Siječanj privodimo kraju novom rubrikom u kojoj svaki mjesec pozivamo nekoliko sugovornika da s nama podijele knjigu koju su čitali u proteklim tjednima. Ideja nije da to budu klasične preporuke za čitanje niti popisi “must read” naslova, već iskreni osvrti na ono što su čitali u proteklim tjednima, na knjige koje su ih zaokupile, razveselile, iznenadile ili možda čak ostavile s pomiješanim osjećajima – jer i to je dio čitateljskog iskustva.
Moj je čitateljski siječanj obilježila knjiga Marine Abramović “Prolazim kroz zidove”. Pročitala sam je relativno brzo, no da krećem ispočetka, čitala bih je sporije, s više pauza i razmišljanja. No, Marinina životna priča toliko je slojevita, intenzivna i puna iskustava da vas jednostavno tjera dalje na čitanje. Ujedno, knjiga je sjajna podloga za njezine izložbe u Ljubljani i Beču, a uskoro i u Veneciji, kao dodatni kontekst koji pomaže razumjeti njezin rad, ali i nju samu.
No, da ovo ne bude samo tekst o mojem izboru za siječanj, u nastavku donosim osvrte sugovornica iz različitih branši koje povezuje ista stvar – ljubav prema pisanoj riječi i navika da, unatoč svakodnevnim obvezama, pronađu vrijeme za čitanje. Bilo da je riječ o nekoliko stranica prije spavanja ili jutarnjem ritualu uz kavu, njihovi nam zapisi donose različite naslove i perspektive koje vrijedi zabilježiti.
Što smo čitali ovaj mjesec?
Antonija Bilić Arar, Head of Developer Content u Aviatoru
“Višeperspektivno pripovijedanje, brojne kulturne, povijesne i jezične reference, jezični kalamburi i složena struktura romana preporuke su za zahtjevnog čitatelja”, pisalo je u opisu romana “Bio ali ne ostaje” Ali Smith na web stranici Knjižnica grada Zagreba. Link mi je poslala prijateljica netom nakon što je ona pročitala knjigu, uz preporuku i komentar da je Ali Smith jedna od njezinih omiljenih autorica.
“Za zahtjevnog čitatelja, izazov prihvaćen!”, pomislila sam ja, pomalo bahato misleći kako mi knjiga sigurno neće biti zahtjevna. Nisam ja tamo neki čitatelj-amater, ipak sam ja studirala književnost, ovladala teorijom i analitičkim alatima. Načitala sam se teških i zahtjevnih djela, obožavam složene strukture, uživam u jezičnim kalamburima, bit će to za mene mačji kašalj.
Narator: “Knjiga joj nije bila mačji kašalj!“
Stvarno jest zahtjevna! Dobro, ja sam prilično ispala iz forme kad je čitanje knjiga u pitanju i, koliko god voljela književnost, priznajem da mi je prečesto lakše konzumirati bilo kakav drugi sadržaj nego uhvatiti se knjige. Uživanje mi je zato možda malo pokvarila činjenica da sam je čitala dugo i pomalo, a ovo je knjiga koja, rekla bih, najbolji dojam ostavlja kad se pročita odjednom, u par dana.
Šturi opis radnje na koricama romana djeluje intrigantno – na večeri kod dobrostojećeg bračnog para u viktorijanskoj kući u predgrađu Londona, jedan od gostiju ustane i nestane.
Domaćini su očajni kad shvate da se gost, kojega ne poznaju otprije, zaključao u jednu od njihovih gostinjskih soba i odbija izaći.
Taj događaj je, doduše, samo polazište romana i u sljedeća četiri poglavlja, koja su ispričana svako iz različite perspektive, zapravo je samo rubno prisutan.
I to je ono što je zahtjevno kod ove knjige i što me je na momente ljutilo. Htjela sam saznati kako će se riješiti situacija sa zaključanim gostom, a ne biti bačena tko zna gdje u vremenu i prostoru i u tko zna čiju perspektivu! Da, jasno je da je autorica majstorica zanata i da, uživala sam u tome kako barata referencama, igra se jezikom i dvosmislenostima i koliko lako i bez dociranja progovara o velikim životnim pitanjima. Svejedno, nekad sam imala osjećaj da se razmeće tim stilom i jezikom i malo mi je išla na živce.
Priznajem, problem je u meni koja nisam dovoljno ozbiljno shvatila napomenu da je ovo knjiga za zahtjevne čitatelje.
I zato, nisam sigurna bih li je preporučila. Ako i bih, svakako uz napomenu da je zahtjevna za čitanje.
