Nakon što smo u siječnju započeli novu rubriku, veljaču zaključujemo njezinim novim izdanjem. I ovog mjeseca nekoliko sugovornica s nama dijeli knjigu (ili knjige) koja im je obilježila protekle tjedne. Umjesto klasičnih preporuka i popisa “must read” naslova, donosimo njihove osobne osvrte na štivo koje ih je zadržalo, iznenadilo ili potaknulo na razmišljanje.
Veljača je, sudeći po mom Goodreads popisu, prošla u znaku tri pročitane knjige, no jedan se posebno istaknuo. Riječ je o romanu “Kako uništiti vjenčanje”, kojeg je Znanje prije nekoliko tjedana predstavilo u hrvatskom prijevodu. Originalni je naslov “Wedding People” već mjesecima kružio društvenim mrežama, a knjigu je pratio ogroman hype i prije nego što je stigla na naše police. Već dok sam čitala sinopsis, radnja mi se učinila pomalo neobičnom.
Naime, nakon razvoda, žena dolazi u luksuzni hotel u kojem su smješteni isključivo uzvanici raskošnog vjenčanja, s namjerom da ondje okonča vlastiti život. Mladenku ta informacija izbezumi jer bi takav čin uništio njezin savršeno isplanirani dan. I upravo iz tog susreta dviju žena, priča se počinje kotrljati u potpuno neočekivanom smjeru.
Od knjige sam imala visoka očekivanja. Čitala sam recenzije, pratila što o njoj govore booktokerice i sve mi je djelovalo privlačno, od naslovnice do zapleta. Kada sam krenula čitati, činilo mi se da me početni hype lagano pušta. No negdje na sredini ponovno me uhvatio.
Kako su se odnosi među likovima produbljivali, kako su se polako razotkrivali i povezivali, priča je postajala sve toplija i slojevitija.
Radnja, na prvu smještena u glamurozni okvir vjenčanja, kroz poglavlja se pretvara u intimnu i mudru priču o razočaranjima, izborima i zanimljivim, neočekivanim susretima. Do kraja mi je postalo jasno zašto je roman toliko čitan i zašto je izazvao toliku pažnju.
Nakon moje crtice o pročitanome, pozivam vas da zabilježite i što preporučuju naše sugovornice, sve redom strastvene čitateljice i zaljubljenice u knjige. Vjerujem da će svojim zanimljivim osvrtima proširiti svačiji popis naslova za čitanje.
Knjiške preporuke koje smo dobili u veljači
dr. sc. Marija Slijepčević, profesorica na Sveučilštu VERN’
Od knjiga koje sam pročitala protekli mjesec (a dosta je tu stručne ali i “spiritualne” literature) izdvojila bih jednu suvremenu prozu: “Na sve četiri” Mirande July. Ono što me je privuklo ovoj knjizi je preporuka moje dobre prijateljice, kritičarke Gee Vlahović, s čijim literarnim ukusom rezoniram.
Šturi opis, da govori o seksualnosti žene u srednjim 40-ima i svojevrsnoj krizi identiteta u perimenopauzi, čini mi se preplošan, iako je to možda glavna premisa.
Kroz svojevrsne neočekivane odluke u životu glavne junakinje preispituju se prvenstveno pitanja obiteljskog života, roditeljstva i slobode, a potom i karijernih izbora, umjetničke inspiracije, poslovne umreženosti, celebrity kulture, seksualnosti, zaljubljenosti, prijateljstva, rodne pripadnosti…
Upravo zato je i naslov spomenute kritike “Roman kakav još nismo čitali” zapravo vrlo precizan.
