Margaret Atwood prvi put u karijeri piše o sebi. Ovih se dana priča o njezinim memoarima “Book of Lives: A Memoir of Sorts”, djelu koje otkriva iskustva i sjećanja koja su oblikovala jednu od najvažnijih spisateljica našeg vremena. Iza sebe ima više od 50 knjiga; od poezije i kratkih priča do spekulativne fikcije, trilera, dječjih knjiga i grafičkih romana, a njezini su radovi pretvoreni u balet, operu, film i serije, uključujući kultnu “Sluškinjinu priču”.
Dvaput je osvojila Bookerovu nagradu, prodala više od 40 milijuna primjeraka svojih knjiga i prevedena je na pedeset jezika. Memoari su, interesantno, jedan od rijetkih formata koje dosad nije isprobala. Godinama je tvrdila da joj je pisanje memoara “dosadna ideja”, no kad ju je novinarka The New York Timesa pitala što ju je napokon potaknulo, odgovorila je u svom prepoznatljivom stilu: “Ljudi su umrli. Sad se mogu reći stvari koje ne bih rekla dok su bili živi.”
Svaki je pisac barem dvije osobe: ona koja živi i ona koja piše. Iako sve napisano mora proći kroz njihov um (ili umove), to nisu iste osobe.
Margaret Atwood: Book of Lives: A Memoir of Sorts
Knjiga Book of Lives, pozamašne 624 stranice, njezin je prvi pokušaj da vlastiti život pretvori u priču. Od 1961. objavljuje u prosjeku jednu knjigu godišnje i pritom pokriva gotovo sve žanrove: poeziju, eseje, grafičke romane, pa čak i libreta. U njezinoj bibliografiji stoje Mačje oko, Pljačkašica nevjesta, Alias Grace, Slijepi ubojica, trilogija MaddAddam te danas kanonska Sluškinjina priča i njezin nastavak The Testaments. Jedino čega se dosad nije dotaknula bila je autobiografija – sve dok nije odlučila da može napisati “memoar, donekle”.
“Memoar je ono čega se možeš sjetiti. A ono čega se najviše sjećaš su katastrofe i gluposti.”
Napisana razgovornim, izravnim tonom po kojem su poznati njezini eseji, knjiga se kreće kroz desetljeća i velike svjetske događaje koji su prolazili paralelno s njezinim životom: od Velike depresije, Drugog svjetskog rata, mccarthizma i ubojstva JFK-a, do 11. rujna, rata u Iraku, “trumpizma” i pandemije. Ipak, ovo nije politička kronika ni komentar povijesti, nego osobni pandan zbirci eseja Burning Questions iz 2022. godine. Book of Lives bavi se onim što je ostalo iza kulisa: ljudima, knjigama, odnosima i iskustvima koja su Margaret Atwood oblikovala kao spisateljicu.
U memoarima povezuje ključne trenutke svog života s knjigama koje su oblikovale suvremenu književnost – od Mačjeg oka do Sluškinjine priče, koju je pisala u orvelovskom Berlinu osamdesetih. Knjiga obiluje boemskim druženjima, prikazima njezine veze s piscem Graemeom Gibsonom i opisima susreta s pjesnicima, glumcima i likovima koji kao da su iskočili iz njezinih romana. Kako s njom putujemo kroz vrijeme, otkrivamo više o njezinu pisanju, o finim nitima koje spajaju stvarni život i umjetnost i o unutarnjem svijetu jedne od najvećih pripovjedačica današnjice.
Book of Lives nije gorki obračun Margaret Atwood, iako ima i toga. Piše o zlostavljačima iz djetinjstva, o kritičarima i novinarima koji su je omalovažavali, pitajući se kako uspijeva pisati i uz to raditi kućanske poslove, te otkriva kako je kanadska književna scena znala biti leglo ogovaranja i zavisti. Prisjeća se studenata koji su joj podmetnuli drogu u piće, pisca koji ju je pretvorio u “mužojednu hobotnicu” i novinara koji je njezinu kuhinju nazvao sumornom.