U zadnje vrijeme od silne želje za čitanjem, a u nedostatku vremena, malo sam izmijenila svoj prijašnji način čitanja. Sistem “sjedi i čitaj satima” prilagodila sam svojim trenutnim mogućnostima i vremenu koje imam u ovom periodu života.
Uglavnom čitam nekoliko knjiga paralelno pa se u toj kombinaciji često nađu neka zbirka kratkih priča (nju zgrabim kad imam samo koju minutu free, taman za pročitati jednu priču), popularna literatura (koju čitam ujutro uz kavu umjesto scrollanja, kada mi je mozak odmoran) i kako ih volim zvati “dugometražne knjige” (uglavnom za prije spavanja).
Trenutno vrtim “Totalnu rasprodaju” Mire Furlan, zbirku njenih iznimno britkih i duhovitih kolumni koje je pisala za Feral Tribune za vrijeme svog života u Americi. Jako mi je zabavno kako, pišući o privatnim životnim situacijama, svojim vještim spisateljskim umijećem uspijeva doći do univerzalnih tema. Bez obzira na to govori li o politici, ekologiji ili kulturi, Mira baš gađa u srž problema s toliko emocija! Ta njena raw iskrenost u izražavanju je ono što me privuklo i ovoj njenoj knjizi nakon što sam prvo pročitala njezinu autobiografiju “Voli me više od svega na svijetu”.
Paralelno s Mirinim kolumnama čitam jako zanimljivu stručnu literaturu čiji sam naslov čula na jednom nedavnom retreatu. Knjiga “Dah” istraživačkog novinara Jamesa Nestora, govori o izgubljenom umijeću disanja suvremenog čovjeka. Autor istražuje kako način na koji dišemo izravno utječe na naše zdravlje, energiju i dugovječnost. Rezultati njihovih istraživanja pokazali su da već i male prilagodbe načina na koji udišemo i izdišemo mogu doprinijeti pomlađivanju unutarnjih organa, spriječiti hrkanje, astmu i autoimune bolesti, pa čak i ispraviti skoliozu. Fascinantno!
Zanimljivo je što pisac piše u prvom licu pa imam osjećaj da s njim prolazim kroz njegova istraživanja i eksperimente. Još ju nisam završila, ali za sada svaka preporuka.
“Dugometražna” knjiga koju sam nedavno završila je roman-prvijenac Heather Morris “Tetovirer iz Auschwitza”. Ova knjiga je zapravo našla mene. Doslovno mi ju je teta, kojoj sam bila u posjeti, na izlazu dobacila i rekla: Ova će ti biti zanimljiva!
Da je suditi po koricama, nikada ju sama ne bih izabrala. Dobar dizajn korica knjige mi je izuzetno važan jer je to prvi kontakt čitatelja s pričom i emocijom koju knjiga nosi. Za mene kvalitetan dizajn nije samo estetika, već vizualni uvod u ono što se nalazi između korica. Korice stvaraju prvi dojam, bude znatiželju i često odlučuju hoće li netko posegnuti baš za tom knjigom, i zato mislim da na to treba paziti.
Dakle, iako mi korice nisu bile lijepe, ipak sam joj dala priliku. Naslov mi je bio vrlo privlačan. Pomisao da je netko i to morao raditi, tetovirati brojeve tolikim ljudima u redu za kraj… Poželjela sam upoznati tu osobu, zaviriti u njegova razmišljanja.
Iako je knjiga roman pa su neki detalji književno oblikovani da bi priča bila emocionalno snažnija, glavni lik Lali Sokolov, bio je stvarna osoba i knjiga je nastala prema njegovim svjedočanstvima. Deportiran je iz Slovačke u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je došao do pozicije da tetovira brojeve na ruke drugih logoraša. Kažem “došao do pozicije” jer je to uistinu bila pozicija i prilika za poživjeti, koju je Lali brzo uočio. Iz reda ljudi koji čekaju na tetoviranje, pred njega jedan dan staje uplašena djevojka Gita u koju se on zaljubljuje na prvi pogled. Tada Lali sam sebi daje obećanje da će preživjeti holokaust.
Ova knjiga je izuzetno povijesno svjedočanstvo o strahotama holokausta kroz jedinstvenu priču čovjeka koji je snagom volje preživljavao logor iz dana u dan. Možda još bitnije, podsjetnik je da nada i ljubav pokreću SVE. U uvjetima u kojima je čovjeku bilo oduzeto gotovo sve (dostojanstvo, sloboda, sigurnost) ostala je nada, a ona se za Lalija vezala uz ljubav. Ta misao o ponovnom susretu s Gitom, o zajedničkom životu nakon svega, gurala ga je naprijed i davala mu unutarnju snagu da ne odustane.
