Kad sam se prije nekoliko godina počela ozbiljnije raspitivati o selidbi u Pariz i zaronila u nepregledno more oglasa za stanove, vrlo brzo mi je postalo jasno da glavni grad Francuske ima i svoju manje romantičnu stranu. Gotovo svaki oglas koji je cijenom djelovao barem donekle realno, vodio je do istog zaključka: stanovi su smješteni na posljednjim katovima bez lifta, s kvadraturom koja bi se u lokalnom kontekstu vjerojatno klasificirala kao veća ostava, često s pogledom na dimnjake, umjesto na razglednice Pariza koje poznajemo iz filmova. Ono što sam u početku smatrala iznimkom, u konačnici se pokazalo kao pravilo – i to ne slučajno, već kao posljedica urbanističke i društvene logike stare više od stoljeća, koja i danas oblikuje način na koji se u Parizu živi.
Stanovanje u Parizu oduvijek je podrazumijevalo određenu razinu kompromisa, no koliko daleko ti kompromisi mogu ići, nedavno je pokazala i jedna mlada Amerikanka čiji je video prikupio više od 28 milijuna pregleda na TikToku. Charlotte Wells, koja danas živi u francuskoj prijestolnici, odlučila je dokumentirati svoju svakodnevnu rutu – od ulaza u zgradu do vrata vlastitog stana dijeli ju 9 katova. Video je ironično naslovila “Otkrijte šarm pariškog života”, no ono što se u njemu vidi više podsjeća na kompleksan labirint ili scenografiju escape rooma, nego na uobičajeni povratak kući.
Chambres de bonnes
Kako bismo razumjeli zašto Charlotte svakodnevno prelazi toliku fizičku udaljenost unutar vlastite zgrade, potrebno se ipak vratiti u 19. stoljeće, u razdoblje kada Pariz prolazi kroz jednu od najopsežnijih urbanističkih transformacija u svojoj povijesti. Između 1853. i 1870. godine, pod vodstvom baruna Georgesa-Eugènea Haussmanna, grad dobiva prepoznatljivu vizuru širokih bulevara i elegantnih višekatnica koje i danas definiraju njegov identitet. No iza reprezentativnih fasada razvija se vrlo jasna društvena struktura.
Stanovi na nižim katovima, s visokim stropovima, velikim prozorima i bogatim dekoracijama, bili su namijenjeni imućnoj buržoaziji. Što se išlo više, to su prostori postajali skromniji – sve do samog vrha zgrade, gdje su se nalazile takozvane chambres de bonnes, odnosno sobe za kućnu poslugu. U tim minijaturnim, često neadekvatno opremljenim prostorima, živjele su pralje, kuharice, dadilje i sobarice koje su svakodnevno silazile nekoliko katova niže kako bi služile obiteljima. Sobe su bile bez tekuće vode, grijanja i osnovnih uvjeta za život, a pristup im je bio organiziran putem odvojenih hodnika i stubišta, čime je društvena hijerarhija doslovno ugrađena u arhitekturu zgrade.
Iako se društvene okolnosti kroz 20. stoljeće mijenjaju i model kućne posluge postupno nestaje, prostorna logika ostaje ista. Napuštene sobe pod krovovima počinju se iznajmljivati studentima, umjetnicima i mladim radnicima i svima onima koji su željeli živjeti u Parizu, ali si nisu mogli priuštiti konvencionalne stanove. Danas, u 21. stoljeću, chambres de bonnes predstavljaju specifičan segment tržišta nekretnina: riječ je o iznimno malim prostorima koji, unatoč ograničenjima, postižu visoke cijene upravo zbog svoje lokacije. U gradu u kojem cijena kvadrata redovito prelazi 10 tisuća eura, i devet kvadrata pod kosim krovom postaje realna, i često jedina, opcija za život unutar užeg Pariza.
Kardio koji niste tražili
Upravo u takvom prostoru danas živi Charlotte Wells. Njezin video započinje gotovo banalno – izlazi iz ulice u ležernoj odjeći, s porilukom pod rukom i limenkom Coca-Cole, kao da snima svakodnevni lifestyle sadržaj. No vrlo brzo postaje jasno da je riječ o nečemu sasvim drugom. Ulazak u zgradu tek je početak: slijedi niz međuprostora, prolaz kroz unutarnje dvorište, nekoliko hodnika koji se presijecaju pod neobičnim kutovima i, naposljetku, dolazak do stubišta koje vodi prema gornjim katovima.
Upravo je zato video Amerikanke izazvao toliko zanimanje na društvenim mrežama. Dok je gledamo kako ulazi u svoju zgradu, u jednom trenutku zastaje i simbolično se prekriži — gesta koja je istovremeno duhovita i potpuno razumljiva. Iako zgrada ima lift, on ne vodi do dijela u kojem su nekada bile smještene sobe za poslugu, jer su ti prostori arhitektonski odvojeni od glavnog dijela zgrade. Slijedi uspon od više katova, kroz uske hodnike i prolaze s neobično postavljenim vratima i bravama. Čak i uz ubrzane dijelove snimke, cijela ruta traje više od tri minute. Na njezinu kraju nalazi se studio.
Reakcije na video bile su gotovo jednako zanimljive kao i sam sadržaj. Više od 80 tisuća komentara brzo je oblikovalo kolektivni odgovor publike koja se kretala između zabrinutosti i duhovitog prihvaćanja situacije. Pitanja su bila vrlo konkretna: kako izgleda useljenje u takav stan, na koji način funkcionira dostava, što se događa u slučaju hitnih intervencija…
Što kaže zakon?
Unatoč tome što Charlottein slučaj djeluje ekstremno, on je zapravo dio stvarnosti pariškog tržišta stanovanja. Na društvenim mrežama postoje stotine sličnih primjera u kojima stanari dokumentiraju svakodnevicu života na posljednjim katovima bez lifta, a reakcije publike redovito osciliraju između fascinacije i nevjerice. Istovremeno, stanovnici manjih francuskih gradova često koriste priliku kako bi istaknuli prednosti života izvan glavnog grada.
Francuski zakon propisuje minimalne uvjete za iznajmljivanje stambenog prostora – najmanje 9 četvornih metara i visinu stropa od 2,20 metara – no u praksi, osobito u starijim zgradama čiji su tlocrti nastajali u potpuno drugačijem društvenom kontekstu, granice tih standarda nerijetko se testiraju.
Romantizirana verzija pariškog života kakvu poznajemo iz popularne kulture, uključujući i serije poput “Emily in Paris”, naravno djeluje kao fikcija. Stvarnost je, za mnoge, znatno drugačija: podrazumijeva svakodnevno savladavanje desetaka stepenica, život u nekoliko kvadrata i pogled koji rijetko uključuje znamenitosti s razglednica. Ipak, unatoč svim ograničenjima, upravo taj kontrast između očekivanja i stvarnosti čini iskustvo života u Parizu jedinstvenim, jer za mnoge, vrijednost tog iskustva i dalje nadilazi sve njegove praktične nedostatke.
FOTOGRAFIJE: Unsplash