“Većinom su mrtvi, ali što se živih tiče – istina je apsolutna obrana”, kaže za The Guardian.
Struktura knjige je gotovo romaneskna: počinje u kanadskoj divljini, u djetinjstvu koje je oblikovalo njezin pogled na svijet, i završava 2019. godine, smrću Graemea Gibsona, njezina životnog partnera i pisca. Umro je dok je Margaret Atwood bila na promotivnoj turneji za The Testaments, a ona je turneju – nastavila. Njihov odnos najveća je ljubavna priča knjige, a njegova smrt njezin najveći slom. Njezine novije priče i pjesme, kao i završna poglavlja memoara, tiho i potresno govore o gubitku. Tugu, kaže, ne voli živjeti javno.
Kult oko Margaret Atwood stalno raste. Bila je prva spisateljica na naslovnici časopisa Time nakon Toni Morrison i redovito se spominje kao kandidatkinja za Nobelovu nagradu, iako joj popularnost vjerojatno ne pomaže. Rođena je 18. studenoga 1939., dva i pol mjeseca nakon početka Drugog svjetskog rata. Kad je imala devet godina, obitelj se preselila u Toronto, a tamo je, u prvoj pravoj školi, naučila što znači dječja okrutnost i moć. Lik Sandre Sanders, djevojčice koja ju je zlostavljala, kasnije će pretočiti u Cordeliju iz Mačjeg oka. Iz toga iskustva izvlači lekciju koja se provlači kroz cijelu knjigu: nasilnika se ne treba bojati.
U svojim memoarima Margaret Atwood rekonstruira i vlastiti put do spisateljice. Sa šesnaest godina, na školskom igralištu, iznenada joj dolazi četverostih koji joj mijenja život te od tog trenutka zna da je pjesnikinja. Gumb s haljine koju je toga dana nosila i danas čuva kao talisman. Slijedi stipendija za Harvard, čije će zgrade kasnije oživjeti u Sluškinjinoj priči, te prvi posao u istraživanju tržišta, koji će joj poslužiti kao inspiracija za roman The Edible Woman. Sve je, kaže, iskoristila za građu.
Par isječaka iz memoara Margaret Atwood
Book of Lives pokazuje kako je ta građa posložena: kako se stvarnost pretače u književnost i obratno, bez patetike, s puno ironije i autoironije. Rezultat je portret žene koja je već isprobala sve književne forme osim ove i koja je napokon odlučila ispričati kako su se život i književnost međusobno prepisivali. Ili, kako sama piše:
“Priča o tvom životu jest priča, i svi je stalno prepravljamo, bili pisci ili ne.”
U središtu memoara anegdota je iz televizijske emisije u kojoj ju je komičar Rick Mercer nagovorio da bude – hokejska golmanka. Odjevena u komplet zaštitne opreme, s rukavicama i štapom, na ledu se bori s pakom dok se publika smije. No kako piše, ono što je u tom trenutku stvarno poželjela bila je “dvojnica”, odnosno netko tko bi preuzeo njezine udarce, tko bi živio neugodne dijelove života umjesto nje:
“Naravno da je imam. Svaki pisac ima. Onog trenutka kad počneš pisati, stvaraš svojeg dvojnika. Postoje dvije osobe: ona koja živi i ona koja piše. A u mom slučaju, ima ih više.”
Ta je misao i srž njezina memoara: život i pisanje neprestano se presijecaju, ali nikada nisu ista stvar, piše The Guardian.
Jedan od najupečatljivijih dijelova knjige odnosi se na trenutke kad se njezina fikcija sudarila s vlastitim iskustvom. Prisjeća se muškarca na književnom događaju koji joj je tvrdio da je Sluškinjina priča autobiografija. Odgovorila mu je da je radnja smještena u budućnosti, no rekao joj je da to nije izgovor. I, priznaje Margaret Atwood, donekle je bio u pravu jer sve što završi na papiru, kaže, na neki je način već prošlo kroz naš um, makar kao misao, slutnja ili noćna mora.
