Mak Melcher dojmljiva je osoba. Nenametljiv, odmjeren, skroman, a uspješan. Posjetila sam ga jednog četvrtka, u kišni studeni dan, u njegovu ateljeu u jednoj zgradi u središtu Zagreba. U atelje se ulazi kroz staklena stara vrata, uništena zelenim grafitima, no kako Mak kaže – njemu se dopada kontrast vanjskog i unutarnjeg. A unutra je doista lijepo. Mak je dočekao Luciju i mene, a ona je već s vrata bila impresionirana impozantnim prostorom i nije bila sigurna koliko će filmova biti potrebno da na pravi način kroz analognu fotografiju prikaže svaki kutak ateljea u kojem Mak stvara skulpture, slike i keramiku. Svaki je kutak njegova ateljea intrigantan. Iskreno, ni ja nisam znala odakle da krenem.

Mak Melcher dočekao nas je osmijehom, spreman za poziranje i za pojašnjenja o svakom predmetu koji se u ateljeu nalazi. Omiljeno mjesto u ateljeu mu je mali okretni stolac, no ondje postoji više stolica nesvakidašnjih oblika koje izgledaju poput muzejskih izložaka, a ne kao upotrebni predmeti. „Jesi li ti kolekcionar stolica?”, bilo je moje prvo pitanje, na što mi je Mak odgovorio da o tome nije razmišljao na taj način. Pitanje je to koje ga je intrigiralo sljedeća dva sata, koliko je trajalo naše druženje dok ga je Lucija pažljivo kadrirala.

Mak Melcher

Mak Melcher rođen je 1983. godine u Mostaru i danas je jedan od istaknutijih predstavnika svoje generacije na našoj kiparskoj sceni. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 2008. godine diplomirao u klasi Mire Vuce. Rane profesionalne godine proveo je radeći uz Mariju Ujević Galetović i Dalibora Stošića, što je oblikovalo njegov odnos prema materijalu, procesu stvaranja i, naposljetku, samom zanatu. Iskustvo je nadopunio radom u ljevaonici, restauratorskim projektima te sudjelovanjem na više domaćih i međunarodnih simpozija, uključujući rezidenciju u Cité Internationale des Arts u Parizu. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, dobitnik je više strukovnih nagrada, a od 2011. godine predaje kiparstvo u školi koju je i sam završio. Njegov rad obilježavaju tehnička preciznost, promišljena forma i interes za transformaciju materijala.

Kipar, nastavnik, dizajner keramike u najboljim srednjim godinama – tako će vam Mak Melcher sam sebe opisati. Ljubav prema zanimanju dogodila se u prvom razredu Škole primijenjene umjetnosti kad je shvatio da je najsretniji onda kad stvara radove u sve tri dimenzije. „Sagledavanje prostora i volumena kroz treću dimenziju te interakcija s najrazličitijim materijalima za mene je nešto potpuno iskonsko i prirodno“, govori mi. Za njega su ideja i brainstorming ključni – jer – dok ne uspije riješiti sve probleme materijalizacije u glavi, ideja ostaje samo „na papiru“. Tako mi objašnjava kako bira materijale i tehnike za svoj rad.

Jasno se vidjelo da njegov proces počinje u glavi – ideje prvo žive u skicama i malim modelima, prije nego što postanu stvarni objekti. Voli mijenjati materijale – ciklus skulptura inspiriran draperijama nastao je u glini jer taj materijal omogućuje brzu i ekspresivnu transformaciju forme, dok eksperimentiranje s papirom i drugim medijima nosi drugačiju vrstu slobode i treću dimenziju.

Unatoč tome što brojni njegovi radovi istražuju paradokse – mekoću draperije i krutost materijala, prolaznost i trajnost – Mak tvrdi da to ne radi svjesno. „Produciram oblike koji me privlače svojom energijom, materijom i vizualnom senzacijom. Na kraju se često iz toga iščitava određena doza paradoksa koja je nesvjesna u samom procesu nastanka“, rekao je dok smo promatrali kako svjetlost pada na zgužvane papirnate forme koje stoje u kutu ateljea.

Mak Melcher osim samostalnih radova koje često izlaže u zagrebačkim galerijama, u svoj je portfelj upisao i dvije nezamjenjive suradnje s hrvatskim umjetnicima. Naime, godinama je radio kao asistent nedavno preminuloj Mariji Ujević Galetović, a već godinama asistrira kiparu Daliboru Stošiću. Iskustva su to koja su ga oblikovala profesionalno i privatno. „Biti u društvu tako značajnih umjetnika velika je čast. Vidjeti spomenik ili skulpturu u muzeju u kojoj si i sam imao svoj mali doprinos – poseban je osjećaj“, prisjeća se. Slušajući ga, shvatila sam koliko su ta iskustva oblikovala njegov pogled na umjetnost, ali i na život – učinila ga znatiželjnijim, strpljivijim i mudrijim.

