PIŠE: Boris Šantoši

Paris Design Week 2026.

Zanimalo me što se s dizajnom događa kada ga izvadimo iz sajamskog konteksta.

Kako suvremena stolica izgleda pokraj skulpture stare stotinu godina? Što tradicionalni korejski papir radi u raskošnom francuskom interijeru iz 18. stoljeća? Kako novi komad namještaja djeluje kada ga ne okružuje deset proizvoda istog brenda, nego parket koji škripi, stari zidovi prekriveni tapetama, prirodno svjetlo i predmeti koji su ondje bili puno prije njega?

On nije dovršen u tri dana, ne postoji pod savršenom rasvjetom i rijetko je sastavljen od predmeta iz iste kolekcije. Dobar interijer nastaje u slojevima – staro ostaje uz novo, materijali stare. Neke stvari dobivamo, neke nasljeđujemo, neke dugo tražimo, a neke kupimo gotovo slučajno i zadržimo godinama. Nakon nekoliko dana takvog Pariza postalo mi je jasno da ono najzanimljivije ove godine nije jedna boja, forma ili stil. Puno je zanimljivija promjena našeg odnosa prema predmetima.

#1 Budućnost materijala ponekad počinje u prošlosti

Jedan od najljepših trenutaka Paris Design Weeka za mene nije došao iz nekog laboratorija novih materijala, nego iz papira.

U Hôtel de la Marine izložba Hanjimania polazi od tradicionalnog korejskog hanjija – materijala koji na prvi pogled djeluje gotovo skromno. Papir. Nešto tanko, lagano i poznato, a onda se pred vama počne pretvarati u gotovo sve drugo: u površinu, strukturu, volumen, rasvjetno tijelo, objekt, gotovo arhitekturu.

Najviše me fascinirala ta širina mogućnosti. Materijal koji ima stoljetnu tradiciju nije tretiran kao nešto što treba sačuvati iza stakla, nego kao otvoreno polje za suvremeno oblikovanje. To je možda jedan od važnijih zaključaka koje nosim iz Pariza: inovacija ne mora uvijek početi novim materijalom, ponekad počinje novim pogledom na materijal koji već poznajemo.

Svijet dizajna kao da stalno traži nešto novo pa je lijepo vidjeti koliko prostora za inovaciju još uvijek postoji u materijalima koje već poznajemo. Nije potrebno izmišljati još jednu plastiku, još jedan kompozit ili još jedan naziv za površinu da bismo dobili nešto suvremeno. Katkad je dovoljno ponovno razumjeti papir, glinu, drvo, metal ili konac i dopustiti materijalu da pokaže više nego što od njega očekujemo.

#2 Dom nije kulisa

To je možda razlog zašto me toliko dojmio L’Hôtel des Possibles.

Dizajn je u njemu ponovno dobio kontekst jer predmeti nisu bili izolirani na postamentima niti scenografijom kojom se pokušava iz njih izvući maksimalan efekt. Živjeli su zajedno, u prostorijama, uz materijale, svjetlo, arhitekturu i druge predmete. Odjednom više nisam gledao stolicu, gledao sam prostor u kojem bih možda želio sjediti. To zvuči kao mala razlika, ali za dizajn interijera ona je golema. 

Bilo mi je važno Paris Design Week promatrati kroz stvarne prostore, jer ono što ću iz Pariza ponijeti kući vjerojatno neće biti doslovna kopija nekog izložbenog postava, nego način na koji sam vidio da se različite stvari mogu spojiti. Također, možda i malo više hrabrosti da vlastiti dom ne uređujemo kao showroom.

#3 Kad poznata forma dobije novi karakter

Najviše vremena ipak sam proveo među mladim autorima: u PDW Factoryju, prostorima Galerie Joseph i nizu manjih galerija u kojima novi dizajneri tek pokušavaju definirati vlastiti jezik. Tamo sam najjasnije vidio ono zbog čega dizajn i dalje ima smisla.

Nisu se svi trudili izmisliti novi tip predmeta, i dalje su to stolovi, lampe, stolice, svijećnjaci, police… Međutim, način na koji su napravljeni mijenja način na koji ih gledamo.

Drvo i metal spojeni špagom odjednom tvore iznenađujuće elegantan komad namještaja. Papirnati konac hekla se u male stolove i svijećnjake, a zatim učvršćuje smolom kako bi postao dovoljno izdržljiv za svakodnevnu uporabu. Terakota nije zaglađena kako bi izgledala savršeno, nego je njezina zrnata, gruba i nepravilna površina namjerno ostavljena vidljivom. 

