Reiko Hiroyama živi na Ishigakiju, suptropskom otoku u Japanu. Jednog je jutra izašla na plažu u blizini kuće, u potragu za stvarima koje more izbacuje na obalu. Iako “beachcombing” često priziva slike bezbrižnog skupljanja školjki, u njezinoj verziji radilo se uglavnom o prikupljanju otpada. Tijekom godina pokupila je japanke, kanistre, četke za kosu, ribarske mreže i naizgled beskrajan niz boca. Ipak, tog joj je dana za oko zapela tirkizna staklena boca čiji je vrat virio iz pijeska, a unutra se nalazio predmet nalik svitku.
Poruke u bocama
“Sunčeva svjetlost koja je padala na nju davala joj je snažnu prisutnost. Kao da je govorila: ‘Ovdje sam!’”, prisjetila se Hiroyama u razgovoru za New Yorker. Čep je bio toliko zahrđao da ga nije mogla odvrnuti pa je bocu razbila o kamen. Izvukla je svitak, bijeli list papira ispisan kurzivnim rukopisom, no raspoloženje joj je splasnulo kada je shvatila da je pismo na francuskom. Spremila ga je u ladicu, nadajući se da će se jednog dana pojaviti netko tko će ga moći pročitati. Novinarki je rekla kako je osjećala duboku privrženost prema toj boci koja je doplutala sve do japanskog otoka iz neke daleke zemlje.
Jednog dana pismo je pokazala Njemici koja se nedavno doselila na Ishigaki. Ona je primijetila da se u njemu spominju ime Jean-Paul Sundström i adresa na otoku Île de Ré, uz zapadnu obalu Francuske. Preko para koji je ondje ranije ljetovao došla je do vlasnika njihova Airbnba, koji se ponudio pronaći Sundströma. Na adresi nitko nije odgovarao, ali susjed je predložio da ostave poruku u obližnjem frizerskom salonu. Nakon što ga je kontaktirala frizerka, Sundström je nazvao vlasnika Airbnba, on turiste, turisti Njemicu na Ishigakiju, a ona je potom otišla do Hiroyamina doma.
„Krug se zatvorio. Možemo se samo čuditi i reći da su mnoge stvari koje smatramo nemogućima zapravo moguće”, izvijestile su novine Ré à la Hune, s otoka Île de Ré. U članku je objavljena fotografija nasmiješene Hiroyame, koja stoji ispred stabla banane i u rukama drži Sundströmovo pismo, datirano na 8. svibnja 2009.:
“Zovem se Jean-Paul Sundström. Mornar sam na trgovačkom brodu koji plovi od Punta Arenasa u Čileu do Yeosua u Južnoj Koreji. Pokušajmo svi zajedno izgraditi bolju budućnost i bolji svijet, bez ratova i bez siromaštva, u kojem svatko od nas otvara svoje srce drugima. Čuda života češća su nego što mislimo, to je ključ koji otvara vrata nade.”
Tko je Clint Buffington, jedan od lovaca na poruke u bocama
Šest i pol tisuća kilometara dalje, u ruralnom dijelu Utaha, na zidu kućnog ureda Clinta Buffingtona vise dva gotovo identična pisma, datirana na 2011. i 2012. godinu. Prvo je poslano na ruti od Venezuele do Gibraltara, drugo između Rotterdama i Montreala. Pokazalo se da je Sundström bio svojevrsni “spamer” na moru. Između 1995., kada je počeo raditi kao cabin boy, i 2020., kada se umirovio kao glavni pumpman, u more je poslao više od dvije tisuće boca, često uz novac ili cigarete, a prema pomorskoj tradiciji, jednu bi bacao za sreću svaki put kad bi prolazio kroz tjesnac.
Buffington je za New Yorker ispričao da su obje boce bile u izvrsnom stanju i zapečaćene tvrdom masom nalik na ljepilo. Pronašao ih je 2015. negdje u južnom dijelu Lukajskog arhipelaga, no nije želio otkriti točnu lokaciju. Danas je jedan od najplodnijih lovaca na poruke u bocama. Od 2007. prikupio je gotovo sto pedeset primjeraka, od ljubavnih pisama do promotivnih kampanja, znanstvenih projekata, poziva u pomoć i pomalo pijanskih zapisa. “Zarobio me mrzovoljni starac”, stajalo je u jednom pismu, dok je drugi autor priznao da bez vina na brodu vrijeme krate kako znaju.
