Nedavno mi je na društvenim mrežama iskočila objava da Marina Vujčić pokreće radionicu pisanja proze “Pisanje je pola zdravlja”. Otvorila sam stranicu s namjerom da proučim detalje i, uz malo skupljanja hrabrosti, prijavim se, no tada sam vidjela da se radionice održavaju u Segetu Gornjem.
U trenutnim mi je okolnostima Marinino mjesto ipak predaleko od Zagreba za deset tjedana redovitih dolazaka, no vijest o radionicama me razveselila, a jedan je detalj cijele priče posebno lijep: spisateljica radionice održava u nekadašnjoj stolarskoj radionici svojeg oca Ignacija, u kući u kojoj živi.
Nakon njegove smrti prostor pun potencijala utihnuo je i postupno se počeo pretvarati u skladište alata i suvišnih stvari. Marina mu je poželjela dati novi život i novu svrhu:
Bivša stolarska radionica tako je postala književna, a očev stolarski stol u njoj je dominantan komad namještaja, koji sad služi kao neka vrsta šanka. Ideja o radionici pisanja potaknula me na obnovu i preuređenje tog prostora – i sigurna sam da bi tata bio jako zadovoljan tom neobičnom prenamjenom njegove stolarije.
Marina Vujčić je pokrenula radionicu “Pisanje je pola zdravlja”
Prostor je bio drugi, Marini važniji poticaj za pokretanje radionice. Prvi je proizašao iz upita koji su joj godinama stizali od ljudi koji su željeli da pročita njihove tekstove, komentira započetu priču ili kaže što misli o dovršenom rukopisu. Takvih je molbi bilo mnogo, uglavnom bez ponuđene naknade.
Slična iskustva imaju i njezini kolege, kojima se nepoznati autori javljaju putem društvenih mreža, e-maila ili telefona, nakon što preko nekoga dođu do njihove adrese ili broja.
“Zna tu biti i vrlo neugodnih situacija jer morate osobi koju ne poznajete objašnjavati da vam za čitanje nečijeg rukopisa i formiranje mišljenja i sugestija treba nekoliko radnih dana, a da vas svaki radni dan u kojem niste ostvarili nikakav prihod vodi izravno u minus na tekućem računu. Ovo je dobra prilika da to naglas kažem – jer ono „mene samo zanima što Vi mislite o onome što sam napisao/la“ podrazumijeva puno našeg vremena, a vrijeme je dragocjen resurs, pogotovo nama piscima koji smo u svim onim satima dok smo čitali nešto tuđe mogli napisati i nešto svoje, od čega pokušavamo živjeti.”
Iz tih se upita razvila ideja o radionici na kojoj će polaznici dobiti upravo ono što su tražili: vrijeme posvećeno njihovu tekstu, povratnu informaciju i stručno vodstvo. Prethodno iskustvo nije uvjet za sudjelovanje, a radionica je prvenstveno namijenjena ljudima koji dosad nisu pisali ili im je potreban poticaj da napokon počnu.
Marina polazi od toga da nitko drugoga ne može naučiti pisati, pa tako ni ona. Ipak, iskustvo stečeno pisanjem vlastitih i uređivanjem tuđih knjiga, kao i 25 godina rada u prosvjeti, omogućuje joj da polaznike usmjerava, ohrabruje i vodi kroz proces te im pomogne prevladati početnu nesigurnost.
Najvažnije je da polaznici propišu, da počnu stvarati svoj tekst i da im pisanje prestane biti tek ideja koja se stalno odgađa za budućnost. Konkretan, ispisan tekst jedino je na čemu se može raditi i stvarati autorsko iskustvo.
Ciklus traje deset tjedana, a budući da su radionice tek počele, Marina će s polaznicima vidjeti u kojim se smjerovima proces može razvijati. Za početak svi dobivaju isti zadatak, nakon čega svoje radove čitaju pred grupom. Slijedi rasprava koja se pretvara u neku vrstu brainstorminga koji autoru ili autorici pomaže da shvati što je dobro, a na čemu još treba raditi:
“Zajednički zadatak pomaže u jednoj vrlo bitnoj stvari – a to je otkrivanje različitosti glasova na istu temu ili poticaj. Uvijek je zanimljivo vidjeti koliko se različito mogu interpretirati isti motivi i shvatiti da je jedino pravilo koje je na snazi ono da nema pravila. Da je svaka perspektiva legitimna i na svoj način točna. No cilj je ipak da se s vremenom sve više udaljavamo od zajedničkih zadataka i da će polaznici na svjetlo dana iznositi tekstove „iz svojih ladica“.”
