Kako su obične šibice postale predmet dizajnerske nostalgije

Ima nešto neobično privlačno u predmetima koji nikada nisu trebali trajati. Papirnata ulaznica za koncert, hotelska dopisnica ili mala kutijica šibica – svi oni nastali su kao prolazni objekti, zamišljeni da budu iskorišteni, zgužvani i zaboravljeni. Ipak, takvi predmeti često su najbolji čuvari atmosfere jednog vremena.

Možda je upravo zato danas teško ostati ravnodušan pred starim japanskim kutijicama šibica. U svega nekoliko centimetara papira nalaze se cijeli svjetovi: zadimljeni barovi Tokija 1920-ih, elegantne žene s valovitim frizurama, mačke, ribe i egzotične ptice, geometrijski oblici nadahnuti modernizmom i tipografija koja djeluje kao da pripada suvremenom dizajnerskom studiju. Ono što je nekada bila obična reklama za restoran, hotel ili proizvođača šibica, danas se smatra malim komadom vizualne povijesti.

Priča o ovim dizajnerskim kutijicama započela je još u 19. stoljeću. Razdoblje Meiji (1868. – 1912.) donijelo je Japanu naglu modernizaciju, otvaranje prema svijetu i snažan industrijski razvoj. Među proizvodima kojima je zemlja osvojila međunarodno tržište bile su i šibice. Već krajem stoljeća Japan je postao jedan od najvećih svjetskih izvoznika šibica, a mala papirnata etiketa postala je mjesto na kojem su se proizvođači isticali bojom, ilustracijom i tipografijom.

Na policama prepunim gotovo identičnih proizvoda, dizajn je odlučivao koja će se kutijica primijetiti. Umjetnici i grafičari zato su taj sićušan format pretvorili u prostor iznenađujuće kreativnosti. Rani primjerci često su prikazivali cvijeće, voće, životinje i pejzaže, nerijetko u jarkim bojama kako bi se što više istaknuli.

Kad su šibice postale ogledalo modernog života

Ako su etikete iz razdoblja Meiji pričale priču o Japanu koji se predstavlja svijetu, one nastale između 1920-ih i 1940-ih govorile su o Japanu koji se ubrzano mijenja iznutra. Bilo je to vrijeme modernih gradova, robnih kuća, jazz klubova i kavana u kojima je nova generacija prihvaćala zapadnjačku modu, film i glazbu.

Mali arhivi nestalih mjesta

Posebno je zanimljivo to što mnoge najljepše japanske kutijice nisu nastajale za velike proizvođače, nego za male gradske lokale – kafiće, restorane, hotele, barove i trgovine duhanom. One su bile možda najdiskretniji oblik marketinga. Ukratko, jednostavno su bile toliko lijepe da ih je bilo šteta baciti.

Dok sam tragala za fotografijama starih kolekcija kutija šibica, shvatila sam da gledam kartu nestalog urbanog života. Na njima možete pronaći imena lokala koji više ne postoje, tipografije koje su izašle iz mode i ilustracije koje otkrivaju vizualne trendove jednog razdoblja. Nije stoga slučajno što za kolekcioniranje ovih predmeta postoji i poseban naziv – phillumeny. Kolekcionari u njima ne vide samo rijetke predmete, nego i male arhive grafičkog dizajna, oglašavanja i svakodnevnog života.

Šibice kao novi dizajnerski detalj

Ipak, ako ste u potrazi za novim kutijama šibica čiji dizajn nalikuje onome što se njegovalo u Japanu prošlih stoljeća, europski brendovi koji proizvode svijeće, mirise za prostor i dekorativne predmete uvrstili su ih u svoj asortiman.

Među najljepšim primjerima ističe se britanski Archivist Gallery, čije kutijice dolaze u različitim formatima, od manjih kvadratnih do dugih i velikih pakiranja, s motivima ptica, tigrova, brodova, cvijeća, retro ilustracija i grafika koje prizivaju staru ambalažu. Njihove šibice djeluju kao suvremeni nastavak kolekcionarske estetike: praktične su, ali dovoljno lijepe da ostanu na stoliću, polici ili pladnju.

Francuski brendovi Diptyque i Trudon nude luksuzniju interpretaciju iste ideje. Kod njih su šibice dio svijeta mirisnih svijeća, voska, stakla i pažljivo oblikovane ambalaže, pa kutijica više nije nešto što se skriva u ladici, nego predmet koji sudjeluje u atmosferi doma. Španjolska Cereria Mollá 1899 nudi jednostavniju i pristupačniju varijantu, osobito kroz duže šibice za svijeće, koje pokazuju da i osnovni uporabni predmet može izgledati promišljeno.

FOTOGRAFIJE: Instagram