Jedan muškarac po imenu Frank u bocu je ubacio i oproštajnu poruku partnerici nakon osmogodišnje veze: “Brenda, nadam se da ćeš pronaći ono što tražiš. S ljubavlju, Frank.”
Novinarka New Yorkera kaže kako Buffingtonov kućni ured podsjeća na muzejski postav pomiješan s prizorom studentske kuće jutro nakon razuzdane zabave. Posvuda su prazne boce, nagurane na police, naslagane uz prozore gdje hvataju svjetlo. Kolica za piće prepuna su boca koje Buffington još nije otvorio, odnosno, kako on kaže, “riješio”. Alate za svoj hobi drži u radionici u garaži koju naziva Labom: bočicu s raspršivačem za vlaženje krhkog papira, UV lampu za čitanje izblijedjelih slova, Channellock kliješta za skidanje aluminijskih čepova, rotacijski alat s dijamantnim svrdlom za tvrdokornije slučajeve, pa čak i laparoskopske hvataljke za vađenje poruka bez opasnosti od pucanja stakla.
Potonji alat predložila mu je supruga, kirurginja, nakon što ga je gledala kako se muči s bambusovim štapićima i komadićima ljepljive trake. Među bocama se našla i jedna usamljena aluminijska limenka s ostacima piva Bell’s Two Hearted I.P.A. Buffingtonovi pothvati još su impresivniji uzme li se u obzir da on i supruga imaju dvoje male djece i da žive u saveznoj državi bez izlaza na more. Ima četrdeset i jednu godinu i magistrirao je englesku književnost, a neko je vrijeme radio kao u tvrtki za uklanjanje nuklearnog otpada. Kako stoji na njegovu LinkedIn profilu, ujedno je i glazbenik koji svira gitaru, usnu harmoniku i mandolinu u različitim žanrovima.
Lako sklapa prijateljstva i održava kontakt s desecima ljudi čije je boce pronašao. Jednom je otkrio bocu s porukom i komadićem svadbene torte starim osam godina te uspio ući u trag Edu i Carol Meyers, paru iz Virginije koji je tada slavio prvu godišnjicu braka. Kada se nekoliko godina kasnije i sam oženio, napisao je na Instagramu:
“Naravno, Ed i Carol došli su na naše vjenčanje i to nam je djelovalo kao pravi blagoslov.”
Nada da će poruka završiti – ondje gdje treba
Oceanograf Curtis Ebbesmeyer procjenjuje da je od sredine dvadesetog stoljeća u more bačeno oko šest milijuna poruka u bocama. Novinarka New Yorkera potragu za porukama u boci opisuje kao spoj napetosti detektora metala s uzbuđenjem otvaranja poklona. Čak i ako imate sreće da nešto pronađete, ostaje pitanje hoće li to uopće vrijediti. Hoćete li, nakon dugog iščekivanja, otvoriti bocu i unutra pronaći nešto smisleno ili tek pornografiju ili opuške? Onaj tko šalje poruku u boci piše bilo kome. Postoji nada, koja se ponekad i ostvari, da je putanje te poruke neizbježna poput plime i oseke koje je nose; da, usisana u morske struje, izudarana valovima, bačena o stijene i izložena suncu, na kraju završi točno ondje gdje treba.
Mnogi na poruke u bocama gledaju kao na nešto usputno ili pomalo glupo. Moje iskustvo pokazalo mi je upravo suprotno. Ne znam točno što stoji iza tog poriva, ali on je dubok, temeljni i iskonski. Mislim da je to u samoj srži onoga što znači biti čovjek.
Autorica članka prvi je put kontaktirala Buffingtona 2016. godine, zaintrigirana njegovim blogom u kojem piše da poruka u boci može od stranaca napraviti prijatelje, od usamljenih ljubavnike ili mrtvima dati posljednju priliku da progovore. Nadala se da će mu se pridružiti na jednoj od ekspedicija, no on je tada bio prisiljen na pauzu, najprije zbog virusa Zika, a zatim i pandemije koronavirusa. Osam godina kasnije javio joj se e-mailom, kratko napomenuvši da je prošlo neko vrijeme i da je spreman ponovno krenuti u potragu, ovaj put na udaljenijim lokacijama. Mjesecima je proučavao tablice plime i oseke, satelitske karte i rasporede letova, pokušavajući pronaći idealno mjesto, da bi na kraju zaključio kako će se čarolija dogoditi upravo na Mayaguani.
