Znate one knjige u kojima poželite podcrtati mnoge rečenice, samo kako biste im se jednom mogli vratiti? Takva je za mene bila “Korespondentica” Virginije Evans. Kada sam ušla u Daunt Books na Maryleboneu u Londonu, našla sam se pred policama prepunima naslova i nisam znala kamo prije pogledati, odakle krenuti ni što odabrati. Tada mi je pozornost privukao stalak s “Korespondenticom”, knjigom koju sam već negdje vidjela. Ubrzo sam se sjetila storyja na koje sam naišla tog jutra: Dora s profila nula.pet.dva preporučila je upravo nju, uz napomenu da je početak nešto sporiji, ali da ju je poslije teško ispustiti iz ruku.
Pokazalo se da je bila potpuno u pravu. “Korespondenticu” sam pročitala u nekoliko dana, na plaži u predvečernjim satima, u posljednjim ljetnim danima. Njome sam na neki način pozdravila ljeto, pa mi je još posebnija.
Roman je ispričan kroz pisma i e-mailove umirovljene odvjetnice Sybil Van Antwerp. Dopisuje se s članovima obitelji, prijateljima, susjedima, liječnicima, književnicima, pa i ljudima koji joj idu na živce, a iz tih se naizgled svakodnevnih poruka postupno slaže priča o njezinu životu.
Sybil je britka, tvrdoglava, duhovita i ponekad vrlo teška, no iza njezine potrebe da sve drži pod kontrolom polako se otkrivaju usamljenost, narušeni obiteljski odnosi i tragedija o kojoj godinama nije mogla govoriti.
Kritičari su posebno hvalili autentičan glas glavne junakinje, emocionalnu preciznost romana i način na koji epistolarna forma, nakon nešto sporijeg početka, gradi sve snažniju i dirljiviju priču. “Korespondentica” govori o starenju, žalovanju, krivnji, oprostu i potrebi za bliskošću, uz mnogo duhovitih opaski i rečenica kojima se vrijedi vratiti. I, da, mnoge od njih podcrtati.
Kako ipak ne bi sve ostalo na mojoj preporuci, pitala sam i sugovornike koje su knjige pročitali u rujnu i koje bi među njima preporučili drugima. U nastavku donosimo njihove izbore.
Rujanske preporuke za čitanje
Ivana Gažić, predsjednica Uprave Zagrebačke burze
Ljeto je uvijek doba kad koristim vrijeme da pročitam naslove koje nisam stigla tijekom godine, a cilj je “odmoriti mozak” od poslovnog štiva. Često za preporuke konzultiram sestru jer znam da imamo sličan ukus, a ona stiže čitati više od mene. Tako su ovo ljetovanje pročitane dvije zaista zanimljive knjige, jedna za dan, a druga za dva dana.
Prva, “Drago mi je da je mama mrtva” Jennette McCurdy (prevela Hana Samaržija) privukla me kroz književne recenzije koje sam pročitala prije same knjige. Zaintrigirala me kontradikcija između naslova i ružičasto-žute naslovnice. Osobu na slici nisam prepoznala nego sam, nakon jedno sto stranica, shvatila da se radi o biografiji osobe s naslovnice Jennette McCurdy, zvijezde serija na američkom Nickelodeonu, kanalu koji plasira sadržaj za tinejdžere.
Dakle, krenulo je kao štivo za razonodu, a završilo s puno otvorenih životnih tema: o odrastanju, ulozi roditelja, tajnama obitelji i biznisa, te psihičkim krizama. Jennette McCurdy napisala je i upravo objavila svoju drugu knjigu, ovaj puta fikciju, “Half his age” koja još nije prevedena na hrvatski koliko znam.
Iz autorice progovara doživljaj djevojčice, kasnije mlade žene, svijeta u kojem ljepota i imidž znače sve. Sama kaže da iz nje progovara ženski bijes nakon svih životnih istina koje je morala spoznati sama. Osim što vješto piše, nestvarno je iskrena, za što je bilo potrebno puno hrabrosti.
Danas se Jennette McCurdy više uopće ne bavi glumom. Odlučila je jedan dan jednostavno prestati i baviti se isključivo pisanjem. Neka vas ne prevari kao mene ni naslov, ni oprema knjige, niti slatka djevojka na naslovnici – radi se o, doduše zabavnom štivu, koje će vas navesti na razmišljanje.