U knjizi mi se svidjela – sloboda. Sloboda u umjetnosti, odnosima, ljubavi, prijateljstvu, umjetnosti i traganje za autentičnom osobnosti koja je sputana kroz brojne životne uloge. Ono s čim nisam rezonirala, iako je u stilskom smislu zanimljivo, je tzv. “neorodnjavanje” maloga djeteta;
Nakon završetka, knjiga je na mene ostavila podvojen dojam. Dijelovi su briljantni, inovativni i neočekivani. Prva polovica knjige činila mi se kao remek-djelo, ali mi nažalost nije zadržala kontinuitet do kraja. Već sam ju preporučila nekoliko svojih prijateljica za koje sam procijenila da će cijeniti žanrovsku inovativnost. Pretpostavljam da bi se svidjela svim ljubiteljima suvremene američke proze, poluautobiografskih zapisa i bestselera koji su s razlogom pomaknuli granice, kako literarne tako i osobne.
Ivana Kalogjera, voditeljica odnosa s javnošću u Profilu i osnivačica Udruge Nismo Same
Pitanje što čitati kod mene se, zbog vječnog nedostatka vremena, najčešće pretvara u pitanje kada čitati. Ipak, ovaj sam mjesec, unatoč svim obvezama, uspjela ukrasti malo vremena za sebe i pročitati tri knjige koje s punim povjerenjem preporučujem.
Na prvo mjesto stavljam zbirku priča “Od čega bute vi umrli?”, koja za mene ima i poseban emotivan značaj.
Riječ je o knjizi koju su napisale žene okupljene oko udruge Nismo same. Autorice ovih tekstova nisu profesionalne spisateljice, one pišu iz iskustva, iz stvarnog života. Upravo zato njihove priče djeluju snažno i autentično. To su ispovijesti koje ne ostavljaju ravnodušnima, ali istovremeno nose i nevjerojatnu količinu snage. Kako je to lijepo sažela urednica Maša Kolanović: “Pisane s hrabrošću i prkosom i nekom neodoljivom snagom, one su ujedno i pune dirljive nježnosti, ganuća, optimizma i duhovitosti.”
Slični bi se atributi mogli primijeniti i na memoare karizmatične Patti Smith “Kruh anđela”.
To je knjiga koja se čita u dahu i donosi niz intimnih zapisa o različitim životnim etapama, o umjetnosti, ljubavi, gubitku i sjećanju.
Posebno su me dojmile rečenice kojima je opisala smrt svoje velike ljubavi, Freda ‘Sonica’ Smitha: “Fred je umro tog poslijepodneva, u istoj bolnici u kojoj su nam se rodila djeca. Rođenje, ljubav i smrt, koji se nikad ne dodiruju, a vječito su povezani.”
Treća knjiga, “Pisma čitateljici” autorice Olje Savičević Ivančević, donosi dnevničke zapise koji se bave pitanjima ženskog iskustva, identiteta i prava. Riječ je o knjizi koja potiče na razmišljanje, ali i na preispitivanje društvenih normi, definirajući žene kao jedinu većinu koja je – u manjini.
Prve dvije knjige objavio je Profil, u kojem radim kao voditeljica odnosa s javnošću, dok je treću book club udruge Nismo same dobio na dar od same autorice. No, bez obzira na tu osobnu povezanost, sve tri knjige preporučujem prije svega kao čitateljica. Ako i vi, poput mene, stalno tražite trenutak za čitanje, možda je upravo sada pravo vrijeme da ga pronađete.
U proteklom mjesecu pročitala sam dvije knjige: “The Way of Kings” Brandona Sandersona i “The Making of a Therapist” Louisa Cozolina.
“The Way of Kings” mi je došla kao preporuka, a ja sam slaba na fantasy – to mi je “odmor za mozak” kad mi treba nešto što me makne iz svakodnevice i opusti. “The Making of a Therapist” sam uzela baš zbog naslova. Edukantica sam Gestalt psihoterapije i predamnom je početak rada s klijentima pa mi je sve vezano uz “što me čeka” trenutno jako zanimljivo. Imam osjećaj da mi svaki realan, konkretan input i svaka tuđa perspektiva dobro dođe.
“The Way of Kings” je velika, epska fantasy priča u kojoj se paralelno prati više likova i njihove živote, dok se u pozadini stalno vrti rat i borba za moć.
Svijet u kojem se odvija ova priča ogroman je, složen i detaljan, i knjiga ti ne servira sve odmah nego te malo po malo uvlači dok počinješ shvaćati odnose, magijski sustav, pravila i tko je gdje u toj cijeloj hijerarhiji.
