Sjećanja na obiteljske ručkove, glasove i smijeh oko stola, utiskivala su se u svaki predmet njenog diplomskog projekta “Naše”. Ovo nije bio samo set za blagovanje; bio je to most između generacija, priča ispričana kroz predmete koji su slavili životne prijelomnice. U svijetu u kojem se sve mijenja, dizajnerica Katarina Trpčić je željela stvoriti nešto što ostaje, nešto što nas podsjeća na korijene, zajedništvo i toplinu doma.
Svoje, a “Naše”, Katarina je nedavno predstavila na Zagreb Design Weeku. Priča mi se učinila toliko posebnom, da sam Katarinu odmah poželjela pitati više o projektu i njene vam odgovore prenijeti u ovoj priči.
Što je “Naše” i o kakvom se konceptu radi? Što te inspiriralo da istražuješ koncept doma kroz dizajn?
Naše je moj diplomski projekt, set proizvoda koji je nastao pred dvije godine na Studiju dizajna koji sam proteklog mjeseca po prvi puta „servirala“ javnosti na Zagreb Design Week-u 2024. Koncept je nastao iz širokog istraživanja u kojem sam se odlučila baviti pitanjima — Što je dom? Što dom znači meni, a što drugim ljudima i zašto mi je taj pojam ili osjećaj toliko intrigantan i bitan? Mogu li ga „pretočiti“ u dizajn? Još se sjećam zbunjenih reakcija mentorica kada sam im predstavila ta pomalo nejasna pitanja koja mogu krenuti u gomilu različitih smjerova, ali osjećala sam da se njima moram baviti jer će ta tema vjerojatno postati glavna okupacija mojeg budućeg, profesionalnog i samoiniciranog rada.
Iako naizgled vrlo osobno i intimno pitanje, proizašlo iz vlastite motivacije, povijesti i faze u životu, kroz istraživanje sam shvatila da postoje neki zajednički nazivnici tog osjećaja doma, čak i unutar različitih kultura. Osim toga, posjedovanje je jedna od aktualnih tema koja propituje odnos čovjeka i doma s obzirom na karakteristike regije u kojoj živimo, kao i činjenica da se kao nacija najkasnije osamostaljujemo u cijeloj Europi.
Osjećaj doma u razdoblju životnih tranzicija – kako bi nam ovo pojasnila?
Budući da je vrijeme neizostavan faktor u doživljaju i razumijevanju doma, shvatila sam da se tema mora svesti u određeni vremenski okvir. Razdoblja životnih tranzicija, odnosno periodi u kojima se u našem životu zbivaju drastične promjene koje na pozitivan ili negativan način utječu na naš identitet, okolinu, odnose — razdoblja su kada najviše težimo osjećaju doma. Taj osjećaj znači težnju za onim što nam je poznato, a to nam pruža utjehu, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Kako sazrijevamo tako se i pojam doma može mijenjati pa sam se i sama našla u tranziciji i propitivanju vlastitih shvaćanja i očekivanja o domu.
Kroz intervjue sa ispitanicima, ali i druge priče, shvatila sam koliko je balkanska regija specifična po snažnom poistovjećivanju doma sa obitelji, ali i kuhinjom, mirisima, objedom. Često su se odgovori vezali i uz onaj prvi roditeljski dom pun sjećanja, u kojem je provedeno naše djetinjstvo. Veze unutar obitelji su snažne i održavaju se tijekom cijelog života, a pripadnost zajednici i kolektivni identitet često nadjačavaju onaj osobni. Postoje određena očekivanja o redoslijedu životnih događaja, običaji koji se prenose kroz generacije i uloge koje nosimo sa sobom. Naša regija time nosi i mnoštvo blagoslova, i bremena.
Odlučila sam se voditi emocijama i osloniti na vlastite uspomene doma, ljepotu prenesenih priča i znanja, sjećanja na baku i način na koji je pripremala i servirala svako jelo, boravak na zraku, voćnjake, bogatu kulturnu i povijesnu baštinu. Nedavno sam naišla na citat Gustava Mahlera koji kaže; tradicija nije obožavanje ili štovanje pepela, već prenošenje vatre.
Tko su sve mentori i suradnici uključeni u projekt?
Moja mentorica, doc. art Andrea Hercog, industrijska je dizajnerica koja svojoj mentorskoj ulozi pristupa s mnogo živopisnog iskustva i savjeta uz podjednak omjer filozofske i praktične odnosno tehničke obrade raznih tema. Zahvalna sam joj što me često potaknula na propitivanje vlastitih stajališta te dovela do brojnih zaključaka uz česti podsjetnik; „hajde malo skini te ružičaste naočale“ — što mi je zaista trebalo, a sada to shvaćam još i više. Kroz ovu posebnu temu doma, tradicije i običaja emocije i osjećaji su me često navodili da stvari gledam s one ljepše i površne, ružičaste strane. Čak i ako se bavim tom inspirativnom, lijepom stranom našeg naslijeđa, moram razumjeti i onu „ružnu“.
Međutim taj pojam doma ne bih mogla jednako kvalitetno odraditi bez znanja svojih suradnika koji su mi, svaki kroz svoju struku i profesionalnost, dali mali komadić te slagalice.