Najistočniji otok Bahama, Mayaguana, uski je komad kopna u obliku sjekire, smješten stotinjak nautičkih milja sjeverno od Windward Passagea, prolaza koji razdvaja Kubu od Haitija. Ime otoka potječe od Lucayana, njegovih izvornih stanovnika. Početkom 16. stoljeća španjolska kolonizacija izbrisala je lokalno stanovništvo, a otok je ostao slabo naseljen sve do početka 19. stoljeća, kada su se ondje doselili stanovnici s otoka Turks i Caicos. Godine 1890. budući britanski državnik Neville Chamberlain posjetio je otok s bratom kako bi procijenio njegov potencijal za plantažu sisala. Brat je, kako se navodi, bio oduševljen plamencima, ali su Chamberlainovi na kraju odustali od projekta.
Mayaguana je i danas jedan od najmanje razvijenih i najteže dostupnih otoka na Bahamima; ondje živi oko dvjesto ljudi. Otok nastanjuju fregate, male pjevice, bananaquiti, blune i rijedak glodavac hutia, nalik štakoru, koji noću izlazi u potragu za hranom. Nema bolnicu, supermarket ni bankomat. Svakih deset dana brod donosi poštu i opskrbljuje lokalne trgovine. Iz Nassaua, glavnog grada, do otoka se može letjeti ponedjeljkom ili petkom. Ako želite otići, morate biti na aerodromu kada avion stigne. U suprotnom, čekate.
Buffington je novinarku upozorio da će biti naporno: mekani pijesak koji iscrpljuje svaki korak, neumoljivo sunce koje udara po potpuno otvorenoj obali bez hlada… Savjetovao joj je da ponese planinarske štapove, rukavice bez prstiju, višenamjenski alat koji uključuje barem kliješta i nož te spremnik za tri litre vode s cijevi, a predložio joj je i zalihe hrane. Postojala je još jedna stvar koju je htio da zna: ne bi trebala spominjati što ondje rade. Objasnio joj je:
“To je paranoja koja proizlazi iz pronalaženja tuđih tragova na napuštenim plažama do kojih sam se jedva dovukao, što uvijek pokvari dojam, pa poduzimam sve moguće mjere da nikome ne dam naslutiti. Da me netko ne pretekne.“
Kako su poruke u bocama nastale
Za razliku od mnogih trendova, običaj slanja poruka u bocama može se pratiti do vrlo konkretnog izvora. Vikinzi su prilikom dolaska na Island bacali predmete u more i pratili struje prema resursima poput kitova i naplavljenog drva. Također, japanski ep iz 12. stoljeća govori o prognanom pjesniku koji je napisao tisuću stihova na drvenim pločama i bacio ih u more, nadajući se da će stići do njegovih roditelja. No moderna era poruka u bocama započela je 1833. godine, kada je Baltimore Saturday Visiter objavio “MS. Found in a Bottle”, kratku priču tada još nepoznatog pisca Edgara Allana Poea.
Pripovjedač u priči putuje brodom od luke Batavia prema Sundskim otocima, na plovilu natovarenom gheejem, opijumom i jaggerijem. Dok “vrtlog uzburkanog mora nalik planinama” prijeti progutati brod, pokušava ispričati svoju sudbinu tako što rukopis šalje u more. Zaklinje se kako će u posljednjem trenutku zatvoriti rukopis u bocu i baciti ga u more.
Kako pišu Curtis Ebbesmeyer i Eric Scigliano u knjizi “Flotsametrics and the Floating World”, ta je priča potaknula pravu pomamu za porukama u bocama, snažno odražavajući duh vremena opsjednutog komunikacijom na daljinu, od klipera i telegrafa do tada tek nastajuće poštanske službe dostupne široj javnosti. 1860. godine Charles Dickens objavio je vlastitu fikciju o poruci u boci, “A Message from the Sea”, u kojoj američki kapetan pronalazi staklenu bocu zatvorenu čepom i obloženu uljnom tkaninom te pokušava ispuniti zahtjev iz poruke: “Tko god ovo pronađe, svečano se moli od strane pokojnika da poruku ne čita, nego da je prenese Alfredu Raybrocku.”