Druga knjiga koja je došla na red onako na prvi pogled djeluje kao neki kriminalistički roman – “Optužba”, autorice Karine Tuil (prevela Mirna Šimat). Kako je autorica Francuskinja očekivala sam nijansirano štivo, ali opet, iznenadilo me.
Tema je silovanje – za koje ću u razgovoru reći “silovanje je uvijek silovanje” i svatko tko ga počini, treba biti strogo kažnjen. Naravno, nonšalantni pristup ovom zločinu u zemlji u kojoj živim već unaprijed u meni stvara određeni otpor prema temi, ali i predodređeno mišljenje. Autorica Karine Tuil vrlo lijepo gradi priču o glavnim likovima, njihovim obiteljima, društvenom značaju, okolnostima u kojima su odrastali. Prikazuje i postupak pred francuskim sudom, kako on izgleda i kako se izvode dokazi. Pritom pazi da se sud o svim likovima donosi samo temeljem njihovih postupaka, a ne ulazi previše u njihove unutarnje tijekove misli.
Ono što je zaista vrijedno u ovoj knjizi je da ćete preispitati sebe i svoje stavove – i to više puta tijekom čitanja. Likovi su toliko stvarni da će vam se činiti da se radi o stvarnom događaju, a ne fikciji.
Iako sam u mladosti nevjerojatno puno čitala, moram sa žaljenjem priznati da mi je to postao rijedak luksuz. Pa kad se taj luksuz dogodi, osim što mi je važno da knjiga lijepo teče, volim pročitati priče iz kojih mogu nešto naučiti, razmisliti o nekim univerzalnim vrijednostima, preispitati svoje stavove. Ove su mi dvije knjige sve to donijele i zato ih od srca preporučam.
Nastja Kulović, pripovjedačica i spisateljica
Razumijevati život ispisujući ga, praksa je koju radim otkad sam bila dijete. Možda sam iz tog razloga prionula na posao čim sam pročitala uvod knjige “Alkemija pisanja” (prevela Suzana Szabo). Rad Suleike Jaoudad pratim već neko vrijeme. Kroz njezin newsletter sam saznala za izlazak ove knjige, a kad sam vidjela da je mogu kupiti i kod nas, na hrvatskom, nisam dugo razmišljala.
“Alkemija pisanja” je knjiga koja čitateljice i čitatelje vodi kroz kreativnu praksu vođenja dnevnika, na temelju stodnevnog projekta Michaela Bieruta koji je Suleiku izvukao iz očaja kad joj je dijagnosticirana leukemija. Zamisao tog projekta je da ljudi svakog dana tijekom sto dana naprave nešto kreativno u bilo kojem mediju. Suleika je upravo tako koncipirala svoju knjigu: dnevnik se piše svaki dan 100 dana, na temelju poticajnih eseja 100 autora. Eseji su podijeljeni u 10 tema, od kojih su neke: sjećanja, strah, ego, tijelo, ljubav…
Dvije stvari, u koje i sama vjerujem, su me privukle i zadržale u pisanju dnevnika svaki dan kroz tih sto dana: ideja da disciplina i kreativnost idu ruku pod ruku i da je pisanje pouzdan put prema onome unutra.
U sto dana pisanja dnevnika ponekad bih došla do značajnog uvida, ponekad samo do mentalnog olakšanja, ponekad bi me pisanje uprisutnilo, a u nekim danima je bilo dovoljno što sam se pojavila na praznim stranicama. Pisala sam na raznim mjestima, u raznim gradovima, uglavnom ujutro, a ponekad u krevetu na samom ispraćaju dana. Stoti dan sam bila ponosna što sam ustrajala i bogatija za dublje razumijevanje života.
Suleika kaže da ova knjiga “pruža alate za suočavanje s nelagodom, za razotkrivanje slojeva, za otkrivanje našeg najiskrenijeg, najogoljenijeg ja – u istom procesu, za kristalizaciju uvida, za smjelo sanjanje, za učenje kako držati brutalne i prekrasne činjenice života na istom dlanu.”
Knjigu ne preporučujem samo onima kojima gore navedeno nije potrebno.
