Više od 140 godina nakon što je počela izgradnja bazilike Sagrada Familia u Barceloni, vizija Antonija Gaudíja o crkvi koja izgleda kao da nije s ovoga svijeta i dalje se ostvaruje, a njezina realizacija postala je moguća tek zahvaljujući suvremenim metodama gradnje.
Godine 1883., kada se Antoni Gaudí pridružio malom timu koji je radio na crkvi u Barceloni, plan je bio projektirati relativno skromnu građevinu po uzoru na jednu baziliku u Italiji. No već sljedeće godine, kada je mladi katalonski arhitekt preuzeo projekt, postavio je znatno ambiciozniji cilj. Gaudí je Sagradu Familiju pretvorio u životno djelo, posvetivši njezinoj izgradnji više od 40 godina. Crkva predstavlja vrhunac njegovih eksperimenata s modernizmom inspiriranim secesijom, ali i izraz njegove duboke kršćanske vjere. Rezultat je jedinstven primjer sakralne arhitekture – gotovo nestvarna, organska i višeslojna građevina veličine i složenosti gotičke katedrale, projektirana gotovo u potpunosti bez pravih kutova.
Na stotu obljetnicu Gaudíjeve smrti – stradao je nakon što ga je, na putu prema ispovijedi, udario tramvaj, a preminuo je u trenutku kada je bio dovršen tek jedan toranj pročelja – Sagrada Familia obilježava veliku prekretnicu. 10. lipnja 2026. papa Lav XIV svečano je otvorio i blagoslovio toranj Isusa Krista, posljednji od središnjih tornjeva transepta crkve, čime je ona postala najviša na svijetu. Iako su tornjevi sada dovršeni, a Sagrada Familia je već godinama otvorena za posjetitelje i bogoslužja, završni dekorativni radovi se nastavljaju. Potpuni dovršetak bazilike planiran je sredinom 2030-ih godina.
Sto pedeset godina može se činiti nevjerojatno dugim razdobljem za jedan građevinski projekt, no gradnja bi trajala još i dulje da nije bilo suvremenih tehnoloških rješenja i inovacija u graditeljstvu, piše Bloomberg. Arhitekti i inženjeri koji su nastavili Gaudíjevo djelo dovršili su čak šest tornjeva od 2019. godine, čime su u manje od desetljeća završili oko 20 posto čitave crkve. To je izniman pothvat građevinskog inženjerstva.
“Kada je Gaudí projektirao tornjeve koji su danas dovršeni, graditelji nisu raspolagali tehnologijom koja bi omogućila njihovu izgradnju. Ipak, nikada nije sumnjao da će se njegova vizija jednoga dana ostvariti.“
“On je rješavao pitanje ideje – kako građevina treba izgledati”, rekao je za Bloomberg Steve McKechnie, građevinski inženjer i direktor u Arupu, globalnoj arhitektonsko-inženjerskoj tvrtki sa sjedištem u London. “Vjerovao je da će odgovor na pitanje kako će se to izgraditi doći kasnije.”
Sagrada Familia, remek-djelo arhitekture
Sagrada Familia mnogo je više od obične crkve. Njezina simbolika vidljiva je na svakom koraku: biljni i životinjski motivi uklesani su u kapitele i tornjeve. To je hram koji je jednako duboko ukorijenjen u matematičkim zakonitostima prirode koliko i u apstraktnom prikazu nebeskog svemira. Istodobno, riječ je o građevini prepunoj detalja koja gotovo preplavljuje promatrača. Pred očima se otvara vrtoglava vizija Kristove ekstaze i tajne kršćanske vjere, ispričana raskošnim arhitektonskim jezikom, sve do riječi uklesanih u kamen.
Velik dio crkve izgrađen je pomoću armiranobetonskih konstrukcija obloženih kamenom, što je znatno naprednija metoda od tradicionalnih tehnika gradnje kamenom i zidanjem koje su se nekoć koristile za izgradnju katedrala. Međutim, takav pristup nije bio moguć pri izgradnji 138 metara visokog tornja Djevice Marije, koji se uzdiže iznad apside crkve i kripte ispod nje.
