La Maison du Pastel

Za razliku od mnogih povijesnih manufaktura koje danas postoje prvenstveno kao čuvari vlastite baštine, La Maison du Pastel ostala je aktivna radionica. Svaki pastel i dalje se proizvodi ručno, u malim serijama, a kolekcija danas obuhvaća više od 2000 nijansi. Iza svake od njih stoji receptura koja se desetljećima razvijala u suradnji s umjetnicima, ali i znanje koje se prenosilo kroz generacije vlasnika radionice.

Iako se ime La Maison du Pastel danas gotovo uvijek povezuje s obitelji Roché, njezina povijest počinje mnogo ranije. Korijeni radionice sežu na početak 18. stoljeća, kada je na pariškom Île de la Cité djelovala trgovina À la Flotte d’Angleterre, specijalizirana za umjetnički pribor. U to je vrijeme pastel bio među najpopularnijim slikarskim medijima u Europi, a pariški proizvođači uživali su reputaciju najboljih među tadašnjim umjetnicima. Venecijanska slikarica Rosalba Carriera tijekom boravka u Francuskoj zapisala je kako upravo pariške pastele smatra najboljima, dok su Quentin de La Tour i Jean-Baptiste-Siméon Chardin pridonijeli popularizaciji tog medija tijekom 18. stoljeća.

Radionica je tijekom desetljeća mijenjala vlasnike, lokacije i naziv, ali je ostala vezana uz proizvodnju slikarskog pribora. Krajem 18. stoljeća preuzima je proizvođač boja J. J. J. Huber, čije su olovke i akvareli slovili za proizvode usporedive s najboljima iz Engleske. Toliki je bio njegov ugled da mu je kemičar Louis Jacques Thénard, nakon što je otkrio kobaltno plavi pigment, povjerio upravo njegovu proizvodnju. Nakon Hubera slijedi razdoblje Maison Macle, tijekom kojeg radionica osvaja medalje na pariškim izložbama i sve se snažnije usmjerava prema proizvodnji pastela.

Henri Roché spojio je znanost i umjetnost

Prekretnica dolazi 1879. godine kada radionicu preuzima Henri Roché. Po obrazovanju kemičar, biolog i farmaceut, Roché je u radionicu donio znanstveni pristup razvoju boja, ali je jednaku važnost pridavao razgovorima s umjetnicima. Njegova je ideja bila razviti pastele koje će imati snažnije pigmente, veću postojanost i bolje prianjanje uz papir, kako bi umjetnici mogli raditi bez prekomjerne upotrebe fiksativa.

Kako bi razumio njihove potrebe, redovito je surađivao s tadašnjim slikarima. Među njima bili su Edgar Degas, James Abbott McNeill Whistler i Jules Chéret, koji su predlagali nove nijanse i iznosili tehničke zahtjeve koje dotadašnji proizvođači nisu mogli ispuniti. Ta razmjena ideja postupno je postala zaštitni znak radionice. Umjesto da proizvodi standardiziranu paletu, La Maison du Pastel razvijala je boje zajedno s umjetnicima koji su ih koristili. Roché se zbog toga postupno odrekao prodaje ostalog umjetničkog pribora i u potpunosti se posvetio pastelima. Kada je preuzeo radionicu, kolekcija je brojila stotinjak nijansi. Do 1887. godine narasla je na oko petsto boja, čime je radionica stekla međunarodnu reputaciju među umjetnicima.

Kolekcija koja je promijenila povijest pastela

Početkom 20. stoljeća radionicu nastavlja voditi njegov sin, također Henri Roché, liječnik koji paralelno razvija medicinsku karijeru i nastavlja očev istraživački rad. Do početka Prvog svjetskog rata umjetnicima je na raspolaganju već više od tisuću nijansi, a razvoj se nastavlja i nakon završetka rata. Jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti radionice događa se 1937. godine, kada dr. Henri Roché na Svjetskoj izložbi u Parizu predstavlja kolekciju od čak 1650 boja. Za to vrijeme riječ je o gotovo nezamislivom rasponu nijansi, koji radionici donosi zlatnu medalju i potvrđuje status vodećeg proizvođača umjetničkih pastela.