Uvijek i ponovno će me fascinirati ljudska izdržljivost i sposobnost prilagodbe, čak i na ove krajnje teške situacije.
“Tetovirer iz Auschwitza” zaslužuje pažnju svih i preporučila bih je svima – kao opomenu na to koliko je stvarnost krhka i kao slavlje ljudske sposobnosti da se preživi i voli usprkos nezamislivoj patnji. Ne nudi utjehu, ali podsjeća da je i u najmračnijim vremenima moguće ostati čovjek.
Zelda Vrdoljak, PR stručnjakinja i osnivačica zajednice The Soul Edit
U proteklom mjesecu čitala sam knjigu “Stvorite novo ja” Joea Dispenze. Zapravo, čitala sam jer smo je odabrali za book club kojeg sam dio, Materia & Planetopija. Ovo nije knjiga koja se “proguta” u nekoliko večeri. Ovo je knjiga koja je od mene tražila pauze, moram priznati.
Duže sam već pratila Joe Dispenzu i baš sam htjela pročitati njegovu knjigu jer sam imala podijeljena mišljenja. Tako da, iako sam je morala pročitati radi book cluba, naslov me zapravo odmah privukao i taman u periodu početka nove godine, zapravo baš lijepo sjeo. Zaintrigirala me ideja da se promjena ne događa kroz nove odluke, planere ili popise ciljeva, nego kroz način na koji mislimo, osjećamo i reagiramo iz dana u dan. Dispenza polazi od premise da većinu života živimo na autopilotu, ponavljajući iste emocionalne i mentalne obrasce, čak i kada svjesno želimo drugačije. A to je zapravo onaj teži put.
Knjiga se bavi tim zašto nam promjena često tako teško ide, čak i kada ju jako želimo. Autor objašnjava kako navike ne živimo samo u glavi, nego i u tijelu. Velik dio knjige posvećen je svjesnosti i meditaciji, ali ne kao bijegu od stvarnosti, nego kao alatu za primjećivanje vlastitih obrazaca i stvaranje prostora za nešto novo. Kako izaći iz “starog ja” i probati nešto novo.
Ono što mi se posebno svidjelo jest što knjiga ne nudi brza rješenja. Ne govori vam da morate biti bolja verzija sebe, produktivnija ili “pozitivnija”. Umjesto toga se zapitate koje emocije, reakcije i uvjerenja možda više ne želite nositi sa sobom. Taj mi je pristup bio osvježavajuć. Kao da na neki način možeš promijeniti “svoju prošlost”. Dispenza objašnjava kako su naše misli, emocije i navike međusobno povezane te da se može izaći iz “starog ja”.
S druge strane, dijelovi u kojima Dispenza ulazi u objašnjenja vezana uz znanstvene koncepte i kvantnu fiziku mogu djelovati zahtjevnije, pa čak i apstraktno. No čini mi se da knjiga i ne traži da joj vjerujemo u svemu, nego više da se zapitamo što od toga možemo primijeniti u vlastitom životu.
Nakon čitanja ostao mi je vrlo smirujući dojam zapravo. Ne osjećaj pritiska da se moram promijeniti, nego da imam prostora za promišljanje. Upravo zato bila je zanimljiva i kao tema za razgovor u book clubu, svatko ju je doživio drugačije, a razgovori su se često prelijevali iz knjige u stvarni život.
Preporučila bih je svima koji vole knjige osobnog razvoja, ali traže nešto dublje od samih motivacijskih poruka. Knjiga ne traži da odmah nešto mijenjate, nego da prvo malo bolje upoznate sebe. A ima perioda u životu kada svi kroz to prolazimo i kada nam je svima tako nešto potrebno. Drago mi je da je došla na red i da sam ju pročitala. Smatram da iz svake knjige možemo izvući nešto što nas malo “pomakne” u svakodnevnom životu i razmišljanju. A to volim. 😊
Nikolina Terzić, voditeljica odnosa s javnošću i marketinga u Znanju
U siječnju sam čitala “Toksične ljude” Bernarda Stamateasa. Nekako mi je sjela uz početak godine, nakon blagdana, gužvi, puno ljudi, puno odnosa i malo vremena za sebe. Iskreno, naslovu me privukla tema. Radim s ljudima, stalno sam u komunikaciji i čini mi se da svi u nekom trenutku shvatimo da nas određeni odnosi više iscrpljuju nego vesele. Htjela sam vidjeti može li mi knjiga dati neki drugačiji kut gledanja.