Dijalog sa sobom važan je koliko i dijalog s drugima, a pisanje dnevnika sjajan je kanal za tu komunikaciju, za koju nije potrebno predznanje ni talent, a uz “Alkemiju pisanja” nema mjesta ni izgovorima da ne znamo o čemu bismo pisali: Suleika i njezinih 100 ljudi tu su da nas kroz ovu praksu vode.
Paula Bracko, Digital marketing & PR Specialist
Ususret jeseni posegnula sam za knjigom koja je već neko vrijeme strpljivo čekala na mom Kindleu. Nikako nije dolazila na red, sve dok hladniji dani nisu počeli kucati na prozore i podsjećati me da je vrijeme za priče koje se čitaju pod prigušenim svjetlom ispod dekice. Riječ je o gotičkom romanu “The Thirteenth Tale” spisateljice Diane Setterfield.
Oduvijek su me privlačile knjige – o knjigama. Postoje romani koji pričaju priču, a postoje i oni koji usput šapću o samom činu čitanja: o piscima, izmišljenim svjetovima, likovima koji ponekad postanu stvarniji od ljudi koje susrećemo svakodnevno. “The Thirteenth Tale” pripada ovoj drugoj vrsti.
U središtu priče nalaze se dvije žene: slavna i zagonetna spisateljica Vida Winter te Margaret Lea, mlada biografkinja koja je odrasla u očevoj knjižari. Jedna je cijeli život provela stvarajući priče, druga ih je provela čitajući. Obje su, svaka na svoj način, svoj život predale knjigama. I upravo mi je taj susret bio jedan od najljepših elemenata romana, točnije čitati o ženama koje s knjigama povezuje ista ona neobjašnjiva privrženost koja povezuje i mene s njima. Volim kad u knjigama pronađem likove koji razumiju zašto mi knjige toliko znače.
Vrijeme u kojem se priča odvija ostavljeno je namjerno u magli. Nema preciznog datuma koji bi čitatelju poslužio kao putokaz. Umjesto toga, spisateljica ostavlja tek nekoliko tragova: dovoljno da shvatimo da se nalazimo u vremenu prije interneta, ali dovoljno blizu našem svijetu da kuće imaju struju, automobili zamjenjuju konjske zaprege, a prošlost još uvijek nije dovoljno daleka da bi prestala proganjati sadašnjost.
To mi se posebno svidjelo jer čitatelj sam mora pronaći mjesto priče na vremenskoj karti.
Vida Winter, najpoznatija britanska spisateljica, cijeli je život novinarima pričala izmišljene verzije vlastite prošlosti. Toliko ih je puta slagala da je njezin pravi život postao gotovo nedokučiv. No sad je bolesna i zna da joj se život polako približava kraju. Odabire Margaret Lea da napiše njezinu biografiju i prvi put odlučuje ispričati istinu.
A istina je, kao što to uvijek bude u dobrim pričama, daleko od onog što se na početku čini.
Tako, kroz maglovite jesenske pejzaže Engleske, putujemo između sadašnjosti i prošlosti, prema obitelji March i njezinu propadajućem imanju Angelfield. Otkrivamo priču o blizankama Adeline i Emmeline te se gubimo u obiteljskim tajnama, uspomenama, šutnjama i jednom razornom požaru. Jer kakav bi to gotički roman bio bez kuće koja nešto skriva.
Najviše me osvojila atmosfera. Spisateljica ima poseban dar da prostor pretvori u nešto više od kulise. Kuće, vrtovi, magla, hladnoća i tama nisu samo mjesta kroz koja likovi prolaze, nego se zbog stila pisanja čini kao da dišu zajedno s njima. Vanjski svijet neprestano se prelijeva u njihov unutarnji, pa ponekad više nisam bila sigurna zamišljam li opis kuće ili opis nečije duše.
Isto tako, svidio mi se način na koji je priča ispričana. Roman vas neprestano drži u stanju iščekivanja. Dok čitate, počinjete slagati vlastite teorije: tko što skriva, zašto se određeni lik ponaša upravo tako, što će se dogoditi i koji bi mogao biti razlog iza nekog postupka. I baš kad pomislite da ste napokon pronašli odgovor, spisateljica povuče zavjesu samo malo dalje i pokaže vam da ste cijelo vrijeme gledali u pogrešnom smjeru.