Današnja kolekcija premašuje 2000 nijansi, najveći raspon koji je radionica ikada razvila. Svaka nova boja nastaje iz čistog pigmenta, nakon čega se razvija još osam tonalnih varijacija dodavanjem bijelog, crnog ili drugih pigmenata. Umjetnicima to omogućuje preciznije prijelaze tonova bez intenzivnog miješanja boja na papiru, što je jedna od karakteristika po kojoj su Rochéovi pasteli postali prepoznatljivi. Još jedna njihova posebnost krije se u sastavu. Pasteli sadrže iznimno visok udio pigmenta — Financial Times navodi da ga može biti i do 90%, što je osjetno više nego kod većine uljanih boja. Boje tako ostaju iznimno intenzivne, mat i vrlo bliske izvornom pigmentu, bez sloja ulja ili akrila koji bi mijenjao njihov izgled.

Radionica nadomak zatvaranja

Drugi svjetski rat ostavio je dubok trag i na La Maison du Pastel. Dr. Henri Roché s obitelji tijekom rata seli na jug Francuske, gdje privremeno otvara mali laboratorij i nastavlja raditi kao liječnik, dok pokušava sačuvati najvažnije dokumente i recepture radionice. Kada se 1946. vraća u Pariz, zatiče opljačkane prostore koje su tijekom rata koristile njemačke snage, a dio radionice stradao je i tijekom savezničkog bombardiranja. Unatoč narušenom zdravlju, ponovno pokreće proizvodnju, financirajući njezinu obnovu liječničkim radom, dok njegova supruga i tri kćeri postupno vraćaju radionicu u život.

Nakon njegove smrti 1948. godine radionicu preuzimaju supruga Renée te kćeri Huberte, Denise i Gisèle Roché. Tijekom druge polovice 20. stoljeća nastavljaju surađivati s novom generacijom umjetnika, među kojima su Serge Poliakoff, Irving Petlin i Sam Szafran, no krajem devedesetih postaje jasno da radionica ulazi u najteže razdoblje svoje povijesti. Sestre su već bile u osamdesetim godinama, proizvodnja se postupno smanjivala, zalihe su nestajale, a postajalo je sve izvjesnije da će se gotovo tri stoljeća stara tradicija ugasiti ako se ne pronađe nasljednik.

Dvije velike prekretnice

U razgovoru za Financial Times prisjetila se da je izvana imala sve što se obično povezuje s uspjehom: stabilan posao, dobru plaću i društveni život. Ipak, osjećala je da živi život koji nije njezin. Nakon putovanja u Tanzaniju počela je ozbiljno preispitivati vlastitu karijeru, a psihoterapija joj je pomogla shvatiti da želi potpuno drukčiji profesionalni put. U isto vrijeme pred njom se nalazila radionica stara gotovo 300 godina kojoj je prijetilo gašenje. Kako je rekla, tek je godinama poslije postala svjesna koliko su se te dvije priče ispreplele. Dok je obnavljala La Maison du Pastel, obnavljala je i samu sebe, rekla je u razgovoru.

2000. godine službeno preuzima radionicu. Denise Roché uči je izradi pastela, otac joj pomaže u radionici, a nekoliko vjernih umjetnika ostaje uz manufakturu u razdoblju kada je njezina budućnost još uvijek bila neizvjesna. Prve godine gotovo sav prihod ulaže natrag u proizvodnju. U dvije godine uspijeva povećati kolekciju na tristotinjak nijansi, a do 2007. razvija više od petsto boja. Za radionicu koja je samo nekoliko godina ranije bila na rubu zatvaranja to je predstavljalo novi početak.