Knjiga se bavi različitim tipovima toksičnih ponašanja u odnosima: u obitelji, na poslu, među prijateljima i pokušava objasniti zašto nas neki ljudi stalno dovode u stanje krivnje, frustracije ili sumnje u sebe. Fokus nije na “etiketiranju”, nego na prepoznavanju obrazaca i na tome kako se u takvim odnosima zaštititi bez potrebe da se s nekim nužno sukobljavaš.
Svidjelo mi se što je čitljiva i praktična, s puno primjera iz stvarnog života u kojima se lako prepoznaš, ali bez previše pametovanja. S druge strane, u nekim dijelovima mi je bila malo repetitivna, ali shvaćam da je to vjerojatno namjerno, da poruka stvarno “sjedne”. Ostavila me s osjećajem da je u redu postaviti granice i da to ne znači da si bezosjećajan ili loša osoba. Nije mi promijenila život, ali me natjerala da neke situacije sagledam mirnije i racionalnije.
Preporučila bih je svima koji imaju osjećaj da stalno “nose” tuđe emocije, probleme ili očekivanja. Posebno ljudima koji rade s ljudima i stalno su u komunikaciji. Knjiga je dobar podsjetnik da granice nisu sebičnost.
Katarina Šarić, odvjetnica
Godina mi je započela uz “Crni časoslov”, kriminalistički roman španjolske spisateljice Eve García Sáenz de Urturi. Ovaj roman pripada serijalu koji je započeo trilogijom “Šutnja bijeloga grada”, i vrti se oko života glavnog protagonista – inspektora Krakena, čija se prošlost mistično provlači kroz slučajeve koje istražuje. Osim što sam već bila očarana ranijim romanima iz ovog serijala, ovaj nastavak me osvojio čim sam pročitala sažetak na poleđini knjige. Bilo mi je dovoljno vidjeti da se spominje krivotvorenje starih knjiga, da zaključim kako će mi ovo biti najdraži nastavak sage – i bila sam u pravu!
Bivši inspektor Kraken odrastao je u uvjerenju da su njegovi roditelji umrli dok je bio dijete. Međutim, po zaprimanju tajanstvenog poziva otmičara koji traži legendarnu knjigu poznatu pod imenom “Crni časoslov”, u zamjenu za život žene za koju tvrdi da je njegova majka, počinje preispitivati obiteljsku prošlost. Paralelno, kroz prošlost pratimo priču mlade djevojke Ítace Expósito, koja živi u samostanu i posjeduje talent za krivotvorenje vrijednih rukopisa, a čiji život je obilježen nizom nesretnih događaja. Njihove priče postupno se isprepliću i otkrivaju značaj traganja za pripadanjem i identitetom.
Obožavam knjige u koje se toliko zadubim da ih ne mogu ispustiti iz ruke, kao i one nakon kojih odmah poželim njihov nastavak. Ovo je takva knjiga. Poglavlja pisana iz Krakenove perspektive su surovija, nervoznija, uspješno prenose njegovo stanje. S druge strane, Itacu upoznajemo kao mladu djevojku i pratimo njeno odrastanje. S njom proživljavamo njene strahove, otkrivamo ljubav prema knjigama, kao i ljubav prema mladiću koji joj otkriva svijet izvan okova samostana u kojem živi. Sa svakom novom stranicom htjela sam saznati više, kao da je Krakenova opsjednutost pronalaženjem odgovora o njegovom identitetu i legendarnoj knjizi prešla na mene.
Najviše mi se u sjećanje urezala rečenica “Nitko ne posjeduje nijednu knjigu zauvijek, ljudi su kratkotrajni. Na kraju umru. Knjiga ne umre, ona je mnogo dugovječnija, a mi smo njezini privremeni čuvari.”
Romani poput ovoga su magični, jer se mapa svijeta koji nam donose rastvara među našim dlanovima. Osjećala sam se kao da hodam koridorima tuđih uspomena, postale su mi opipljive. Preporučila bih ga svim ljubiteljima kriminalističkih romana, pogotovo onima koji vole mistične elemente te ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti. Tko obožava tetralogiju “Groblje zaboravljenih knjiga” Carlosa Ruiz Zafóna, zaljubit će se u priče koje donosi Eva García Sáenz de Urturi.
FOTOGRAFIJE: Dupe Photos, Znanje, Fraktura, Planetopija