Slično je bilo i s romanom Mačje oko, čiji su čitatelji diljem svijeta prepoznali vlastite traume dječjeg nasilja. “Žene bi mi prilazile uplakane i zahvaljivale što sam napisala tu knjigu. Pitala bih ih – poznavale ste Cordeliju? Da, znale su je”, prisjetila se i time ponovno potvrdila da je fikcija često samo zamaskirana istina, samo što u memoarima ta istina prvi put nosi njezino ime.
U knjizi se osvrće i na svoj dugogodišnji “odnos” s Bookerovom nagradom. Nakon što je više puta bila nominirana, ali nikada nije pobijedila, kanadski su mediji u šali redovito objavljivali naslove “Atwood ponovno nije osvojila Bookera”. Prisjeća se večeri 2000. godine, kada je The Blind Assassin napokon pobijedio, i njezina olakšanja:
“Konačno više nisam morala odgovarati na pitanje zašto nisam pobijedila, nego zašto jesam.”
Najemotivniji dio Book of Lives dolazi, međutim, na samom kraju, kada opisuje smrt svojeg životnog partnera Graemea Gibsona 2019. godine, tijekom turneje za The Testaments. U Londonu, usred hotelske sobe, Gibson je imao moždani udar. Piše o dolasku hitne pomoći, o tome kako se nije mogao pomaknuti, o njihovim stisnutim rukama:
“Rekao mi je da se boji da će ga odvesti u bolnicu i pokušati spasiti operacijom. Obećala sam da to neću dopustiti. Držali smo se za ruke, kao toliko puta te godine.”
Slijede dani u bolnici, djeca koja stižu iz Kanade, smijeh pomiješan s tugom, i neizbježna spoznaja da kraj dolazi.
““Svi smo svjesni da će se to dogoditi, ali kad se dogodi, šok je uvijek isti. Kao električni udar – ne znaš gdje si, ne znaš tko si. Samo ideš kroz pokrete, a poslije se ne sjećaš ničega.”“
Njezin humor, čak i u najtežim trenucima, probija se kao zaštitni sloj. Opisuje kako je sin nakon Graemeove smrti medicinskoj sestri rekao: “Neće mu trebati juha… jer je mrtav.”
Nakon toga svi su se, kaže, počeli smijati, “onako kako se smiješ u crkvi kad znaš da ne bi smio”. Taj smijeh, piše, nije nepoštovanje, već način da preživiš. U bolničkoj sobi puštali su Graemeu njegove omiljene pjesme i zvukove mora, razgovarali s njim i govorili da ga vole, ne znajući čuje li ih.
“Mnogo je onih koji su hodali tim putem prije nas i mnogo će ih još doći. Ipak, gubitak uvijek ostaje teško shvatiti”, napisala je.
Nakon svega, Margaret Atwood nastavila je s promocijom:
“Neki su se čudili što nisam otkazala turneju. Ali zapitajte se, dragi čitatelju, što biste vi izabrali: zauzet raspored ili praznu fotelju? Ja sam izabrala raspored. Prazna fotelja čekala je kod kuće.”
Na letu prema New Yorku gledala je crtić Minions na ekranu u sjedalu ispred sebe jer, kaže, u trenucima duboke tuge, treba ti potpuna glupost.
Taj spoj ironije i ranjivosti čini Book of Lives knjigom koja je istodobno memoar, esej i roman o pisanju. Margaret Atwood se ne skriva iza patetike, nego promatra vlastiti život s jednakim analitičkim okom s kojim je gradila svoje fikcijske svjetove. Njezina priča ne teče linearno, nego kao refleksija o identitetu, gubitku i književnosti. I upravo zato, unatoč svemu što je već napisala, Book of Lives djeluje kao njezin najosobniji tekst dosad, piše The Guardian, i kao još jedan dokaz da Margaret Atwood nikada ne piše samo o drugima. Uvijek, na neki način, piše i o sebi.
Knjigu Margaret Atwood “Book of Lives: A Memoir of Sorts” pronašli smo na njemačkom Amazonu.
Cijena joj je 27 EUR, dok varijanta za Kindle košta 14,99 EUR
FOTOGRAFIJE: Amazon, Instagram
