Uživam u čitanju domaćih autora, a ovog mjeseca prvi put mi je u ruke došla knjiga Zorana Žmirića. Iako na popisu čitalačkih želja imam i druge autorove naslove, poput “Pacijenta iz sobe 19”, izbor je ipak pao na “Hotel Wartburg”, i to zahvaljujući virtualnom čitalačkom klubu 052, na čijem je knjiga repertoaru ovog mjeseca. Preporuke za travanj, koje su stigle od mojih sugovornica, pokrivaju različita područja pa je među njima lako pronaći sljedeći naslov za čitanje, bez obzira na tematske i žanrovske preferencije.
Knjigu “Hotel Wartburg” pronašla sam u antikvarijatu, što kao da je samo dodatno pojačalo atmosferu koja se proteže kroz cijeli tekst. Radnja je smještena u sedamdesete i osamdesete godine u Rijeci, gdje autor prati priču jedne “prosječne” obitelji: oca i majke, sina i kćeri, te “lika” koji je svoje mjesto pronašao i u samom naslovu – automobil Wartburg. Žmirićev bih roman prije svega opisala kao životan.
Roman je sastavljen od ukupno 55 kratkih priča i pisan je načinom koji mi je odgovarao tijekom čitanja. Priče prate sinovo djetinjstvo i mladost, s jasnom emocionalnom linijom koja ih povezuje. U prvom planu je odnos oca i sina, koji me tijekom čitanja nerijetko činio tužnom, a ponekad i ljutom. Kroz njihove interakcije provlači se tema nasilja, i fizičkog i onog suptilnijeg, emocionalnog, koje možda još dublje ostavlja trag.
U jednom osvrtu u Novom listu naišla sam na misao koja mi se učinila posebno pogođenom: sin kao da se postupno miri s činjenicom da će mu očeva ljubav uvijek nedostajati, ali i da je nikada neće dobiti u mjeri u kojoj mu je potrebna. S tom spoznajom odrasta, noseći tu prazninu u sebi, no istovremeno si, osobito u odrasloj dobi, dopušta ocu jasno dati do znanja da nije bio u pravu.
Travanjski čitateljski dnevnik ne staje, naravno, samo na mom izboru. Pet sugovornica donijelo je svoje preporuke, od povijesnih romana i emotivnih priča preko fotoknjige i trilera pa do naslova koji otvaraju teške, ali važne teme. Kao i uvijek, i ovaj mjesec na popisu imamo ponešto za različite čitateljske ukuse.
Travanjske preporuke za čitanje
Andreja Vranješ, CEO u agenciji Morgan Grey
U proteklom mjesecu pročitala sam prvi nastavak knjige “Vjetrovi rata” autora Hermana Wouka. Do nje sam zapravo došla skroz slučajno, lutajući po bespućima YouTubea, gdje sam naletjela na seriju snimljenu po toj knjizi. Odmah mi je djelovala baš fascinantno i nekako sam znala da bih je htjela pročitati.
Knjiga prati jednu obitelj koju zahvaća Drugi svjetski rat, ali nije fokus samo na velike povijesne događaje nego i na njihove osobne drame, odnose, previranja, sastajanja i rastajanja.
Zanimljiv mi je i inače taj spoj velikih svjetskih lomova i onda onih ljudskih, intimnih trenutaka; zapravo me oduvijek fascinira prolaznost svega i kako život uvijek ide dalje, kako smo samo dio u velikoj slici događaja, a potpuno se predajemo našim malim dramama (što ponekad zna biti apsurdno, a ponekad veličanstveno 😊). Roman je smješten u razdoblje neposredno prije i na samom početku Drugog svjetskog rata, a poznat je baš po tome što spaja izmišljene likove s realnim povijesnim okolnostima i osobama.
