Obišao je cijeli svijet bez letenja, a sada dijeli 8 stvari koje je putem naučio

Thor Pedersen: Čovjek koji je prošao svijet bez letenja

Kada je Thor Pedersen krenuo na avanturu života, nije mogao ni zamisliti ljude koje će susresti niti iskustva koja će doživjeti putem. No upuštanje u ovo epsko putovanje dovelo ga je do ruba razuma, ispraznilo njegove financije i stavilo na kušnju odnose koji su mu bili najvažniji.

Godinama se suočavao s ozbiljnim opasnostima, od susreta s pijanim naoružanim vojnicima, preko po život opasnih bolesti, do prelaska otvorenih mora gdje su divlji valovi destabilizirali teretni brod na kojem je putovao. Jedne bi noći spavao na ulici, a već sljedeće večerao u domovima milijardera. Posjećivao je zemlje pogođene ratnim sukobima, a jednom je morao napraviti obilazak dug 11.919 kilometara, ponovno prolazeći kroz sedam zemalja i prelazeći pakistanski Baluchistan uz pratnju naoružanih čuvara, jer mu je, dok je bio u Ulan Batoru u Mongoliji, odbijena viza. Život bez luksuza letenja postaje vrlo kompliciran.

Ipak, nakon godina izazova i prekretnica, Thor je postigao nešto što nijednom drugom čovjeku nije uspjelo. Prije gotovo dvije godine, ovaj se danas 46-godišnji Danac vratio sa svog epskog putovanja natrag u Dansku. Ovih je dana objavio knjigu “The Impossible Journey” u kojoj prenosi lekcije, priče i posebne poglede na čovječanstvo koje je stekao tijekom desetogodišnje avanture. Dio toga – točnije, osam stvari koje je naučio na putovanju – podijelio je i u članku objavljenom u The Guardianu.

“Često sam imao osjećaj kao da sam rođen 100 godina prekasno. Postojalo je vrijeme kada sateliti nisu zujali iznad nas i kada je sve još trebalo biti otkriveno ili snimljeno. Odrastajući, činilo mi se kao da su sve velike avanture već bile završene prije mog rođenja. No 2013. godine otkrio sam da – iako je bilo pokušaja – nitko nije napravio neprekinuto putovanje kroz sve zemlje bez letenja. Imao sam priliku postati prvi kojem bi to uspjelo.

Fasciniralo me što takva avantura još uvijek postoji, nedirnuta. Ipak, bio sam u tridesetima, upravo sam upoznao divnu ženu, moji vršnjaci su imali svoju prvu (a u nekim slučajevima i drugu) djecu, a iza sebe sam imao 12 godina karijere u brodarstvu i logistici. Ali ideja me nije puštala. Tako sam s 34 godine krenuo na put – i nisam se vratio kući gotovo cijelo desetljeće”, započinje Thor Pedersen za The Guardian.

Ljudska velikodušnost može biti nevjerojatna

Prva stvar koju Thor ističe da je naučio bila je koliko ljudska velikodušnost može biti “nevjerojatna”, prisjećajući se kako mu je nepoznata žena u Poljskoj pružila hranu i smještaj nakon što nije uspio stupiti u kontakt s osobom kod koje je trebao odsjesti.

“Bila je hladna, mračna noć u prosincu. Vlak me doveo u Suwałki, za koji kažu da je najhladniji grad u Poljskoj. Sve je bilo tiho. Padao je snijeg, ali inače je vladala potpuna tišina. Nosio sam komadić papira s imenom, brojem telefona i adresom mjesta gdje sam trebao odsjesti. No nisam imao SIM karticu, pa sam krenuo pješice, tražeći nekoga tko bi mi mogao pomoći. U trenutku kada sam se počeo pitati hoću li ikoga uopće sresti, jedna je žena otvorila vrata svoje kuće. Potrčao sam prema njoj. Srećom, govorila je engleski i pozvala me unutra. Bila je sretna što me može ugostiti i uvjerila me da nema smisla ponovno izlaziti na hladnoću”, piše Thor.

Dodaje kako mu je žena dala “pun tanjur hrane” i ponudila krevet, a idućeg jutra poslužila doručak i odvela ga do autobusa koji ga je trebao odvesti u Litvu.

Još uvijek postoje skrivena i spektakularna prirodna čuda

Thor je u Lesotu, koji je bio 106. zemlja na njegovom putovanju, ostao fasciniran njegovom nevjerojatnom prirodom.

“Cijela država smještena je iznad 1.400 metara nadmorske visine. Savjetovali su mi da se popnem još više u planine, do mjesta Semonkong. Nisam bio spreman na prizor koji me dočekao. Jesam li to bio na Islandu, u Austriji, Butanu ili Boliviji? Krenuo sam u dugu šetnju spektakularnim zelenim krajolikom. Ptičice su cvrkutale u visokoj travi, zrak je bio nevjerojatno svjež, a sunce mi je grijalo lice s tamnoplava neba. Planine Lesota pravo su konjičko područje. Svako malo prolazili bi jahači omotani u debele pokrivače. A onda sam stigao do slapova Maletsunyane. Gotovo 200 metara visok slap sjajio je na suncu na kraju kanjona. I bio sam ondje potpuno sam.”

Otpornost ljudi je fascinantna

Godine 2015., Thor je putovao zapadnom Afrikom. U to vrijeme, Gvineja, Sierra Leone i Liberija borile su se s najvećom epidemijom ebole u povijesti. 