Suradnica Melita Ladika, magistra psihologije koja vodi svoju privatnu psihološku praksu, upoznala me sa stručnim psihološkim tumačenjem pojma doma te osjećaja i ljudskih potreba koji se na njega nadovezuju. Naravno, njeno znanje, iskustvo i primjeri doprinijeli su tome da ja u tako kratkom roku shvatim dubinu teme i koliko je dom neizostavan pojam svakoga života, i kakav god bio ima golem utjecaj na naš identitet. Zagreble smo samo površinu te teme, a ja sam bila potpuno zapanjena.
Suradnik Matija Dronjić, magistar antropologije i etnografije te viši kustos Etnografskog muzeja čije bi priče mogla slušati satima, bio je za mene bitna karika u razumijevanju doma iz kuta povijesti, tradicije i običaja sa naših prostora. Razgovarali smo o zanimljivim temama poput granica doma (vlastitog tijela – kuće – dvorišta – zajednice – sela – granice naselja), pripadnosti, svojine, nasljedstva, značenja kućnog praga, običaja dote/miraza i tradicija vezanih uz bitne životne događaje od rođenja pa do smrti. Sretna sam što je dio tog znanja prenio meni jer je to za moj projekt značilo golemu inspiraciju, ali i poriv da to bogatstvo nasljedstva i običaja nastavljam sa svježim pogledom — sada, osviještena da sve što stvaram ostavljam nekim budućim generacijama.
Suradnica i kolegica Nataša Njegovanović, svestrana industrijska dizajnerica, bila je važna karika da one za mene najsnažnije karakteristike i saznanja iz istraživanja dovedem u smisleni proizvod. Uz nju sam koncept i ideju projektnog rješenja te njegovu simboliku razradila u detalje. Naš je cilj bio da priča i značenje koje proizvod nosi budu iskreno popraćeni dostojanstvenim oblikovanjem i odabirom materijala za današnje doba — bez pretencioznosti.
Što set “Naše” sve sadrži?
Set je moderna inačica svečanih predmeta za blagovanje u trenucima zajedništva, kakvi su tradicionalno korišteni kao darovi u životnim prijelomnicama. Naše je modularni set čiji elementi spajanjem formiraju zatvoreni totem, dok se razdvajanjem ili kombiniranjem koriste kao uporabni predmeti: keramičke zdjele, spremnici, drvene daske, postolja, čaše za zdravicu, stalci za jaja te kožni etui za zdjele i lanene salvete. Iako je set baziran na ideji posuđa za blagovaonski stol, poželjno je da mu svatko nađe odgovarajuću funkciju koja ne mora nužno biti vezana za serviranje i kuhinju, što ga razlikuje od tradicionalnog nasljeđivanog posuđa, kakvi često ostaju zaključani i zaboravljeni u našim vitrinama. Također, ideja konfiguriranja materijala kroz njihove boje i teksture prema vlastitom izboru, ili kao poklon dragoj osobi, omogućuju da odabrana kombinacija pristaje našem identitetu i domu. Ovaj set dopušta tragove uspomena koje će, nadam se, dočekati i novu generaciju.
Koliko je važna tradicija u oblikovanju ovog proizvoda, osobito kada se radi o prijenosu naslijeđa kroz generacije?
Tradicija je polazište ovog koncepta i ideje o setu posuđa, ali ne i za fizičko oblikovanje. Svi se možemo prisjetiti klasičnog bijelog porculanskog seta visokog sjaja, sa tankim zlatnim rubovima i motivima cvijeća. Sadrže mnoštvo različitih tipova posuđa u većim količinama i zahtijevaju velika pakiranja, međutim, jasno je da dolaze iz jednog prošlog doba. To ne znači da ga nije lijepo vidjeti i danas na stolu, dapače, ali vidjet ćemo ga puno rjeđe, isključivo za svečane prilike. Iako vrlo jednostavnog oblikovanja i linija, Naše je set koji se svojom estetikom, teksturama i bojama materijala uklapa u suvremeni interijer i stol, a možemo ga koristiti svakodnevno. Također, mlađe generacije vode ubrzaniji život u kojem se promjene zbivaju konstantno i nepredvidivo, sklonije su minimalizmu, a običaji se njeguju na nove načine pa ova kombinacija reduciranog oblikovanja uz kvalitetne materijale takvom korisniku odgovara. Ako govorimo o tradiciji dizajniranja posuđa, keramike i pribora za jelo, postoji bogata povijest hrvatskih žena dizajnerica prošlog stoljeća koje su autorice fascinantnih proizvoda za jugoslavensku industriju, a s nekima bih mogla povući paralelu — veseli me da ovaj rad na neki način nastavlja takvu tradiciju.
Što za tebe znači raditi s prirodnim materijalima poput keramike, orahovog drva, kože i lana, te kako oni doprinose osjećaju doma i prolaska vremena?