Ono što mi se posebno svidjelo je način na koji je knjiga napisana. Nevjerojatno mi paše taj spoj stvarnih povijesnih likova, detaljnih opisa, povijesnog konteksta i unutarnjih razmišljanja likova. Baš imaš osjećaj da ih razumiješ i da u nekim njihovim mislima i previranjima možeš prepoznati i nešto iz vlastitog života. Knjiga je stvarno opsežna i bogata opisima, volim taj osjećaj kad potpuno uronim u jedno vrijeme i svijet. U njoj mi ništa nije zasmetalo, potpuno me uvukla. Na mene je ostavila dojam knjige koja je istovremeno velika, povijesna i epska, ali opet jako osobna i emotivna. Stalno mi je u mislima i odmah sam poželjela nastaviti dalje s tom pričom.
Preporučila bih je svima koji vole povijesne romane, obiteljske sage i knjige u kojima se isprepliću osobne sudbine i stvarni povijesni događaji. Mislim da bi posebno mogla sjesti ljudima koji vole kad knjiga nije površna, nego te stvarno uvede u vrijeme, odnose i psihu likova. Ako netko voli priče koje su istovremeno i intimne i velike, ovo je baš knjiga za njega.
Martina Movrić, fotografkinja
Prva knjiga koju sam pročitala u travnju bila je “Neobično pametna stvorenja” autorice Shelby van Pelt. Privukla me dosta intuitivno, odnosno visokom ocjenom na Goodreadsu, preporukama koje sam viđala posvuda i onim osjećajem da mi se neka knjiga stalno vraća u vidokrug. Inače rijetko čitam sinopsise jer volim ulaziti u knjige bez previše informacija, pa često biram po preporukama, dojmu i intuiciji.
Na papiru je to priča o jednoj starijoj ženi, jednoj nevjerojatno inteligentnoj hobotnici i neobičnom prijateljstvu, ali zapravo je puno više od toga. To je knjiga o usamljenosti, gubitku, povezanosti i malim čudima koja se mogu dogoditi kad ih najmanje očekuješ, ali i priča s dozom misterije koja se polako raspetljava kroz roman. Ima neku rijetku toplinu koju je teško lažirati.
Ono što me posebno osvojilo su likovi, pogotovo Marcellus, koji mi je postao jedan od najdražih likova koje sam susrela u novijoj fikciji. Knjiga ima srce, ali nije sladunjava, duhovita je, nježna, na trenutke i tužna. I iskreno, kod nje mi nije ništa zasmetalo. Inače sam dosta “popustljiva” prema knjigama, ako mi nešto ne sjedne u prvih pedesetak stranica, jednostavno odustanem i ne mučim ni sebe ni knjigu, a ova me držala od početka do kraja.
To je jedna od onih knjiga koje ne pamtim samo po radnji nego po osjećaju koji ostane nakon čitanja. Često mi se vrate njezini likovi i atmosfera, što mi je uvijek znak da je knjiga napravila nešto posebno. Preporučila bih je svima koji vole emotivne, tople, character-driven priče, blagu dozu misterije i knjige koje te nekako tiho poprave. A sad je baš lijep trenutak posegnuti za njom i zato što uskoro stiže filmska adaptacija, što mi je baš simpatična slučajnost. 😊
Druga knjiga kojoj sam se posvetila u travnju bila je zapravo fotoknjiga, “The Suffering of Light” autora Alexa Webba, monumentalni presjek trideset godina njegova rada. Ta je knjiga već dugo bila na mom popisu fotoknjiga koje želim imati, i naručila sam je preko njemačkog Amazona jer se takve knjige kod nas teško nalaze. Privlačila me i sama ideja da imam opipljive fotografije pri ruci, nešto čemu se mogu vraćati izvan ekrana.
U zadnje vrijeme primjećujem koliko se svi pomalo vraćamo analognim hobijima, najviše kao reakcija na zamor od digitalnog što se i meni dogodilo. Umjesto da uz jutarnju kavu nesvjesno otvaram Instagram, sve više volim posegnuti za fotoknjigom. Kako se i sama bavim fotografijom, a ulična fotografija mi je jedan od najdražih žanrova, bilo mi je posebno uzbudljivo imati uz sebe knjigu autora koji je taj žanr toliko obilježio.