Do kraja 1880-ih poruke u bocama postale su popularne među pomorskim istraživačima i amaterskim oceanografima, uključujući Alberta I od Monaka, koji je u sjeverni Atlantik pustio 1675 boca.
Od potrage za gljivama do poruka u bocama
Vratimo se Buffingtonu, koji je je do naplavina i potrage za bocama došao preko potrage za gljivama.
Odrastao je nedaleko od Carbondalea u Illinoisu kao najmlađe od troje djece, u obitelji koja je bila bliska, sklona igrama, nestašlucima i internim šalama. Vikendima su odlazili u šumu i tražili prirodno “blago” od divljeg cvijeća i vrhova strijela do fosila i ledenica, a posebnu su pažnju posvećivali smrčcima, gljivama koje je teško pronaći. Svaki je izlazak bio potraga u kojoj je uzbuđenje često bilo važnije od samog pronalaska, uz stalni osjećaj da se može dogoditi bilo što.
Kada je imao desetak godina, obitelj je počela ljetovati na Karibima. Na jednom putovanju roditelji su pronašli tamnosmeđu bocu za koju su isprva mislili da sadrži štapiće, no unutra su bila tri dokumenta: potvrda iz “Ureda kralja Neptuna”, Guinnessova etiketa i upute za pretvaranje boce u lampu. Bila je to jedna od 150 tisuća boca koje je pivovara bacila u Atlantik 1959. godine, a koje se i danas pronalaze na udaljenim lokacijama, od Tahitija do kanadskog Arktika.
Buffington je svoju prvu poruku u boci pronašao za kišnog dana na otočju Turks i Caicos. Na leđima je nosio komad stiropora kao zaštitu, a iako je plaža bila prepuna praznih boca, u jednom je trenutku naglo zastao, bez jasnog razloga. Na nekoliko metara udaljenosti osjetio je, kako kaže, nešto poput električnog naboja. Tamo je ležala kobaltna staklena boca s gumenim čepom, kao da ju je more izbacilo baš za njega. Unutra je bila poruka, ispisana na jarko narančastom papiru i vezana koncem, koju su poslali Larry i Ruth, Kanađani na putu prema Saint Martinu.
“Ako pronađete ovu poruku, bili bismo vam vrlo zahvalni na odgovoru”, napisali su, priloživši i dva dolara za poštarinu. Buffington kaže kako nije bilo povratka – znao je da ako je jednom uspio pronaći bocu s porukom, može to ponoviti.
Potraga za bocama na Mayaguani
Earnel Brown, poznat kao Shorty, vlasnik Baycaner Beach Resorta, jednog od rijetkih pansiona na otoku, dočekao je Buffingtona i novinarku New Yorkera na aerodromu. Odrastao je na Mayaguani, gdje mu je otac bio ribar, pa su odmah počeli razgovarati o tome na koje bi ih inače nedostupne plaže mogao odvesti brodom, iako je sve ovisilo o vjetru. Put je bio dug, ali Buffington je htio iskoristiti preostalo vrijeme prije zalaska sunca. Pijesak se protezao koliko je pogled sezao, prošaran trakama sargasuma. Iako su alge zaudarale, njemu je to bio dobar znak, uz komentar da se sve na kraju svodi na upornost i priijeđenu kilometražu.
Novinarki je dodijelio dio uz liniju nanosa, prepun neorganskog otpada, među kojim se našla i crvena plastična kasica prasica. Vidjela je desetke boca, mnoge zamućene i djelomično zatrpane pijeskom. U jednom je trenutku podigla gumenu čizmu, a Buffington joj je rekao kako je to jedan od klasičnih pronalazaka na plaži. Nastavili su dalje, pretražujući teren, uz sve više kasica koje su upućivale na moguću havariju tereta. Kad je ugledala prozirnu bocu sa zlatnim čepom, srce joj je ubrzalo, no umjesto poruke unutra je bila tek etiketa turskog omekšivača za rublje.
Pronašla je tri boce povezane svijetloplavom vrpcom, mrežastu vreću punu boca, torbicu, školjku i niz pojedinačnih cipela. Buffington je pronašao tri staklena plutača, među njima i jedan neobične, ametistne boje. Unatoč tome što nisu pronašli nijednu poruku, bio je optimističan. Za plutaču je rekao da je preteča porukama u bocama pa gdje nađu jedno – naći će i drugo.