Za mene znači ispunjenost. Raditi s njima je vrlo zadovoljavajuće i prizemno, kao i osjećaj koji se budi nakon što su pečenje ili završna obrada gotovi. Dok radimo s prirodnim materijalima prisustvujemo transformaciji nečeg sirovog što kroz pažnju i strpljenje poprima željeni oblik i fine detalje — to uvijek donosi zadovoljstvo, a želja za taktilnošću je izraženija. Također, kroz taj proces transformiranja prirodnih materijala iznenađenja su neizbježna; poput glazure koja je u ovom slučaju na dvije gline imala različit ishod, na jednoj pretpostavljen, a na drugoj potpuno neočekivan koji na kraju zavoliš. Ili na primjer, trenutak kada su dijelovi oraha nauljeni, a njegov uzorak i smjerovi vlakana poprimaju duboku boju i time novu dimenziju. Ukupan dojam je potpun kada u njima čitamo i osjećamo nečiji ručni rad, bilo da je isključiv ili uz pomoć stroja, osjećaj poštovanja je veći kao i vrijednost proizvoda. A kada se ti materijali skladno spoje — njihovo bogatstvo još više dolazi do izražaja.
Koji su ti bili najveći izazovi tijekom izrade ovog seta i kako si ih savladala?
Izazov je bio izraditi prototip u određenom vremenskom roku sa ograničenjima prostora, vještina i financija koje su potrebne za realizaciju, a uz postavljenu letvicu kvalitete. Izazove sam savladala zahvaljujući odazivu mojih kolega i prijatelja koji su mi pomogli to ostvariti i biti sudionicima ovoga projekta.
Prije svega, set zaista ne bismo gledati na izložbi da nije bilo kolegice Božice Marukić koja mi je nesebično tjednima pomagala sa savjetima, ustupanjem radione i uslugom pečenja, a ja sam po prvi puta uz nju započela rad na lončarskom kolu. Najveća zamka bila je postići iste radijuse i debljine stijenki keramičkih posuda i njihova dna koji omogućuju slaganje, što smo izradom određenih pomagala uspjele ostvariti. Posude su kao najbitnija stavka seta predstavljale dobar test živaca i bile su indikator za ishod zamišljenog proizvoda i njegove prezentacije.
Kada smo ustanovile da bi posude ipak trebale uspjeti, povezala sam se sa Tomislavom Tomašićem koji je kao majstor tokarskog stroja izradio predivne drvene elemente poklopaca i posude. Njegova vještina je došla do izražaja kroz pedantnost i način na koji je iskoristio komade oraha. Sa inženjerkom tekstilne tehnologije, Valentinom Klobučar, osmislila sam na koji će način biti obrađeni i šivani laneni ubrusi koji sadrže džepić za beštek, a sa kožarom Želimirom Jalžabetićem kožni etui i remenje koje povezuje zatvorenu formu i ujedno zaokružuje priču kao svojevrsno pakovanje sa ručkom za nošenje. Izuztno mi je drago da i njihov rad i vještina mogu biti prepoznati.
Kakve su bile reakcije na Zagreb Design Weeku?
Reakcije na Zagreb Design Weeku bile su vrlo pozitivne i poticajne. Moja je želja bila sudjelovati kako bi se ponovno povezala s kolegama i posjetiteljima te procijenila postoji li interes za proizvod poput ovakvog. Također, htjela sam si dokazati da taj projekt mogu isplanirati i provesti od početka do kraja te iskusiti sve izazove u vremenskom roku kojeg sam imala. Odličan je osjećaj čuti da je tokom 5 dana izložbu ZGDW AWARD koju čini ukupno 170 projekata posjetilo 20.000 ljudi. Imala sam priliku pričati s ljudima na temu doma i čuti njihova mišljenja koja su mogli i zapisati u postavljenu knjižicu. Veselim se uroniti u nju i vidjeti sve odgovore — znam da će biti zanimljivi. Sretna sam podijeliti da će Naše biti izloženo i na Barcelona Design Weeku 2024 u sklopu gostujuće izložbe ZGDW-a u Underground BDW 24. i 25. listopada zajedno s našim organizatorima. Nakon toga Naše će biti dio bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna 23/24 koja je ponovo rekordna sa 346 radova od prijavljenih 706. Izložba će se održati u Laubi – kući za ljude i umjetnost, u siječnju 2025. i voljela bih da Naše do tada ima novitete. Kao zaključak iz ovoga iskustva htjela bih pozvati svoje kolege da učestvujemo što češće i dijelimo svoje misli i radove, imamo zašto.
Kako vidiš budućnost proizvoda “Naše” – što je iduće?
Naše bih voljela početi razvijati u bliskoj budućnosti u obliku edicija s po nekoliko setova. Postoji niz ideja koje se nadovezuju na ovaj koncept i željela bih stvoriti malu kolekciju takvih proizvoda kućni pribor i stolno posuđe, a voljela bih zaroniti i u svijet tekstilnih proizvoda. Upravo sam započela jedan meni vrlo poseban projekt koji sam već dugo htjela napraviti i koji mi mnogo znači. Biti će to zanimljiv spoj umjetnosti i zanata, inspiriran mojim rodnim krajem i posvećen ženama. Nadam se da će uspješno napredovati, a za rezutate — stay tuned!
FOTOGRAFIJE: Ana Mitrović