Jeste li ikad razmišljali o tome kako bi to bilo pronaći se u jednoj od onih stiliziranih scena talijanskog redatelja Paola Sorrentina? Ja sam se tako osjećala kad sam prvi put ušla u milanski restoran Sant Ambroeus, a i svakog puta nakon toga. Riječ je o kultnom talijanskom restoranu u Milanu koji je nedavno svoje mjesto pronašao u još jednoj europskoj prijestolnici mode, u Parizu.
Na adresi Rue Saint-Benoît, u srcu pariškog Saint-Germain-des-Prés, nedavno je otvorena nova lokacija restorana Sant Ambroeus, mjesta koje već desetljećima ima status institucije. Iako Pariz ne oskudijeva novim restoranima, rijetki dolaze s ovakvom kombinacijom nasljeđa, međunarodnog utjecaja i jasnog identiteta. Ova nova pariška adresa nastavak je priče koja traje gotovo devedeset godina i koja se, unatoč širenju na različite kontinente, i dalje temelji na istoj ideji, a to je da restoran mora biti prostor društvenog života.
Od milanske pasticcerije do simbola društvenog života
Sant Ambroeus otvoren je 1936. godine u Milanu, nedaleko od teatra La Scala, u trenutku kada je grad prolazio kroz intenzivno razdoblje kulturnog i društvenog formiranja. Već od samih početaka nije funkcionirao isključivo kao mjesto za kavu i kolače, nego kao mjesto na kojem su se susretali različiti slojevi društva: od aristokracije i buržoazije do umjetnika i intelektualaca.
Naziv restorana referira se na sveca zaštitnika Milana, što dodatno naglašava njegovu povezanost s gradom. Interijer, obilježen mramorom, murano lusterima i art deco detaljima, osmišljen je kako bi reflektirao duh vremena, ali i stvorio osjećaj trajnosti. Dolazak u Sant Ambroeus postao je milanski ritual: naručivanje espressa, odabir slastica iz velike vitrine, susreti koji su često bili unaprijed planirani, ali i oni slučajni, koji su činili jednako važan dio svakodnevice. I dan danas je takav osjećaj ovog mjesta.
Pravi transformacijski trenutak dogodio se 1980-ih godina, kada Sant Ambroeus dolazi u New York pod vodstvom Gherarda Guarduccija. Tadašnja njujorška scena bila je obilježena snažnim razvojem umjetnosti, mode i financijskog sektora, stoga je Sant Ambroeus vrlo brzo pronašao svoje mjesto. Za razliku od mnogih drugih europskih koncepata koji su pokušavali replicirati autentičnost, Sant Ambroeus je uspio prenijeti atmosferu, ali je istovremeno razumio duh grada u koji dolazi.
Jelovnik se proširio, publika postala raznolikija, a restoran je postupno prerastao u globalni brend s lokacijama u četvrtima koje definiraju urbani život, a kasnije i u destinacijama poput Palm Beacha i Aspena.
Nova pariška adresa inspirirana Milanom
Otvorenje u Parizu, na kojem se radilo deset godina, ustvari je simboličan povratak Europi. Prema riječima kreativnog direktora Alireza Niroomanda, Pariz je bio logičan izbor s obzirom na to da se radi o gradu koji dijeli sličan odnos prema estetici, kulturi i svakodnevnim ritualima kao i Milano, ali s vlastitim specifičnostima.
Lokacija u Saint-Germain-des-Prés dodatno naglašava tu povezanost. Riječ je o četvrti koja je već desetljećima središte intelektualnog i kulturnog života. U neposrednoj blizini nalaze se institucije poput Le Bon Marché i Saint Laurent Rive Gauche, što dodatno pozicionira Sant Ambroeus unutar već postojećeg ekosustava.
Interijer, koji potpisuje arhitekt Fabrizio Casiraghi, ne pokušava replicirati originalnu milansku lokaciju, nego reinterpretirati njezin duh. Drveni elementi inspirirani interijerima brodova Riva, baršunaste klupe i pažljivo osmišljeni detalji stvaraju prostor koji djeluje poznato, ali ne i predvidljivo. No ono što je meni najmilije – jest da i pariška adresa savršeno reinterpretira onaj obožavani, naglašeni talijanski stil.
Restoran koji ima kreativnog direktora
Jedan od najzanimljivijih aspekata Sant Ambroeusa, koji ga jasno izdvaja od većine restorana, jest činjenica da ima kreativnog direktora, ulogu koja je u ugostiteljstvu i dalje relativno rijetka. Alireza Niroomand je zadužen za vizualni identitet i komunikaciju te djeluje kao figura koja aktivno oblikuje cjelokupno iskustvo restorana.
Njegova pozadina kombinira gastronomiju, umjetnost i glazbu, što se jasno reflektira u načinu na koji pristupa prostoru. Sant Ambroeus, prema njegovoj viziji, funkcionira poput scenografije u kojoj se svakodnevni život odvija kao režirana, ali nikada rigidna predstava.
A kakvo je gastronomsko iskustvo?
Jelovnik je strukturiran tako da istovremeno odgovara različitim navikama gostiju, što je i očekivano s obzirom na to da je brend godinama oblikovan između Milana i New Yorka. Klasična talijanska jela poput osso bucca ili vitello tonnata ovdje nisu reinterpretirana na inovativan način, nego ostaju vjerna izvornim recepturama, dok se paralelno nude i prepoznatljivi internacionalni favoriti poput lobster rolla ili Caesar salate.
Ono što se pritom posebno ističe jest način na koji se restoran koristi tijekom dana. Sant Ambroeus je mjesto koje se prirodno uklapa u različite trenutke dana. Jutra počinju kratkim espressom za šankom, često bez zadržavanja, više kao ritual nego kao pauza. Ručkovi su nešto sporiji, uz bijele stolnjake, ali bez formalnosti koja bi ih učinila zahtjevnima. Poslijepodne prelazi u aperitivo, a večeri u susrete koji rijetko ostaju striktno planirani – često se produže, spontano, bez jasne granice između večere i druženja.
Sant Ambroeus ne funkcionira kao restoran za posebne prilike, nego kao prostor koji postaje dio svakodnevice – bilo da dolazite na brzi espresso, poslovni ručak ili večernji izlazak.
Od samog otvorenja, pariška lokacija restorana Sant Ambroeus bilježi velik interes, s rezervacijama popunjenima tjednima unaprijed. No važnije od popularnosti jest to što je vrlo brzo postao dio svakodnevice lokalne publike – što je u Parizu rijetkost. Upravo zato bit će zanimljivo vidjeti kako će se dugoročno snaći i zadržati svoju relevantnost u novom gradu.
FOTOGRAFIJE: Sant Ambroeus, Instagram