Knjiga okuplja Webbove slojevite, koloristički bogate fotografije iz različitih dijelova svijeta, pune napetosti, slučajnosti, geometrije, svjetla i ljudske prisutnosti.
Ono što me kod nje posebno osvojilo je gustoća pogleda jer se svakoj fotografiji možeš vraćati više puta i svaki put primijetiti nešto novo. To mi je uvijek znak velike fotografije.
Valentina Mavretić, autorica
Najbolja knjiga u travnju, a vrlo lako moguće i u cijeloj 2026. godini, roman je “Sestrične” argentinske autorice Aurore Venturini koju je sa španjolskog prevela Alja Gudžević. Knjiga je objavljena 2008. godine i za nju je autorica dobila važnu književnu nagradu. Natječaj je bio anoniman, pa su se svi šokirali kad su vidjeli tko je napisao “Sestrične”. Naime, autorica je tada imala 82 godine, a knjiga je napisana stvarno energičnim stilom koji oduzima dah. S razlogom su pedesetogodišnji autori i dalje prozivani kao “mladi autori” jer mi se sad čini da su osamdesete očito najplodnije godine za pisce! 😊
Knjigu mi je preporučila moja mama, inače već 18 godina ima knjižni klub i savršeno poznaje moj dosta kompliciran ukus. Kako trenutno pišem svoju drugu zbirku kratkih priča, jako pazim što čitam i trenutno sam u fazi kada ulazim u neke teme kojih se nisam toliko doticala u prvoj zbirci. Već na prvoj stranici me ova knjiga uvukla u svoj svijet i odmah sam znala da će mi se svidjeti. Pročitala sam je za tri dana. Da, lako se čita, iako je tema teška. Za mene je radnja uvijek manje bitna. Ako netko ima izbrušen stil, može pisati o čemu god želi, a meni će biti gušt čitati.
“Sestrične” nisu roman koji ima puno radnje, a ona radnja koje ima je lako pamtljiva zbog upečatljivih scena koje stvarno nisu za svakog. Glavni lik je Yuna Riglos i pratimo roman iz njezine perspektive, pisano je u “ja formi”. Preko nje upoznajemo i žene iz obitelji Riglos, a svaka je na svoj način osebujna. Njihov život obilježen je tragičnim događajima i bolestima.
Ono što mi se jako sviđa je što su unatoč životnim situacijama kroz koje prolaze, junakinje ovog romana snažne žene koje ne gledaju na sebe kao na žrtve. U romanu ima čak i crnog humora koji se sjajno uklapa u atmosferu koja je dodatno nabijena činjenicom da nema interpunkcije. Kako bi opravdala korištenje nekih kompliciranijih izraza i riječi koje inače glavna junakinja koja sve ovo prepričava, autorica Venturini se domišljato sjetila iskoristiti u karakterizaciji Yune da ona čitajući rječnik polako pamti neke nove riječi. Što roman dalje odmiče, Yuma počinje “suvislije” govoriti. U romanu je Yunina promjena tako očita i kroz promjenu njezinog vokabulara. Sviđa mi se da jezik ovdje igra tako bitnu ulogu u karakterizaciji likova. Izdvajam jedan citat:
“Ona pak, gluplja od mene, znala je očitati kazaljke premda nije znala čitati knjige. Nismo bili obični da ne kažem da nismo bili normalni.”
Nakon čitanja ove knjige brzo moram početi čitati neku drugu jer ću inače upasti u postčitalačku krizu koja me uhvati nostalgija jer je došao kraj. Ovo je knjiga nakon koje će netko možda poželjeti uzeti pauzu da mu se sve slegne, ali meni je pametnije odmah naći nešto novo, barem upola toliko dobro. 😊 “Sestrične” bih preporučila svima koji, prije svega, vole čitati i koji vole nekonvencionalan stil i likove koji su potpuno drugačiji od drugih. Ovo je prava stilska poslastica i lekcija za sve nas koji se bavimo pisanjem. U sebi sadrži puno tame, ali i snažnih bljesaka optimizma i humora koji su način borbe i preživljavanja. Autorica je napisala:
“No sve je prolazno na ovom gnjusnom svijetu. Stoga nije logično previše se žalostiti zbog nečega ili nekoga.”