Beachcombing kao globalni hobi
Kolekcionari svoje interese oblikuju kroz kombinaciju lokacije i osobnih sklonosti. Tako sakupljač školjki na Sanibel Islandu traži specifične vrste, dok londonski “mudlark” pretražuje obalu Temze u potrazi za ulomcima drevne keramike. Nekad je pojam beachcomber označavao lutalicu ili mornara niskog morala koji se mota po lukama, kako stoji u rječniku iz 1913., a danas je riječ o hobiju kojim se bave ljudi svih generacija diljem svijeta. Skupljaju se školjke, koralji, morsko staklo, naplavljeno drvo, fosili, agat i plovućac, a postoji i niša posvećena takozvanim “morskim grahoricama”, sjemenkama koje putuju morskim strujama. Njima je bio posvećen i međunarodni simpozij u Cocoa Beachu, s radionicama identifikacije i predavanjem koje se bavilo pitanjem kada sakupljanje prelazi u pretjerivanje.
Poruke u bocama razlikuju se po dozi romantike i misterija. Kirsti Scott, urednica časopisa Beachcombing, za New Yorker je rekla da je kod poruka u bocama važno da iza njih stoji osoba i razlog zašto je ta boca u vodi; one zaista imaju svrhu. Buffington vjeruje da ocean potiče određenu vrstu duhovne otvorenosti, za razliku od slatkih voda, čije poruke češće sadrže šale i podvale:
“Sigurno bih mogao pronaći boce na rijeci Mississippi, ali zašto bih? Na rijeci razmišljaš u smjeru nizvodno. Na otvorenom moru razmišljaš u širini otvorenog mora.“
Poeovska tradicija poruka u boci u trenucima krajnje opasnosti i dalje postoji. “Torpedirani smo, jedan pogodak sprijeda i jedan straga”, napisao je jedan nesretni putnik s broda RMS Lusitania 1915. godine. U novije vrijeme članovi posade talijanskog kontejnerskog broda progurali su poruku u boci kroz okno i uspjeli upozoriti vlasti da su ih oteli somalijski pirati. Poruke pisane pred smrt imaju posebnu težinu jer djeluju kao najiskreniji izraz ljudske svijesti u trenutku očaja. No poruke u bocama jednako su raznolike kao i njihovi autori i prenose čitav spektar osobnih ispovijedi.
Jedna od najdirljivijih koje je Buffington pronašao bila je svojevrsni pokretni spomen na izgubljenu trudnoću: “Nikad te neću zaboraviti, moj anđele. Žao mi je što se nikada nismo upoznali. Voli te mama.”
1972. godine sedmogodišnji Amor Towles bacio je bocu u more kraj Martha’s Vineyarda, napisavši da se nada da će stići do Kine. Već za nekoliko tjedana dobio je odgovor od urednika iz The New York Timesa. Towles, danas uspješan pisac, taj događaj smatra ključnim za osjećaj da je svijet mjesto u kojem je sve moguće. Sličan je osjećaj morao imati i onaj tko je jednog dana pronašao bocu s originalnim stripom Charles Schulz, koji je autor iz hira poslao s krstarenja Aljaskom.
Možda najnevjerojatnija priča o poruci u boci vezana je uz švedskog mornara Åkea Vikinga, koji je 1955. ubacio poruku u praznu bocu akvavita i bacio je u more. “Nekome lijepom i dalekom. Piši mi, tko god bio”, napisao je. Uz poruku je priložio svoju fotografiju i adresu. Boca je isplivala na obalu u Sirakuze, gdje ju je pronašao otac petnaestogodišnje Paoline Puzzo. Tri godine kasnije Viking i Puzzo su se vjenčali i ostali zajedno više od četrdeset godina.
Kad se isprepletu optimizam i razočaranje
U 7:01 ujutro Buffington je stajao u dvorištu resorta Baycanera i utovarivao opremu u kamion. Nosio je gumene sandale, kupaće hlače i majicu u ružičastoj boji s natpisom u Barbie stilu: “MY JOB IS BEACH”. Brown je, promatrajući vremenske uvjete, zaključio da je to dan za odlazak na inače nedostupan dio obale. Plan je bio da ih preveze tamo motornim čamcem, a zatim pokupi šest sati kasnije. Iako je Buffington zadržao početnu razinu entuzijazma, napetost se počela osjećati.