Kripta je započeta prije nego što je Gaudí preuzeo ulogu glavnog arhitekta te nije bila projektirana da nosi toranj dimenzija kakve je on zamislio. Armirani beton bio je jednostavno pretežak, što je bio samo jedan od brojnih konstrukcijskih izazova koje je Gaudí ostavio budućim generacijama da riješe.
Kako bi izgradili toranj Djevice Marije, stručnjaci iz Arupa surađivali su s projektnim, građevinskim i nabavnim timovima bazilike na razvoju prefabriciranih kamenih panela koji su dovoljno lagani da ne opterećuju konstrukciju, a istodobno dovoljno čvrsti da izdrže velika opterećenja. Istu su tehnologiju potom primijenili i na pet središnjih tornjeva transepta – četiri posvećena evanđelistima i središnji toranj posvećen Kristu. Pojedini elementi izrađivani su izvan gradilišta, a zatim dopremani i sastavljani na licu mjesta poput velikih modularnih dijelova.
“Naš cilj zapravo nikada nije bio revolucionirati način na koji se crkva gradi”, rekao je McKechnie. “Pokušavali smo pronaći način da toranj Djevice Marije bude lakši i učinkovitiji. No pokazalo se da je metoda koju smo zajednički razvili omogućila da se radovi na gradilištu odvijaju čak deset puta brže.”
Očuvanje Gaudíjeve vizije
Gaudí je od samog početka bio svjestan da će se Sagrada Familia graditi još dugo nakon njegove smrti. (“Mom klijentu se ne žuri”, navodno je rekao nakon što je 1883. godine preuzeo vođenje projekta.) Umjesto da građevinu podiže postupno, sloj po sloj, usmjerio se na jedan vertikalni element – pročelje Rođenja. To je prvo od triju planiranih pročelja, iznimno bogato ukrašeno i sastavljeno od četiriju tornjeva posvećenih dvanaestorici apostola. Među njima je i zvonik svetog Barnabe, jedini toranj koji je u cijelosti dovršen za Gaudíjeva života. Cijelo pročelje Rođenja završeno je oko 1930. godine.
Uz prvo pročelje, arhitekt je izradio i brojne modele od gipsa kako bi prikazao kako će građevina izgledati kada bude dovršena. Prema riječima Mauricija Cortésa Sierre, najnovijeg u dugom nizu glavnih arhitekata zaduženih za Sagradu Familiju, Gaudíjev je cilj s pročeljem Rođenja bio ostaviti jedan dio potpuno dovršen kako bi budućim generacijama poslužio kao motivacija da nastave gradnju. Ta je odluka vjerojatno bila ključna ne samo za to da Sagrada Familia jednoga dana bude dovršena, nego i za očuvanje Gaudíjeve jedinstvene vizije. Kasnijim je graditeljima, naime, moglo biti vrlo primamljivo odustati od osebujnog izraza katalonske secesije ili pojednostavniti njezine iznimno razrađene dekorativne elemente kako bi gradnja bila jednostavnija i jeftinija.
I doista, mnogi kasniji promatrači nisu imali razumijevanja za Gaudíjev stil. Tijekom Španjolskog građanskog rata, George Orwell, koji je tada boravio u Barceloni, opisao je Sagradu Familiju kao “jednu od najružnijih građevina na svijetu” te ustvrdio da su je anarhisti trebali srušiti. Oni su joj ipak zadali težak udarac: 1936. godine provalili su u Gaudíjev atelijer, spalili nacrte, crteže i fotografije te razbili njegove modele na bezbroj komadića. Ipak, ljudi koji su stajali iza projekta obnovili su Gaudíjeve planove na temelju tragova koje je ostavio iza sebe, uključujući fotografije i crteže koje je još za života posudio izdavačima. Uspjeli su rekonstruirati i razbijene modele. Tako je Gaudíjeva vizija nastavila živjeti, iako su gradnju pratili novi izazovi.
Sagrada Familia izvorno je građena od kamena iz kamenoloma na brdu Montjuïc, koje se uzdiže iznad Barcelone i čiji se kamen koristi još od vremena drevnih Ibera. No kamenolomi su konačno zatvoreni tijekom 1950-ih godina, zbog čega su graditelji nastojali osigurati što više preostalog kamena. Kamen s Montjuïca bio je posebno cijenjen zbog svoje jedinstvene boje, ali ga je bilo teško zamijeniti. Naime, silicij prisutan u pješčenjaku čini da kamen, ovisno o svjetlosti, poprima ružičaste, žute ili sive nijanse. Kako bi postigli isti svjetlucavi efekt, današnji graditelji kamen nabavljaju iz Galicije na sjeverozapadu Španjolske, ali i iz Engleske, Francuske pa čak i Indije.