Makovo poimanje zanata i vještina snažno je utkano u njegov umjetnički pristup. Svaka vještina koju je stekao u ljevaonici, kroz restauratorske radove ili rezidencije, sada mu pomažu da ideje realizira s lakoćom. „Koliko zanata znaš, toliko ti umjetnički put može biti izazovniji i nepredvidljiviji”, rekao je dok smo analizirali neostvarene skice i modele. No zanat nije samo tehnički; „važne su i socijalne vještine, iskustva odrastanja i interakcije s ljudima, koje oblikuju moju umjetničku radoznalost i promišljenost”, zaključuje.

Rad u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, u kojoj predaje već 13 godina, dodatno oblikuje njegov kreativni proces. „Danas je puno veći izazov i naglasak na odgoju nego na obrazovanju. Lijepo je gledati mlade ljude kako sa strašću dolaze, uče i rade”, objašnjava mi. Rad u školi daje mu financijsku sigurnost i slobodu u ateljeu, ali zahtijeva balans. „Stvar je perspektive, ja sam zadovoljan”, kaže smireno, dok svira lagani jazz na zvučnicima koji, jednako poput stolica iz ateljea, izgledaju poput samostalnog umjetničkog djela.

Naš razgovor ne bi bio potpun bez pitanja o tome kako vidi hrvatsku scenu kiparstva i što bi, prema njemu, koji ujedno obrazuje i buduće umjetnike, trebalo potaknuti kod novih generacija. Mak našu scenu vidi kao snažnu, zanimljivu i kontinuiranu, unatoč tome što smo mala sredina. Ipak, smatra da bi mlađe generacije umjetnika trebale raditi na zajedništvu, posebno kad je riječ o odnosu prema vanjskim izazovima – zakonima, pravilnicima i institucionalnim okvirima. „Unutar scene postoje različite grupe i udruženja, što je potpuno prirodno, ali prema van bi likovna scena trebala imati jedinstven, usuglašen stav“, objašnjava. Mak vjeruje da će nove generacije postupno unijeti tu promjenu i ojačati zajednički glas zajednice, umjesto da se problemi i nesuglasice drže „pod tepihom“.

Njegov tipični radni dan u ateljeu ispunjen je dugim promatranjem, mislima i tišinom. Večer je vrijeme kad grad utihne i kada Mak pristupa kreativnom transu. „Novo djelo relativno brzo napravim, ali priprema je uvijek nevidljiva i dugotrajna”, rekao je dok smo razgovarali o još nedovršenim skulpturama. Van ateljea, glazba, priroda i digitalni sadržaji hrane njegovu inspiraciju. Šetnje Britancem, besciljne vožnje biciklom i vrijeme s obitelji pune mu energiju, dok glazba i dalje oblikuje njegove misli i ruke u ateljeu.

Naš zajednički početak dana, Maka, Lucije i mene polako se primiče kraju. Lucija je snimila dva filma, a Mak se zadovoljno vraća svojoj omiljenoj okretnoj maloj stolici, a u zraku ostaje moje prvo pitanje, o stolicama koje izgledaju poput umjetničke zbirke. Mak druženje završava pitanjem: „Koliko čovjek mora imati nečega da postane kolekcionar?”

Moj atelje je…

oaza mira i mjesto istraživanja.

Inspiraciju pronalazim u…

tišini, vremenu, oblicima i njihovim odnosima.

Posljednji umjetnički rad koji sam kupio je…

“Firebugs“  Denisa Kraškovića.

Da mogu kupiti rad nekog umjetnika bez obzira na cijenu, to bi bio…

Rothko, Kapoor i obavezno nešto iz starog Egipta.

Na Instagramu najviše volim pratiti…

arhitekturu i interijere.

Omiljeni grad i mjesto koje me uvijek nadahne…

je Pariz.

Umjetničko djelo koje je za mene promijenilo sve je…

mislim da ne postoji, ali bih izdvojio dva – Picasso, Guernica / 1937. i Naum Gabo Head No.2/ 1916.

Imam kolekciju…

ploča, stolica i sjemenki maka.

Projekt o kojem sanjam je…

kuća i atelje u Istri, koji su trenutačno u realizaciji.

FOTOGRAFIJE: Lucija Drača