Dan ranije gotovo dvadeset tisuća koraka po nemilosrdnoj vrućini donijelo je tek staru švedsku bocu Coca-Cola i fragment toplinskog štita SpaceX. U međuvremenu je jedan drugi poznati lovac na boce, stariji Nizozemac Wim Kruiswijk, skupio oko 1200 boca pretražujući obalu u Zandvoort. Primijetio je da su poruke u bocama rjeđe nego nekad i da je pad započeo s pojavom pametnih telefona, jer je trenutna gratifikacija društvenih mreža potisnula i kulturu pisanja pisama i strpljenje potrebno da poruka bude pronađena. Buffington se trudio ostati optimističan, podsjećajući se da 99% vremena – ne pronalazi boce.
Nakon sat vremena iscrpljujuće vožnje brodom stigli su na plažu koja je izgledala ka oprizor iz romana o brodolomu, potpuno bez tragova ljudske prisutnosti. Hodali su kilometrima, bez signala i bez ikakvog kontakta s ostatkom svijeta, jer je Brown bio izvan dosega sve dok se ne bi približili mjestu dogovorenog preuzimanja. U vremenu kada poruka može stići gotovo bilo gdje, za potpuni prekid veze potrebno je pronaći svojevrsni otok unutar otoka. Taj osjećaj bio je istovremeno oslobađajući i nelagodan, pa se novinarka zapitala što ako dobije sunčanicu ili slomi gležanj, ili još gore, ako se to dogodi Buffingtonu.
Na horizontu je primijetila nejasnu mrlju koja se, kako su se približavali, pokazala kao olupina jahte od stakloplastike. Dok je ona promatrala prizor, Buffington je pretraživao nanos i podigao smeđu bocu koja je izgledala kao da u sebi ima letak ili omot, a zatim i drugu, s bijelim sadržajem nalik na konfete ili pepeo. Brišući čelo, rekao je:
“Ne izgleda kao nešto posebno, ali definitivno je poruka u boci. Nažalost, tko god ju je napravio zatvorio ju je gumenim čepom, a guma baš i nije dobra za brtvljenje.”
Nastavili su dalje, dok su se sati i kilometri stapali u tišinu, sve dok u daljini nisu ugledali Brownov čamac. Neposredno prije odlaska Buffington je, gotovo očajnički, podigao još jednu bocu, četvrtastu i smeđu, nalik onoj za rum. Nisu mogli vidjeti ima li išta unutra, ali nadao se da ovo neće biti prvi put da se vraća praznih ruku. Posljednjeg jutra okupili su se na verandi Baycanera kako bi otvorili pronađene boce. Prva, koja je djelovala obećavajuće, pokazala se razočaranjem, unutra je bio tek korisnički vodič za kondome. Druga je bila još gora, sadržaj se raspao u bezobličnu masu.
Buffington je već ranije upozorio da je otvaranje nepredvidivo, svaka boca stvara vlastiti zatvoreni mikroprostor koji se u trenutku otvaranja nepovratno mijenja. Ostala je još samo jedna prilika. Uzeo je četvrtastu bocu, prislonio je uz prsa i pažljivo otvorio, a zatim zavirio unutra poput teleskopa. Uzbuđeno je rekao da vidi papir s plavim linijama. Nakon što je razbio bocu, iz nje je ispao zgužvani komad materijala nalik mokroj maramici. Pokušao ga je pažljivo razdvojiti, no papir se počeo trgati. Uz pomoć švicarskog nožića polako je razdvajao slojeve, sve dok se nisu počela nazirati slova: R-A-V-A.
Ovo je napokon bila prava poruka u boci, trag ljudske ruke bio je neupitan. No veći dio papira nije se mogao izravnati, a i ondje gdje jest, tekst je ostao nečitljiv. Nisu uspjeli razaznati nijednu cijelu riječ. Poruka je, protiv svih izgleda, stigla do njih, ali njezino značenje ostalo je izgubljeno.
Oceanograf Curtis Ebbesmeyer izračunao je prosječnu stopu odgovora na poruke u bocama analizirajući podatke iz masovnih slanja, znanstvenih, promotivnih i religijskih kampanja. Procjenjuje da od deset poslanih boca jedna bude pronađena i prijavljena, tri budu pronađene i ignorirane, tri isplivaju, ali ih nitko ne pronađe, jedna završi zakopana u pijesku, jedna godinama luta morem, a jedna doživi neku drugu sudbinu, poput toga da je proguta životinja ili potone pod težinom školjki.