Pisanje počinje odlukom da se pokuša
Kako sam i sama prisustvovala nekoliko radionica pisanja drugih autora, mogu podijeliti kako je zajedničko čitanje teksta, barem za mene, najneugodniji, ali i najposebniji dio radionice.
Iako je svaki sljedeći put lakše, u moj slučaju nelagoda nikada sasvim ne nestaje, no pridružuju joj se neki drugi osjećaji – iščekivanje, radoznalost, ali i zahvalnost što je netko moj tekst poslušao, o njemu razmislio i podijelio nekoliko svojih uvida. Marina također smatra kako je za razvoj autora jako važno naučiti primati i davati povratnu informaciju. Čak je i afirmiranim autorima, kaže, važno čuti tuđe primjedbe i sugestije, a početnicima mogu biti baš veliki poticaj:
“Pisanje je baš usamljenički posao pa zna biti vrlo ugodno kad se nađeš u situaciji da u tome nisi sam. Odjednom imaš povratnu informaciju od svojih čitatelja, i to u fazi dok još nije kasno, dok se rukopis može uređivati i poboljšavati, dok te netko još može pogurnuti u neočekivanom smjeru. Na radionici to izgleda kao da umjesto jednog urednika imaš njih desetak, i svi su angažirani oko toga da tvoj tekst bude još bolji.”
Prije čitanja i komentiranja teksta, autor ga, naravno, prvo mora napisati. Taj početak mnogi odgađaju, nekad zbog sumnje da nemaju dovoljno talenta, a nekad jer misle da priča nije vrijedna zapisivanja. Marinu sam pitala što bi rekla osobi koja već dugo razmišlja o pisanju, ali se još nije odvažila pokušati:
“Rekla bih joj najjednostavniju i najistinitiju moguću stvar: „I ja sam jednom bila na tom mjestu.“ Rekla bih joj da i danas, nakon svega, ponekad razmišljam na taj način. Da je sumnja zdrava i prirodna, i da je sastavni dio stvaralačkog procesa.”
“Rekla bih joj da se neki od nas rađaju kao pisci, ali nikad sebi ne dopuste to i postati. I na kraju, da ništa ne mogu izgubiti ako barem ne pokušaju.“
Kako Marina svoju ulogu vidi u usmjeravanju i vođenju kroz proces, zanimalo me što se o pisanju može prenijeti iskustvom i radom, a što svaki autor mora otkriti sam. Kaže mi:
“Naučiti se može koliko je u pisanju važna disciplina, koliko je pisanje zapravo jedan vječni proces pokušaja i pogrešaka, koliko je važno prepoznati onaj zanos stvaranja priče kojemu treba dopustiti da nas ponese. Može se naučiti i koliko je važno pustiti napisano da odleži, vraćati se rukopisu s nekim odmakom. Mogu se naučiti i neke teorijske postavke, ali ono što svatko mora pronaći sam jest vlastiti glas, koji se ne mora preklapati ni s jednom teorijom.”
I dan-danas je fascinira činjenica da od pola milijuna riječi hrvatskog jezika uvijek može nešto reći na način na koji nikad nitko prije nje nije rekao, kao i činjenica da je ta mogućnost neiscrpna, da nikada ne prestaje.
“Kad se naučimo služiti jezikom kao igračkom ili kao alatom koji nam daje moć da izmaštamo cijele svjetove koji prije nisu postojali, sve postaje puno zabavnije.“
U razgovorima o pisanju često se spominje nedostatak inspiracije, premda se prepreke češće nalaze u nedostatku vremena, kontinuiteta i autorskog samopouzdanja. Marina takva odgađanja dobro poznaje iz vlastitog iskustva.