Takvi su me radovi najviše razveselili. Nisu odbacili tehnologiju, naprotiv, 3D printanje koje sam vidio bilo je fascinantno, posebno eksperimentiranje s prirodnim materijalima, škrobom, glinom i keramikom. Očito će imati sve veću ulogu u dizajnu. Ipak, osobno me više privlači trenutak kada još uvijek mogu razumjeti što su napravile ruke: trag alata, spoj, napetost konca, nejednaka, gruba površina, mjesto na kojem jedan materijal ulazi u drugi… To su detalji koji predmetu daju nešto što je teško kopirati: karakter.

#4 Nepravilnost više nije nedostatak koji treba sakriti

Dugo smo u interijerima težili površinama koje izgledaju gotovo nestvarno savršeno: bez vidljivih spojeva, bez razlike u tonovima, bez tragova alata, bez promjene teksture…

Industrijska proizvodnja naučila nas je da kvalitetu često povezujemo s ponovljivošću, dok Paris Design Week pokazuje gotovo obrnutu želju – sve više predmeta kao da nam namjerno “govore” od čega su napravljeni. Terakota želi izgledati kao terakota, drvo kao drvo, papir kao papir. Metal ne mora uvijek biti savršeno poliran. Ono što bi nekada možda bilo proglašeno greškom, mala nepravilnost, drugačiji rub, trag ruke, postaje ono što predmet čini vrijednim. 

To ne znači da je svaka ručno napravljena stvar automatski dobra, ali znači da više ne tražimo od materijala da “glume” nešto drugo. To će, vjerujem, imati vidljive posljedice na interijere. Grublje žbuke, teksturiranije tkanine, keramika koja nije potpuno jednaka, kamen izraženih vena, drvo čiji godovi nisu problem koji treba neutralizirati nego razlog zbog kojeg smo ga odabrali… Možda ćemo manje tražiti besprijekornost, a više materijal koji pokazuje ono što uistinu jest.

#5 Tehnologija mijenja proces, ali ne mora izbrisati trag ruke

Bilo bi lako iz Pariza izvući zaključak da se dizajn vraća rukotvorstvu i da je digitalna proizvodnja njegova suprotnost. Nije.

Neki od najzanimljivijih eksperimenata koje sam vidio koriste upravo 3D printanje, ali na način koji se značajno udaljio od plastike koju obično povezujemo s tom tehnologijom. Printa se glinom, keramikom, materijalima na bazi škroba i drugim prirodnim smjesama. Tehnologija pritom nije cilj, nego alat kojim se materijal dovodi u formu koju bi bilo teško ili nemoguće proizvesti klasičnim postupkom. To je uzbudljivo, ali meni je nakon desetak dana ipak ostao drukčiji osjećaj: što tehnologija postaje sofisticiranija, to kao da više počinjemo cijeniti ono što nije potpuno kontrolirano. Možda je to razlog zašto istodobno gledamo nevjerojatno precizno 3D printane objekte i komade namještaja doslovno vezane konopom. 

Što onda donosimo kući iz Pariza?

Nakon svih tih prostora, predmeta i materijala, pitanje sljedeće trendovske boje čini mi se gotovo sporednim. Puno mi je zanimljivije što ćemo iz svega toga početi željeti u vlastitim domovima. 

Mislim da ćemo željeti stvari koje možemo osjetiti, predmete kod kojih razumijemo od čega su napravljeni i površine koje ne moraju biti savršene. Materijale koji će s vremenom dobiti patinu umjesto da samo izgledaju istrošeno. Željet ćemo manje “anonimnih” predmeta, a više onih koji imaju vlastitu priču. Možda jednu ručno izrađenu lampu umjesto tri generičke ili stol čiji su spojevi zanimljivi koliko i njegova forma. Možda komad keramike na kojem još možemo pročitati postupak kojim je nastao. I vjerojatno ćemo manje željeti interijere koji izgledaju kao da su u jednom danu naručeni iz istog kataloga.

Svjesno sam preskočio veliku sajamsku halu kako bih vidio dizajn u srcu Pariza, a nakon desetak dana gledanja novih predmeta među starim zidovima, u muzejima, hotelima, galerijama i prostorima koji nose vlastitu povijest, čini mi se da je budućnost interijera zapravo vrlo jednostavna: ne trebamo više stvari. 

FOTOGRAFIJE: Boris Šantoši