Zlatne ploče na svemirskim letjelicama Voyager spacecraft, na kojima su zabilježeni zvukovi svega, od glazbe Louis Armstrong do dječjeg smijeha, u suštini su poruke u boci, samo što putuju svemirom umjesto morem. Isto vrijedi i za vremenske kapsule, poput Crypt of Civilization u saveznoj državi Georgiji, hermetički zatvorene prostorije ispunjene snimkama, zapečaćene 1940. i predviđene za otvaranje 8113. godine. Stari Rimljani urezivali su grafite na zidovima u Herculaneum, dok je Arecibo message 1974. godine poslao radio signal prema zvjezdanom skupu udaljenom 25 tisuća svjetlosnih godina.
Sve su to varijacije iste, trajne ljudske potrebe za kontaktom. Zatvoriti krug i dobiti odgovor rijetko je ostvarivo, no upravo ta mala vjerojatnost pojačava osjećaj sudbinske povezanosti kada poruka u boci ipak stigne na pravo mjesto.
Upornost se isplatila
Novinarka je u petak poslijepodne čekala let u zračnoj luci, dok je Clint Buffington u zadnji trenutak odlučio ostati još neko vrijeme na otoku i nastaviti potragu. Nakon njezina odlaska krenuo je još dalje nego prije, istražujući kajakom udaljene dijelove obale, ali bez rezultata. Na kraju se vratio na početnu točku, na plažu koju su zajedno pretraživali prvog dana. To mu je, kako je rekao, bilo posljednje mjesto koje je preostalo. Hodao je sve dok nije naišao na njihove stare tragove u pijesku, a onda odlučio otići još malo dalje. Malo dalje pronašao je ono što je tražio: zelenu bocu šampanjca s uredno smotanim papirićem unutra.
Nekoliko tjedana kasnije javio joj se i preko kamere pokazao bocu, pažljivo je okrećući. Poruka je bila zapečaćena flasterom, a već se izvana moglo vidjeti da unutra ima teksta. Kada ju je otvorio, sve je prošlo iznenađujuće glatko, bez alata, uz karakterističan zvuk oslobađanja zraka koji je godinama bio zarobljen unutra. Papir je izašao neoštećen, a dok ga je odmotavao, ruke su mu se tresle. Na njemu je pisalo: “Hvala što si me pronašao”, a zatim i kratka poruka o putovanju iz Zapadne Virginije do Frying Pan Lighthousea, uz referencu na pandemiju i izbore 2020. godine, potpisana inicijalima JAV i datirana na 20. rujna 2020.
Kako u poruci nije bilo konkretnih podataka o pošiljatelju, krenuli su od onoga što su imali. Istraživanje ih je brzo dovelo do samog svjetionika, napuštene strukture Obalne straže uz obalu Sjeverne Karoline, poznate po opasnom području koje ga okružuje. Svjetionik, danas poznat i kao Frying Pan Tower, pretvoren je u istraživački centar nakon što ga je Richard Neal kupio na aukciji i otvorio javnosti.
Buffington je objavio video na društvenim mrežama, nadajući se da će netko prepoznati tragove iz poruke. Ubrzo se javila Joyce VanGilder, koja je preko obitelji dobila snimku i odmah prepoznala rukopis, iako se isprva nije mogla sjetiti same situacije. Pokazalo se da je upravo ona autorica poruke. Tijekom pandemije boravila je na svjetioniku s rođakinjom, gdje su nekoliko dana provodile radeći i odmarajući se, a jedne večeri, uz čašu pjenušca i inspirirana reality emisijom Survivor, spontano je napisala poruku i ubacila je u bocu.
Kada je, nekoliko godina kasnije, ponovno vidjela svoju poruku nakon dugog putovanja oceanom, njezina reakcija bila je gotovo neočekivana: više ju je brinula činjenica da je sudjelovala u zagađenju nego sadržaj same poruke. Ipak, za novinarku je cijela priča imala osobniju dimenziju. Odrasla je nedaleko od tog područja i, dok je istraživala detalje, stalno se susretala s poznatim imenima i mjestima iz vlastitog djetinjstva. Iako je fizički bila daleko, u Francuskoj, imala je osjećaj kao da joj je taj dio svijeta, kroz jednu izgubljenu bocu, nekako odgovorio.
FOTOGRAFIJE: Instagram, Unsplash, Pexels, Baycaner Beach Resort
