. Jedna je meditativno tiha, druga pulsira od glasova ljudi, nepravde i društvenih tenzija, ali obje se bave istom stvari, čini mi se: pokušajem da čovjek ostane svoj unutar svog okruženja i okolnosti koje ga, neprestano, guraju u smjerovima koje nije predvidio. Obitelj, škola, posao, zajednica, svi ti veliki sustavi koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo.
U obje mi je bilo zanimljivo korištenje jezika. Kod Williamsa je jezik gotovo nevidljiv. Toliko je elegantan da ga nakon nekoliko stranica prestaneš primjećivati, a to je njegova najveća virtuoznost, čini se hladan i opisan, ali postane topao i utješan što više uranjaš u njega. Kod Novaka događa se suprotno. Jezik je izražajan i živ. Međimurski dijalekt nije ukras nego jedan od glavnih likova romana. On govori tko kome pripada, tko ima moć, tko je blizak, a tko ostaje stranac.
Prisjetila sam se pritom jedne misli iz Ferrante. Čini mi se da je ona napisala u “Genijalnoj prijateljici” kako su likovi u romanima često nastavnici ili pisci jer upravo takve profesije mogu opravdati njihovu jaku osjetljivost na riječi. Možda sam radi toga spojila ova dva romana. Najviše me iznenadilo to što sam ih obje pročitala usred jednog vrlo konkretnog životnog kaosa.
“Dok sam fizički premještala svoj život iz jednog stana u drugi, ove dvije knjige su me, svaka na svoj način, podsjećale da zapravo stalno radimo isto – pokušavamo shvatiti što zadržati, što odbaciti i kako ostati svoji usred svega što nas oblikuje.“
Preporučila bih ih ljudima koji vole romane koji se ne nadmudruju s čitateljicama/ima i čija radnja više odgovara na sitna životna pitanja, a ne ovisi o spektakularnim obratima. Također i ljudima koji su možda, baš kao i ja ovih dana, okruženi kutijama, popisima i obavezama pa trebaju mali podsjetnik da običan život nije nešto što se događa između velikih događaja nego je veliki događaj.
Ivana Kelemen s profila Knjigogled
Lipanj je moj rođendanski mjesec, a ove godine i okrugli rođendanski mjesec, tako da su mi police postale teže za nekoliko knjiških poklona, među kojima je bila i knjiga Đurđice Čilić “Vidimo se na papiru”. Đurđičini naslovi ne trebaju nikakav dodatan razlog da me privuku osim već utvrđenog znanja iz prethodne dvije knjige, “Fafarikula” i “Novog kraja”, da me na stranicama čeka odlična proza kojoj se uvijek rado vraćam.
Ipak, ono što mi je ovu knjigu prodalo odmah na prvu i stavilo sve druge na čekanje njezina je prva stranica:
“Živimo, čini mi se, u vremenu radikalnih odnosa, krajnjih stanja i raspoloženja, u smjenama radosti, bijesa, utučenosti, kojima je zajedničko samo to da su intenzivni. Učas skrenemo u ‘nikad’, ‘naj’, ‘uvijek’, apodiktični smo u koracima, nezaustavljivi u kretnjama, razneseni odnosima koje smo pomno gradili i učas napustili.
Mislim o tome tisuću kilometara daleko od svoje kuće i još dalje od pisanja, kojemu sam se znala tako radovati zadnjih godina. Ali mislim i ovo: ako bih pisala opet, onda treba početi od običnih slika kao što je stara mačka koja spava na invalidskim kolicima u nekom stražnjem dvorištu, od običnih prizora kao što je pegla koja se hladi na nečijoj prozorskoj dasci.
Treba sve imenovati ispočetka.”
U tim je rečenicama sva radnja: kao i u prethodne dvije knjige, i u ovoj se autorica poigrava lažljivim autobiografskim crticama, govoreći o svojoj obitelji, majčinoj smrti, ocu, odraslom životu u Zagrebu koji ide dalje bez obzira na sve i djetinjstvu u Vitezu koje ostaje slikovito i živo zabilježeno.
Sve su te crtice veoma individualne, no istovremeno toliko kolektivne da se svatko u njima može pronaći: životi ispričani kroz lonce koje nam mama kupi u mladosti pa nas prate kroz život, kroz stvari koje ostanu za stanarima na cesti ispred zgrade nakon što umru, kroz slučajne susrete, studentske živote, ali i kroz nepravde, društvene nejednakosti, bezobrazluke i egocentričnosti.
Ono što me često zna zasmetati u sličnim knjigama doza je patetičnosti zbog koje zakolutam očima, no ovdje je, uvjeravam vas, nema. Uvjerena sam i da je potrebna velika senzibilnost da bi se ovako promatralo i pronicalo u srž svijeta oko nas, koji je više okrutan nego blag, a ipak ga ne otpisati, nego i dalje njemu nuditi, i u njemu tražiti, blagost. Blagost se ovdje nudi zauzimanjem strane slabijih, prozivanjem nepravde, pomažući. I kao što autorica primjećuje, o ljudima stvarno možemo znati, ako išta, da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, a na blagost – toplinom.
Ta nam blagost ostavlja i optimizam nakon čitanja, pa bih ovu knjigu preporučila svim ljubiteljima kratkih priča (uz malo upozorenje da su neke stvarno kratke, tek nekoliko misli), ali i svim ljubiteljima lijepe književnosti, koji se žele pronaći u pričama.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Pexels, Fraktura, VBZ, OceanMore, Fotopoetika, Znanje