Margaret Zayer tada je studirala umjetnost na Bennington Collegeu u američkoj saveznoj državi Vermont. Kao studentica pročitala je članak o La Maison du Pastel i odlučila napisati pismo Isabelle Roché. Nije tražila posao, nego priliku da jedno ljeto provede u radionici i nauči kako nastaju pasteli. Isabelle ju je pozvala u Francusku, a nakon završetka studija Margaret se vratila i ostala. Danas njih dvije zajedno vode radionicu.

Margaret je danas zadužena za razvoj novih nijansi i formulacija. Zajedno su ponovno počele uvoditi boje iz povijesne kolekcije od 1650 nijansi, ali razvijaju i potpuno nove tonove inspirirane prirodom, povijesnim pigmentima i suvremenim materijalima. U kolekciju su uvele iridescentne i metalik boje te ograničene serije izrađene od prirodnih pigmenata, nastavljajući praksu koju je radionica njegovala još od vremena Henrija Rochéa – prihvatiti nove materijale kada mogu unaprijediti proizvod.

Razvoj novih nijansi može trajati godinama

Jedna od najzanimljivijih činjenica koju otkriva The New York Times odnosi se na vrijeme potrebno za razvoj novih nijansi. Formula za jednu jedinu čistu boju može nastajati nekoliko sati, ali i nekoliko godina. Tek kada Isabelle i Margaret zaključe da je pigment postigao željena svojstva, razvijaju cijelu obitelj od devet tonalnih prijelaza koji čine standardni Roché raspon. Za izradu svih devet nijansi obično je potrebno oko tjedan dana.

Svaka boja započinje kao gotovo čisti pigment kojem se dodaje vezivo čiji se sastav u radionici čuva kao obiteljska tajna još od vremena Henrija Rochéa. Smjesa zatim prolazi kroz stroj za mljevenje iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, jedini dio procesa koji je djelomično mehaniziran. Nakon toga masa se dijeli u devet dijelova, a u osam se postupno dodaje bijela, crna ili druga pigmentna pasta kako bi nastale tonalne gradacije.

Prije nego što se počnu oblikovati u pastele, smjese se polažu na terakotne crijepove. Kontrast između podloge i pigmenta pomaže procijeniti nijansu prije nastavka proizvodnje. Slijedi prešanje u staroj preši kako bi se uklonio višak vode, obrada drvenim maljem, ručno mijesenje, vaganje na starinskoj vagi i oblikovanje svakog pojedinog pastela. Svaki cilindar potom se skraćuje karakterističnim polumjesečastim nožem, utiskuje se oznaka “ROC”, a zatim nekoliko tjedana miruje na drvenim policama dok se potpuno ne osuši.

U cijelom procesu gotovo da nema mjesta automatizaciji. Margaret Zayer u razgovoru za Financial Times kaže da se dio kvalitete izgubi kada se proizvodnja u potpunosti mehanizira jer se tada svi pigmenti tretiraju jednako, iako svaki od njih traži drukčiji pristup. To je razlog zašto danas svaka boja prolazi kroz ruke ljudi koji poznaju njezina svojstva prije nego što postane dio kolekcije.

Umjetnici sudjeluju u razvoju boja

Od samih početaka La Maison du Pastel razvijao se u bliskom dijalogu s umjetnicima. Henri Roché nije ih promatrao kao kupce koji biraju gotov proizvod, nego kao suradnike čiji su prijedlozi oblikovali budućnost radionice. U arhivu su i danas sačuvana pisma Edgara Degasa, Édouarda Vuillarda i Jamesa McNeilla Whistlera u kojima raspravljaju o nijansama, pigmentima i tehničkim svojstvima pastela. Povjesničarka umjetnosti Caroline Corbeau-Parsons iz pariškog Musée d’Orsay za Financial Times kaže kako ta suradnja objašnjava zašto je radionica tijekom desetljeća razvila toliko široku paletu boja i postala nezaobilazna adresa za umjetnike toga vremena.