Iako je fantasy, meni je zanimljivo koliko se provlače teme koje su “naše”: nepravda, status, predrasude, lojalnost, unutarnje borbe i ono pitanje što radiš kad ti život ne ostavi puno dobrih opcija.
Baš mi se svidjelo to koliko je sve drugačije od našeg svijeta. Ne samo “ljudi s magijom”, nego stvarno drugačija bića, drugačiji sustavi, životinje, biljke, način na koji društvo funkcionira… Sve je nekako svoje i dosljedno. World building je stvarno brutalan – nisam još čitala nešto tako detaljno (ali tu moram i reći da sam relativno nova u fantasy žanru). Osjeti se koliko je svijet promišljen i koliko sam uspjela saznati, Sanderson je pisao na ovom serijalu skoro 20 godina.
Ono što mi je bilo izazovno je baš to što je sve dosta detaljno, novo, kompleksno. Nije da ti netko lijepo, polako objasni kako stvari funkcioniraju – moraš se prepustiti i vjerovati da će ti kroz čitanje postajati jasnije. Moram priznati da mi to ponekad nije lako. Volim kad imam osjećaj da “držim konce”, a ovdje sam se znala osjećati malo izgubljeno, što mi je povremeno otežavalo čitanje. Iskreno, u jednom trenutku sam jedva čekala da ju završim i krenem s nečim drugim. Bila sam uvjerena da neću nastaviti serijal. Ali… trenutno sam već na trećini druge knjige, tako da mislim da to dovoljno govori. 😊 Očito me nešto zadržalo, iako sam mislila da neće.
Preporučila bih je ljudima koji vole stvarno uroniti u knjigu i ne smeta im kad stvari nisu odmah jasne. Ljubiteljima high fantasyja. Onima koji vole kompleksne svjetove, puno likova i priče koje se polako grade. Nije lagano štivo, nije ni teško, nekako ne znam kako bih knjigu najbolje opisala. 😊 Ako se mene pita, treba priči dati vremena pa će te nagraditi.
“The Making of a Therapist” je knjiga o tome kako izgleda put postajanja terapeutom. Nekako mi je knjiga došla kao iskren razgovor s nekim tko je već prošao sve što mene sad tek čeka. Puno se bavi onim stvarima koje kroz edukaciju učiš kroz teoriju, ali kad krene praksa postanu jako stvarne: nervoza prije prvih susreta, sumnja u sebe, strah da nećeš znati što reći, što kad ti dođe nešto što te “preplavi”, što kad ti klijent pritisne neku tvoju temu… I baš dobro normalizira to da je početak nespretan i da ne moraš imati sve posloženo da bi bio dobar terapeut.
Iako je stručna, knjiga je zapravo jako light: ne zatrpava te teorijom, nego te nekako smiri. Baš je dobra za čitati u trenutku kad si pred početkom rada s ljudima – ne zastraši te, ne pojača pritisak, nego ti da osjećaj da je u redu biti na početku.
Knjiga mi je dala neki mir koji mi je baš trebao u ovom periodu. Nije mi dala odgovore na sve, ali mi je skinula dio pritiska, što mi je bilo dovoljno.
Preporučila bih je svim edukantima psihoterapije i svima koji su na početku rada s klijentima, pogotovo onima koji se pitaju jesu li dovoljno spremni. Knjiga je nekako umirujuća – ne idealizira profesiju, ali ni ne dramatizira početke. Daje osjećaj da je normalno učiti kroz proces i da ne moraš biti savršena da bi radio/radila dobar posao.
U posljednje vrijeme čitam više nego inače. Ne zato što moram, nego zato što mi treba: treba mi prostor za razmišljanje, za usporavanje, za tišinu između redaka. Čitanje mi nije samo navika, nego osobni ritual. Ponekad navečer, ponekad rano ujutro, ponekad kad uhvatim deset minuta tišine između obaveza. I zanimljivo je da trenutno čitam dvije potpuno različite knjige, ali obje na svoj način utječu na mene.