Lucija Butković, pjesnikinja i PR stručnjakinja
Knjiga koja me kroz travanj vodila u petoj brzini je “Lice s tjeralice” američke spisateljice Hannah Deitch, svjetski bestseler u izdanju Frakture i u izvrsnom prijevodu Hane Samaržije. Tarantinovski roman ceste vozi na gorivo nasilja, humora i strasti, razotkriva laži klasnog sustava i podiže spomenik američkoj pop-kulturi, od McDonald’sa do Dead Kennedysa. Bonus preporuka: ovaj hvaljeni naslov oduševio je britansku književnu zvijezdu Paulu Hawkins, autoricu hit-romana “Djevojka u vlaku”, koja ga, vrlo precizno, naziva “zavodljivim, jezivim i hladnokrvno dobrim”.
Radnja romana mogla bi se ovako skicirati:
Kada mlada instruktorica za SAT ispit Evie Gordon jednog poslijepodneva zatekne krvavu scenu u vili u kojoj podučava Serenu Victor, kćer imućnog financijskog stručnjaka i bivše glumice, njezin dan kreće u neočekivanom smjeru.
A kada iznenada stigne Serenin dečko Lukas, Evie u panici sjeda u svoj PT Cruiser, uključuje se u gust losanđeleski promet i postaje najtraženije lice s tjeralice – zajedno s misterioznom Jae, koju pronalazi u spremištu vile, zavezanu kablom i izvan sebe.
Klizeći stranicama zapitat ćete se: tko je Jae i kako je povezana s obitelji Victor? Što su sve Evie i Jae spremne učiniti da pobjegnu policiji i svima koji ih gone? I kako će se razvijati odnos ovih odvažnih junakinja koje previjaju rane u toaletima motela, mijenjaju identitete u hodu i opsesivno prate vlastiti slučaj u tabloidima, na praznim parkiralištima uz pivo, spremne u svakom trenutku dati gas?
Roman “Lice s tjeralice” sviđa mi se jer volim junakinje i junake koji jure u propast dok ispisuju priču života; jer volim književnost na rubu sigurnog, književnost koja hrabro kroči kroz mrak; jer volim ludu, divlju i melankoličnu Ameriku čije su beskonačne ceste trase mojih snova i noćnih mora. Za sve one koji osjećaju isto, čitajte Frakturino “Lice s tjeralice” i ako opazite osumnjičenice – okrenite glavu.
Ella Hasel, urednica bloga Knjiški recenzeraj
Pročitala sam nekoliko knjiga u proteklom mjesecu, ali knjiga koju je zaista vrijedno istaknuti i spomenuti kao pročitanu jest “Safari u Sarajevu” autora Andreja Nikolaidisa, u izdanju HENA COM Knjige koje se pamte.
I prije nego što je knjiga došla u moje ruke sam pročitala nekoliko pozitivnih recenzija na nju, pročitala ulomke iz knjige na internetu te pročitala sinopsis koji mi se učinio zanimljivim. Volim čitati knjige koje su inspirirane stvarnim događajima i iz kojih mogu ponešto novo naučiti, pogotovo kada je povijest, kultura i književnost u pitanju.
Radna knjige “Safari u Sarajevu” je smještena u Sarajevo. Pratimo priču privatnog detektiva u potrazi za Talijanom, koji je za vrijeme rata snajperom usmrtio dijete njegove klijentice, ožalošćene majke pokojnoga djeteta.
Naslov “safari” dolazi od povijesne činjenice da su bogati Talijani, ali i pripadnici ostalih nacionalnosti, dolazili u Sarajevo i plaćali kako bi ubijali nevine civile. Priča je duboko potresna, ali obiluje povijesnim zanimljivostima, stoga vjerujem da može biti zanimljiva svima onima koji vole autentične i dokumentarne priče.
