Prije 13 godina, roda Yaren, kako je kasnije dobila nadimak, sletjela je na ribarski brod gospodima Adema Yılmaza, u potrazi za hranom. Ribar je nahranio pticu i od tada se vraća svake godine, privlačeći pozornost cijele Turske. Turska priča podsjeća na hrvatsku inačicu i priču s Klepetanom, koji se svake godine vraća u Brodski Varoš, gdje se o njemu više od 20 godina brine Stjepan Vokić. U Turskoj, tu ulogu ima ribar Adem Yılmaz, čije je prijateljstvo s rodom došlo u fokus, ne samo ljubitelja roda i ornitologa, nego i turista svih generacija.
Yaren i Yılmaz, prijateljstvo rode i čovjeka
Roda je dobila svoj nadimak – Yaren, u prijevodu s turskog – prijatelj. Prošlog mjeseca, Yaren se vratio 13. put, a lokalni su mediji radosno popratili njegov dolazak na isti brod i u isto gnijezdo, u blizini Yılmazove kuće. Priča o prijateljstvu između čovjeka i rode donijela je neočekivanu slavu 70-godišnjem Yilmazu, kao i Yarenu, za kojeg se procjenjuje da ima 17 godina. Lokalne vlasti postavile su i web kameru, putem koje ljubitelji roda diljem svijeta imaju priliku pratiti Yarena i njegovu partnericu Nazli. Cijela je priča pozitivno utjecala i na turizam Karacabeya, grada u čijoj se općini nalazi maleno selo Eskikaraağaç, pa su izgrađene šetnice i otvoreni kafići uz jezero te je, najvažnije, izrađen plan za očuvanje roda.
Plan je, piše The New York Times, prvo naišao na kritike stanovnika koji su se pitali zašto se gradonačelnik uopće bavi rodama. No, sada zovu kada primijete oštećena gnijezda, a selo Eskikaraağaç s populacijom od 235 ljudi, došlo je u središte pozornosti pa u njega sada dolaze studenti i turisti koji žele proučavati rode i voziti se susjednim jezerom Uluabat. Mnogi posjetitelji traže Yarenovo gnijezdo, koje se nalazi na vrhu električnog stupa blizu kuće gospodina Yılmaza, a za ribara imaju brojna pitanja.
Stanovnici Eskikaraağaça kažu kako nikad nisu vidjeli odnos sličan onome kojeg imaju Yılmaz i Yaren. The New York Times piše kako je turski ribar odrastao siromašno, od djetinjstva ribareći i radeći na polju, bez obzira na vremenske uvjete. I sam je rekao kako se njegov život odvijao između polja i jezera. Majka mu je umrla kada je imao 13 godina, a otac se ponovno oženio kada je Yılmazu bilo 17 godina, ženom koja mu se nije svidjela. Tada je pobjegao u Bursu, najbliži veliki grad, i radio u tvornici koja je proizvodila jogurt i druge mliječne proizvode.
Oženio se s 19 godina, a on i supruga izgubili su prvu djevojčicu par tjedana nakon njezina rođenja. Radio je u različitim tvornicama i sa suprugom odgajao dva sina i kćer. 2011. odlučio je vratiti se u selo Eskikaraağaç, u svoju rodnu kuću i živjeti pored jezera gdje je ribario kao dijete. To mu je bio san, kaže, otkad je počeo raditi, a ubrzo je roda sletjela na njegov brod. I tu je počela priča o prijateljstvu. Prvih nekoliko godina uvijek bi se pitao hoće li se Yaren vratiti. Međutim, nakon nekog vremena, prestao je brinuti jer je siguran kako će se roda vraćati sve dok on živi.
U početku, nikoga nije bilo briga za njihovo prijateljstvo. Čak su ga ostali stanovnici zadirkivali, govoreći mu kako zbog rode gubi svoj ulov ribe. No, odnos se promijenio nakon pet godina, zahvaljujući Alperu Tuydeşu, lovcu koji je postao fotograf. Počeo je dijeliti njihove fotografije na društvenim mrežama – priča se proširila, a sa svakim Yarenovim dolaskom, bila bi u sve većem fokusu. Njihov je odnos prokomentirao i turski ornitolog Omer Döndüren koji je rekao kako rodino ponašanje odgovara njihovim obrascima.
Kaže da, iako rode izbjegavaju izravan kontakt s ljudima, često se gnijezde blizu njih: na krovovima, dimnjacima ili na vrhovima električnih stupova. Ptice su sklonije monogamiji, odane su gnijezdu i partnerima, od kojih se rastaju kako bi migrirali te ponovno sastaju zbog razmnožavanja. Imaju snažno pamćenje pa pamte rute, no nije poznato gdje Yaren provodi vrijeme kada napusti selo. Za rodu je, kaže, Yılmaz izvor sigurnosti i hrane, dok je kod ribara ipak u pitanju – ljubav prema životinji, kao što i sam kaže.
FOTOGRAFIJE: Alper Tuydeş, web cam (Yaren Leylek)