Slično govori i Leila Sauvage, znanstvenica Rijksmuseuma specijalizirana za pastele. Dok su umjetnici 18. stoljeća pastel uglavnom koristili za portrete i meke prijelaze tonova, krajem 19. stoljeća počinju istraživati njegovu teksturu, grafičke mogućnosti i intenzitet pigmenta. Rochéovi pasteli pojavljuju se upravo u trenutku kada umjetnici traže medij koji može odgovoriti takvom načinu rada.

Najpoznatiji korisnik Rochéovih pastela bio je Edgar Degas. Jedan od njegovih kompleta danas se čuva u zbirci Musée d’Orsay, a suradnja između umjetnika i radionice ostala je zabilježena u njihovoj arhivi. Rochéove pastele koristili su i James Abbott McNeill Whistler te Alfred Sisley, dok je Édouard Vuillard u radionici redovito naručivao vlastite nijanse. Na jednom zidu radionice i danas je olovkom ispisan njegov popis pigmenata, svojevrsna narudžba koja nikada nije izbrisana. Financial Times taj detalj opisuje kao podsjetnik da je prošlost u toj radionici i dalje vrlo prisutna.

Među poznatim korisnicima bio je i Winston Churchill. S pastelima se upoznao preko prijatelja, slikara Paula Mazea, koji ih je redovito koristio u svom radu. Prema obiteljskoj priči koju prenosi Financial Times, Churchill je toliko često posuđivao njegove Rochéove pastele da mu je obitelj Roché tijekom jednog posjeta Velikoj Britaniji poslala vlastiti komplet. Zahvalnica koju je njegova tajnica tada uputila radionici i danas se čuva među njihovim dokumentima.

Posebno mjesto u povijesti La Maison du Pastel zauzima francuski umjetnik Sam Szafran. Kada je radionica tijekom osamdesetih i devedesetih godina prolazila kroz najteže razdoblje, on je ostao jedan od njezinih najvjernijih kupaca. Sestre Roché održavale su proizvodnju u životu, a Szafran je kupovao toliko pastela da je, kako kaže Isabelle Roché, imao dovoljno zaliha “za nekoliko života”.

Njegova povezanost s radionicom bila je mnogo dublja od odnosa proizvođača i umjetnika. Nakon njegove smrti 2019. godine u radionici je ostala ladica ispunjena velikim ultramarin plavim pastelima koje je koristio u svojim radovima. Nisu je dirali; ostala je ondje kao podsjetnik na umjetnika koji je desetljećima vjerovao upravo njihovim bojama. The New York Times navodi da je upravo tim pastelima nastao dio radova izloženih u pariškom Musée de l’Orangerie.

S druge strane Atlantika Rochéove pastele koristio je i američki kipar Richard Serra. Za svoju seriju Ramble Drawings naručivao je velike količine njihove najtamnije crne nijanse, čija je proizvodnja među najzahtjevnijima zbog specifičnih svojstava ugljičnog pigmenta.

La Maison du Pastel danas

Danas se pariška trgovina La Maison du Pastel otvara samo četvrtkom poslijepodne. Nalazi se u Rue Rambuteau, nekoliko minuta hoda od Centra Pompidou, na adresi na kojoj radionica posluje još od 1912. godine. Veći dio tjedna Isabelle Roché i Margaret Zayer provode u radionici izvan Pariza, gdje nastaje svaka nova nijansa. U La Maison du Pastel se i dalje čuvaju stare drvene ladice, rukom ispisane recepture, povijesni pigmenti i arhiva koja svjedoči o gotovo tristo godina rada. Među dokumentima nalaze se reklame za proizvode koje je radionica nekada prodavala, stare bilježnice s recepturama, pisma umjetnika i uzorci pigmenata koji su tijekom desetljeća oblikovali njezinu kolekciju.

Isabelle Roché u razgovoru za Financial Times kaže kako svaki pastel doživljava kao predmet koji ima vlastitu osobnost. Prisjeća se i riječi svoje rođakinje Huberte, koja je otvarajući stare ladice znala reći: “U njima su ljudi.”

FOTOGRAFIJE: La Maison du Pastel, Piasa.fr, Instagram La Maison du Pastel

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Instagram La Maison du Pastel