“Jedan taksist u Gvineji rekao mi je: ‘Ovdje imamo sve, ali nemamo ništa.’ Te su zemlje bogate na mnogo načina – od prirodnih resursa do prekrasnih krajolika – ali većina njihovih ljudi nije. Ipak, već nakon samo sat vremena provedenih u Sierra Leoneu, bio sam pozvan na vjenčanje: obilje glazbe, mnogo ljudi u elegantnoj odjeći, hrana i piće u izobilju, razgovor i ples. Koliko god život bio težak – a moje putovanje me uvjerilo da može biti gotovo nepodnošljivo težak – ljudi uvijek pronađu način da se smiju, igraju i zaljube”, piše Thor.

Pogreška je izolirati se

Thor objašnjava da kad koristite javni prijevoz u Danskoj, uvijek birate sjedalo najudaljenije od drugih ljudi. Danci cijene svoju privatnost i poštuju tuđu. No, u mnogim dijelovima svijeta najbolja su upravo ona sjedala pokraj drugih putnika.

“U zapadnoj i središnjoj Africi primijetio sam da svi u autobusu ili bush taksiju odmah postanu zajednica – dijele hranu, priče i drže tuđu djecu. Bio sam bijesan kad je vozač izgledao kao da me želi ostaviti na korumpiranom kontrolnom punktu – sve dok mi žena iza mene u autobusu nije objasnila da se radi o igri kojom je vozač pokušavao izvršiti pritisak na naoružane stražare. Bio je to običan, usamljen punkt na zemljanoj cesti. U blizini nije bilo ničega, svi moji papiri bili su uredni i vojnici su to znali. Da me vozač zaista ostavio ondje, postao bih njihov problem. Gdje bih spavao? Što bih jeo? Vojnici si nisu željeli stvoriti takvu gnjavažu. Na tom putovanju naučio sam važnu lekciju: ipak smo bili tim.”

Ono što želiš i ono što trebaš nisu ista stvar

Gotovo sve može postati rutina i početi se doživljavati kao posao – čak i putovanje u svaku zemlju na svijetu. Rijetki su oni koji putuju neprekidno dulje od godinu dana jer to iscrpljuje dušu; većina dugoročnih putnika vraća se kući iscrpljena kako bi razmislili i ponovno napunili baterije, kaže Thor Pedersen. On je sam sebe gurao gotovo cijelo desetljeće.

“Autobusi, vlakovi, brodovi, ljudi, hrana, raspakiravanje, pakiranje, ambasade, granice, birokracija – dugi tunel zemalja. Došao sam do zida nakon otprilike dvije godine, ali sam morao kroz njega kako bih ostvario svoj cilj. Naučio sam razliku između onoga što želim i onoga što mi je stvarno potrebno. Naučio sam živjeti na rubu i kako razgovarati bilo s kim. Kad sam se napokon vratio kući, shvatio sam da su jedine stvari koje su zadržale svoju vrijednost bili odnosi i razgovori koje sam vodio. Sve ostalo činilo se prolaznim.”

Možemo uspostaviti povezanost i bez zajedničkog jezika

“Jednom sam se vozio 12 sati vlakom iz Bjelorusije za Moskvu, a tijekom te vožnje nitko nije govorio ništa osim ruskog. Nije im smetalo što ja nisam znao jezik osim “nyet” i “da”; sjedili su i razgovarali sa mnom na ruskom satima, dok smo dijelili hranu i votku”, podijelio je Thor.

Kaže da stvarno nije teško uspostaviti povezanost s ljudima. “Više puta sam se našao kako se smijem s potpunim neznancem unatoč tome što nismo dijelili zajednički jezik. Pozivali su me u svoje domove isključivo na temelju gesta. Pregovarao sam oko cijena pokazujući novčanice i dodajući ili oduzimajući dok se nismo složili oko iznosa. I više puta, kad sam bio slomljen i očajan, osmijeh djeteta bio je dovoljan da počnem zacjeljivati.”

Slow travel nas uči koliko je svijet velik

Teško je pojmiti udaljenost između Londona i New Yorka kad letiš. Ali kad putuješ sa sedam brodova i nekoliko autobusa, to ti pomogne shvatiti.

“Vidio sam kako se pustinje pretvaraju u bujno zelenilo, grmlje u drveće, drveće u šume, ravnice u planine, sela u gradove, a rijeke u oceane. Vidio sam gdje se zemlje susreću i rijetko kada postoji jasna granica između jedne i druge strane: ljudi uglavnom nose istu odjeću, jedu istu hranu i govore zajedničkim jezikom. Po mom iskustvu, često moraš putovati prilično daleko da bi primijetio razlike. No, sve što ti zapravo treba da osjetiš veličinu našeg svijeta jest – usporiti”, poručuje Thor Pedersen.

Stalni izazovi putovanja pružaju svojevrsno obrazovanje

Životno iskustvo stječemo mnogo brže kada smo suočeni s izazovima i pod pritiskom, kao što je često slučaj kada putujemo u inozemstvo. Što je opasno? Kako se pozdravljaju ljudi? Gdje možeš pronaći ono što ti treba?

“Godine koje sam proveo na putovanju dovele su me do dubljeg razumijevanja vlastitih ograničenja. Naučio sam jezike, istraživao nove kulture i proširio znanje iz geografije, geopolitike, humanitarnog rada i još mnogo toga. Bilo je to pravo obrazovanje; gotovo dvije godine nakon povratka kući, još uvijek imam mnogo toga o čemu razmišljam. Imao sam 34 godine kad sam otišao, a 44 kad sam se vratio. No, s obzirom na sve što sam doživio, pitam se – koliko sam zapravo star?”, zaključuje.

FOTOGRAFIJE: Thor Pedersen