Jednu čitam sama, drugu čitam s mužem – i obje su mi važne.
Knjiga koju čitam sama je “Prenijet ću te preko Praga” Martine Mlinarević. Pročitala sam sve njezine knjige. Doslovno sve. I na svakoj sam, bez iznimke, plakala. Nekad diskretno, nekad s pauzom i uzdahom: “Dobro, Martina, sad je dosta.” Ali nikad nisam požalila.
Već dugo sam “navučena” na Martinin stil, a privukao me i naslov koji je nježan, ali jak. Privlači me njezina hrabrost da piše o sebi bez uljepšavanja i bez glume savršenstva. U današnje vrijeme, kad svi pokušavaju izgledati “idealno”, njezina iskrenost djeluje osvježavajuće i stvarno. Osim toga, privuklo me i povjerenje koje sam već imala prema autorici. Nakon svih prethodnih knjiga, znam da ne piše “reda radi”, nego uvijek iz osobne potrebe da ispriča priču.
Knjiga govori o životu kada više nije lagan: o bolesti, ljubavi, odnosima, strahu, nadi i svakodnevnim borbama koje većina ljudi skriva.
Govori o svakodnevici u trenucima kad se život iz temelja promijeni, kada više ništa ne uzimaš zdravo za gotovo.
Čitaš i prepoznaješ situacije, osjećaje i misli koje možda nikad nisi izgovorio naglas, ali si ih barem jednom osjetio.
Najviše mi se sviđa to što je Martina dosljedna sebi. U svakoj knjizi osjetiš istu iskrenost i hrabrost, istu potrebu da kaže istinu, ma kakva god ona bila. Plakala sam uz svaku njezinu knjigu, ali ne zato što su patetične, nego zato što pogode točno tamo gdje treba, u neke tvoje vlastite strahove, brige i sjećanja. Posebno mi se sviđa što ne pokušava glumiti heroja. Priznaje kad joj je teško, kad je umorna, kad je slaba i baš zbog toga djeluje snažno. Svaki put me podsjeti da usporim, da manje dramim oko nebitnih stvari i da više cijenim ono što imam. I da je u redu biti slaba, umorna i nesavršena.
“ Natjerala me da razmislim o vlastitim prioritetima, o ljudima oko sebe i o tome koliko često uzimamo zdravlje i svakodnevicu zdravo za gotovo. Ova knjiga me nije ‘razvalila’ ali me malo resetirala. Podsjetila me da usporim, slušam sebe i budem prisutnija svaki dan, uz obitelj i prijatelje.“
Knjigu bih preporučila svima koji vole iskrene, životne priče i ne traže od književnosti samo bijeg od stvarnosti, nego i priliku za promišljanje. Ne bih je preporučila onima koji traže laganu, površnu literaturu za opuštanje. Ovo je knjiga za čitanje s pauzama, razmišljanjem i emocijom. Za mene je to još jedan razlog zašto se uvijek vraćam Martininim knjigama; svaki me put dotaknu na drugačiji način.
E sad, da se vratimo i na “zajedničku” knjigu, “Priručnik za život u paru” Demiána Bucaya koju čitamo muž i ja. Ne čitamo je istim tempom, ne analiziramo svaku stranicu, ali često razgovaramo o pročitanom. Ponekad se nasmijemo, ponekad se prepoznamo, ponekad šutimo… i to mi je možda najljepši dio.
Ova knjiga nije recept za savršen odnos. Ona ne nudi gotova rješenja već postavlja pitanja, i baš zato je dobra. Govori o komunikaciji, nesporazumima, očekivanjima, bliskosti, granicama… onako kako to stvarno izgleda u životu, a ne na društvenim mrežama. Čitajući je zajedno, učimo kako bolje slušati jedno drugo, kako ne reagirati odmah, kako ostati tim, čak i kad se ne slažemo. Čitajući je zajedno, zapravo učimo kako bolje razgovarati i kako biti bolji partneri.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Hena, Fraktura, Profil, Libristo