“Ljude koji žele pisati zaustavlja upravo to vječito pronalaženje izgovora zašto ne mogu pisati – a najčešći je izgovor nedostatak vremena. Ja to u potpunosti razumijem jer sam i sama godinama bila u tom stanju, a izgovore sam tražila zato što nisam imala hrabrosti, autorskog samopouzdanja, vjere u vlastiti tekst, pa onda u skladu s tim ni kontinuiteta u pisanju. Ja zbilja ne volim riječ „inspiracija“, ona kao da banalizira sam čin pisanja. Nema nikakve „strijele s neba“ koju treba pričekati da bi se pisalo. Pisanje je, kao i mnoge druge stvari u životu u koje se upustimo, stvar odluke. Makar samo i odluke da se pokuša.”
Za žene se tom popisu pridružuje još jedna prepreka: društvo od njih ima očekivanja u mnogim područjima koja nisu povezana sa stvaranjem i umjetnošću.
“Ni ljudi u najbližoj okolini neće nas poticati na nešto tako „nerazumno“ kao što je pisanje. „Primi se radije nečega ozbiljnog“ – to će ženama govoriti mnogi koji smatraju da je njihov primarni zadatak da budu majke, supruge, požrtvovne kćeri i sestre, kuharice, njegovateljice, spremačice, a onda da po mogućnosti donose doma još i neku redovitu plaću. Gotovo svaka žena koja počinje pisati mora se nositi i s osjećajem krivnje da će se taj dio njezina života smatrati sebičnošću i da vrijeme koje posveti pisanju uskraćuje svojoj obitelji. I onda ih, kad u četrdesetima ili pedesetima objave prvu knjigu, novinari pitaju: „Zašto ste tako kasno počeli pisati?“”, govori spisateljica.
Pisanje se, prema Marininu iskustvu, razvija i čitanjem. Ono autoru otkriva mogućnosti jezika, pokazuje koliko se različito može graditi tekst i zadržava ga u stalnom doticaju s književnošću.
“Čitanje je neizmjerno važno za razvoj vlastitog pisanja. Ne samo kao neprestana škola kako se sve može pisati, kao učenje od onih koji već jesu pisci, nego i zato što je za svakog pisca važno da što više svog mentalnog života posveti književnosti. Svijet u kojem živimo nudi toliko mentalnog zagađenja, a boravak u književnosti, pa makar i tuđoj, može nas spašavati od te kontaminacije.”
Književnost u eri umjetne inteligencije
Iako je povod razgovoru bila nova radionica, znatiželja me pri sastavljanju pitanja odvela i prema temi o kojoj u posljednje vrijeme mnogo razmišljam. Razgovor s Marinom iskoristila sam i kako bih čula njezino mišljenje o tekstovima nastalima uz pomoć umjetne inteligencije, promjenama koje bi takvi alati mogli donijeti književnosti te važnosti autorskog glasa i ljudskog iskustva.
Ostavljam vas s Marininim mislima:
“Doista je zastrašujuće kojom se brzinom umjetna inteligencija razvija i u koja nam se sve područja života umiješala. O dugoročnim utjecajima ne možemo ni nagađati, ali već možemo naslutiti koliko će vjerodostojnost svega što nam se servira – od najobičnijih fotografija i videozapisa do „čudesnih“ proizvoda – postati upitna.
Mislim da će umjetna inteligencija u književnosti promijeniti to da će „pisci“ postati i oni koji to bez umjetne inteligencije ne bi mogli postati. Međutim, vrlo je upitno kakva će to književnost biti. Jer umjetna inteligencija – koliko god se zvala inteligencijom – nema onu vrstu inteligencije koja je za pisanje ključna: emocionalnu. Mislim da je to ono što će na kraju pravu književnost razlikovati od umjetne, jer čitatelj se ipak s likovima i pričom povezuje kroz emociju.
Nadam se da tehnologija i umjetna kreativnost ipak ne mogu pobijediti autentičnu ljudsku misao, maštu, kreativnost i emociju. Zasad se još uvijek „iz aviona“ vidi razlika između umjetno generiranih tekstova i onih koje je napisalo ljudsko biće. Tko zna, možda ćemo u budućnosti imati radionice na kojima će učiti kako humanizirati roman ili priču koju je umjetna inteligencija napisala umjesto njih. Ja sigurno neću voditi jednu od njih. 😊”
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo, Sandra Šimunović, Tom Dubravec