“The Thirteenth Tale” me, sasvim prikladno, uvukla u jesen. Hladniji dani, raniji zalazak sunca i magla koja se počinje spuštati nad gradom savršeno su se poklopili s atmosferom knjige. Nakon nje poželjela sam još takvih priča: mračnih, tajanstvenih i pomalo sablasnih, ali ne nužno teških. Čini mi se da je vrijeme da se nakon ljetnog štiva okrenem knjigama koje bolje pristaju večerima uz prigušeno svjetlo, dekicu i prozore iza kojih se polako gubi dan. Drugim riječima, veselim se posvetiti ostatku knjiga na Kindleu koje dugo čekaju da obratim pozornost na njih.
Preporučila bih je svima koji vole kada roman ima atmosferu gotovo jednako važnu kao i samu radnju. Ne morate nužno voljeti teške ili mračne teme. Dovoljno je da volite misterije, suspenziju, obiteljske tajne i priče u kojima prošlost nikada ne ostaje sasvim zakopana. To je roman za one koji vole povijesnu fikciju pomiješanu s trilerom, ali prije svega za one koji vole osjećaj da knjiga pred njima nešto skriva.
Martina Miljak, suosnivačica profila Čitanje i predrasude & osnivačica Foliotheque.com
U rujnu je napokon nastupilo zahlađenje, ne toliko željeno u Kopenhagenu koliko u Dalmaciji. No iskustvo ljeta nekako ide ovako:
“Sunce je padalo gotovo okomito na pijesak, a njegova je svjetlost na moru bila nepodnošljiva. Na žalu više nikoga nije bilo. Iz mora se dizala gusta para od koje se jedva disalo. Svuda je vladala ista tišina, ista omamljujuća vrućina i isti pritisak svjetlosti.”
Naravno, citat nije moj, već Alberta Camusa iz njegova “Stranca”. Kada se čita djelo autora ovjenčanog Nobelovom nagradom za književnost, pristupa mu se s posebnom pažnjom, ali i s tihom mišlju: hoće li ovo biti dosadno?
Iskreno, naslov me privukao. Ne sjećam se jesam li ga čitala u školskim klupama, vjerojatno jesam, ali kao i mnoga druga djela obrađivana na taj način, nije mi ostao u živom sjećanju. Pa zašto ne? Knjiga se zove “Stranac”, a i ja sam stranac u Danskoj. Mogu vidjeti o čemu je riječ i mogu li se u njoj pronaći.
Knjigu sam upravo dovršila i ono što mi je ostalo najzanimljivije jest pitanje kako uopće postajemo stranci.
Društvo stvara stranca, ali Camus pokazuje i nešto teže prihvatiti: ponekad se čovjek od društva odvaja sam. Ne nužno zato što to želi, nego zato što više ne sudjeluje u pravilima koja svi oko njega podrazumijevaju. Ne ponaša se onako kako bi “trebao”, ne pokazuje emocije na način koji se od njega očekuje i ne daje objašnjenja koja bi drugima omogućila da ga razumiju. I upravo tada prestaje biti samo drugačiji. Postaje stranac.
Stil pisanja mi se izuzetno sviđa. Dinamičan je, građen od kratkih rečenica i bez kićenih opisa kakve često susrećemo u klasicima, a istovremeno vrlo precizno prenosi atmosferu i način na koji priroda djeluje na pojedinca i njegovo ponašanje.
Nije teško razumjeti zašto je Mediteran toliko prisutan u Camusovu svijetu. Sunce, more, vrućina i vino gotovo postaju likovi sami za sebe. Ne čudi da smo mi Dalmatinci ovako temperamentni, od pustog sunca i mora. Knjigu iskreno preporučujem. Kratka je, pomalo neugodna i zbunjujuća, ali upravo zato ostaje s tobom dugo nakon zadnje stranice.
A možda je najzanimljivije to što “Stranac” nije samo knjiga o čovjeku koji je stranac drugima. To je knjiga o tome koliko brzo društvo nekoga proglasi strancem kada odbije igrati po pravilima koja svi ostali smatraju normalnima.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Fraktura, Znanje, Mozaik knjiga, Blackwells, Antikvarijat Vremeplov