Tu su bili i elementi koje je Gaudí zamislio tek na konceptualnoj razini. Među njima je zvijezda na vrhu tornja Djevice Marije, koja nakon dovršetka teži više od pet tona, kao i križ kojim je želio okruniti toranj Isusa Krista – šuplji prostor od prozirnog kristala namijenjen dubokoj meditaciji i razgovoru s Bogom. Govoreći o križu, Mauricio Cortés Sierra za Bloomberg kaže da su arhitekti razmatrali različita tehnološka rješenja, od materijala koji mijenjaju svojstva ovisno o temperaturi do fotokromatskog stakla koje potamni pod utjecajem sunčeve svjetlosti.
“No njihova bi primjena bila toliko složena da bismo zapravo ugrozili cijeli projekt ako bi ta nova tehnologija podbacila”, dodaje. Zato su se na kraju odlučili za tradicionalnija rješenja.
Ulazak u Sagradu Familiju može djelovati kao ulazak u kaleidoskop. Svjetlost koja prolazi kroz vitraje intenzivnih boja obasjava gotovo nestvarnu geometriju hrama – razgranate stupove i lukove u obliku lančanice – stvarajući spektar živopisnih duginih nijansi.
Stupovi pritom mijenjaju oblik kako se uzdižu, uvijajući se u složenom dvostrukom spiralnom uzorku prije nego što se ponovno smire u svojoj završnoj formi. Ni vanjski izgled građevine oku ne pruža mnogo predaha. Približavanje koštanom zabatu pročelja Muke, koje je dodatno obilježeno nizom masivnih, uglatih skulptura kipara Josepa Marije Subirachsa, nalikuje pogledu u usta kita koji je progutao Jonu. Čak i promatrano izdaleka, pročelje Rođenja sa svojim nazubljenim tornjevima djeluje kao da nikada nije potpuno dovršeno.
Najviša crkva na svijetu
Iako je Sagrada Familia možda najpomnije i najosobnije oblikovana građevina nastala u posljednjih stoljeće i pol ljudskim rukama, njezin izgled danas mnoge podsjeća na prizore koje stvara umjetna inteligencija. Upravo zato vrijedi zastati i razumjeti barem djelić načina na koji je ova izvanredna građevina nastajala.
Prefabriciranih kamenih panela ima gotovo tisuću – točnije 972 – i od njih je izgrađeno šest središnjih tornjeva crkve. Stručnjaci iz Arupa povezali su kamene blokove tradicionalnim mortom, a zatim ih dodatno učvrstili dvostrukim zategama od nehrđajućeg čelika koje prolaze kroz konstrukciju i čvrsto drže kamen na mjestu. Pomoću hidrauličnih zatezača na panele se primjenjuje prethodno tlačno opterećenje, čime se sprječava pomicanje kamenih elemenata.
“Čak i kada vjetar pokušava razmaknuti spojeve između kamenih blokova, sila pritiska koju stvaramo dovoljna je da ih zadrži potpuno zatvorenima”, objasnio je Liam Duff, građevinski inženjer u Arupu. “Jednako je važno i to što nam ova metoda omogućuje da cijele elemente izradimo izvan gradilišta. U suprotnom bismo morali podizati svaki kamen zasebno, postavljati ga na mjesto, provjeravati njegov položaj pa tek onda nastaviti sa sljedećim.”
Naravno, promatrani izdaleka, spojevi između panela uopće nisu vidljivi – i upravo je to bila namjera. No razmjeri ovog inženjerskog rješenja jasno se očituju u samoj građevini. Premda nije riječ o jednostavnoj tehnologiji, prefabricirana gradnja pokazala se elegantnim i učinkovitim odgovorom na iznimno složen logistički izazov podizanja ovog gotovo nestvarnog hrama. U slučaju Sagrade Familije, ljepota njezina ostvarenja krije se u detaljima, ali i u vrhunskom inženjerstvu.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash+