Ono što mi se kod ove knjige posebno svidjelo jest način na koji autor uspijeva pristupiti izuzetno teškoj i bolnoj temi s nevjerojatnom jasnoćom i jednostavnošću. Stil pisanja je pristupačan i pitak, što čitatelju omogućuje da bez poteškoća prati radnju, ali istovremeno osjeti dubinu emocija i težinu situacija koje su opisane. Upravo ta kombinacija jednostavnog izraza i snažne tematike čini knjigu vrlo dojmljivom i pamtljivom. Autor očito posjeduje poseban talent za dokumentarno pisanje, zna kako prenijeti činjenice i stvarne događaje na način koji je istovremeno informativan i emotivan, bez da djeluje preopterećujuće ili suhoparno.
S druge strane, jedina zamjerka koju bih izdvojila odnosi se na duljinu knjige. Iako je sadržaj kvalitetan i dobro strukturiran, imam dojam da je priča mogla biti znatno opširnija. Voljela bih da se autor više zadržao na pojedinim dijelovima, dodatno razradio likove ili događaje te pružio još dublji uvid u temu kojom se bavi. Materijala za to svakako ima, pa ostaje osjećaj da je knjiga završila pomalo prerano. Unatoč tome, ostavlja snažan dojam i potiče na razmišljanje, što je svakako njezina velika vrijednost.
“Nakon čitanja ovakvih knjiga često ostajem bez riječi, kao da se sve misli i emocije istovremeno sudare i blokiraju svaku mogućnost da ih odmah jasno izrazim. To me najviše pogađa, taj osjećaj šoka i nijeme zatečenosti koji ostaje dugo nakon što sam zatvorila zadnju stranicu. “
Najteže mi je u tim trenucima pokušati prenijeti drugima koliko je knjiga snažna. Riječi jednostavno ne dolaze, a svaka rečenica koju pokušam sastaviti čini se nedovoljnom da opiše dubinu doživljaja. Ipak, s vremenskim odmakom shvaćam da upravo takve knjige imaju najveću vrijednost. One ne nude trenutnu, lako izrecivu reakciju, već se polako uvlače pod kožu i ostaju trajno prisutne u mislima.
Vraćam im se kroz razmišljanja, kroz osjećaje koje bude i kroz pitanja koja ostavljaju otvorenima. Takva djela ne čitamo samo jednom, ona nas prate i nakon čitanja, oblikuju naš pogled na svijet i potiču nas na dublje promišljanje. Smatram da je njihova posebnost ogromna, jer ne prestaju živjeti onog trenutka kada ih završimo, nego tek tada počinju imati svoj pravi, dugotrajan učinak na čitatelja.
Knjigu “Safari u Sarajevu” preporučila bih svima koji su spremni suočiti se s teškom, potresnom i emotivno zahtjevnom pričom, onima koji od knjiga ne traže bijeg od stvarnosti, već dublje razumijevanje svijeta oko sebe. Ovo nije lagano štivo koje se čita usputno ili zaboravlja čim se zatvori; naprotiv, riječ je o knjizi koja traži pažnju, angažman i otvorenost za suočavanje s neugodnim istinama.
Posebno bih je preporučila čitateljima koji vole nakon čitanja dodatno istraživati, onima koji će posegnuti za internetom kako bi saznali više o stvarnim događajima, osobama i kontekstu koji se spominju u knjizi. Takvim čitateljima ova knjiga pruža puno više od same priče; ona postaje polazišna točka za dublje razumijevanje povijesti i stvarnosti koju obrađuje. Također, preporučila bih je svima koji cijene knjige koje ostavljaju trag, koje se ne zaboravljaju lako, već ostaju duboko urezane u pamćenje i povremeno se vraćaju kroz misli i razgovore. To su one knjige koje često spominjemo drugima, koje preporučujemo jer znamo da imaju snagu promijeniti perspektivu i potaknuti na razmišljanje. Upravo takav dojam ostavlja ova knjiga – snažan, dugotrajan i teško izreciv, ali izuzetno vrijedan.
FOTOGRAFIJE: Unsplash, HENA COM Knjige koje se pamte, Fraktura, Znanje, Amazon, Zuzi
